Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje

Povezani članci

• Predrag Kojović: Želimo evropeizaciju Dejtonskog ustava
• Sorensen: BiH je evropska zemlja i pripada Evropskoj uniji
• Balkan u raljama etničkog nacionalizma
• Rif Tišine
• Daily Mail o masovnoj grobnici kod Prijedora: Sedam metara debeli sloj sastavljen od ljudskih ostataka
• Goran Sarić: PutoVis (3)

Plač je nemušti jezik duše…

Piše: Milenko Blagojević

Juna trinaestog, godine dvije tisuće petnaeste, u Beču, bolovali se Dani Srebrenice. Bila je to manifestacija emocija, sjećanja, istine i odlučnosti. Odlučnosti, da se sve učini da se prekine mukla i zlokobna šutnja koja lebdi nad Svijetom već dvije decenije prijeteći da u zaborav odnese i zločince i žrtve. Zaborav koji nikome dobra donijeti neće.

Žrtvama, posebno ženama, koje su ostale bez djece, roditelja, muževa, komšija… Bez igdje ikog. Osim bola, ljutog neusahlog bola, koji nose u duši svo ovo vrijeme. I samo ih nada, ono posljednje što u čovjeku umire, drži u stanju preživljavanja. Nada u istinu. Nada u pravdu koja se tek nazrela kroz škrto sunce koje je gaslo u kiši i oblacima koji su toga dana prekrili alpsku metropolu.

Zločinci, bezdušni, znani i neznani. Oni kojima je svaki dan bez pravedne presude, poklon koji im je sam Sotona lično prepisao. Oni „znani“ ga odživljavaju u zortu, silnom zortu od Justicijinih poslanika u crnom koji bi istinu trebali da zbore , pravdu mačem da odrežu i na kantaru odvažu, lipsavaju u strahu očekujući i pojavu Justicije, Boginje pravde.

Zločinci, oni „neznani“, koji se kriju, ili ih jataci kriju, vire iz svojih jazbina vrebajući priliku da zametnu tragove i u zaborav klisnu, ostavljajući pokoljenju zlo sjeme prekriveno krvavom koprenom neizvijesnosti.

Zaborav, kako to zloslutno zvuči! Zlo zaborava kruži nad svima. Nad oplakanom žrtvom; nad njinim najbližnjima; nad neosuđenim ideolozima i dželatima; nad pospanom pravdom … nad svima nama. Vrijeme je da se prekine šutnja. Vrijeme je da se o pravdi zbori. Vrijeme je da se ne šuti. Jer, šutnja i zaborav, nikada nisu porodili katarzu kod počinilaca zala koja oproštaj od žrtava može da donese. Zaborav nije prava istina ni dobra, ni zla.

Ako je Boginja Justicija – žena, onda će razumjeti šta su govorile „Žene žrtava rata i silovanja“ iz Sarajeva. Razumjeće riječi Bakire Hasečić da je ponosna što su žene različitih nacija, koje su pripadnice tog udruženja, ustale da se bore za istinu. Suosjećaće i u bolu „Majki Srebrenice“, o kojem su emotivno govorile Magbula Divović i Fetija Đozić. Učniće da se više nikada i nigdje ne napiše knjiga „Molila sam ih, da me ubiju“, potresno svjedočanstvo stradalnice, Azre Merdžan. Ili će, možda, uticati da psihoterapeutkinje, Besima Ćatić i Sanela Piralić, imaju mnogo manje žena kojima je mentalna skrb, kao sada, potrebna.

„Postoje vremena u kojima se, jednostavno, o sadašnjosti, nama i preživljavanju, moramo brinuti. Ali, postoje i vremena u kojima i o prošlosti moramo misliti.“ Tako je govorio profesor Vencel (Wenzel), o onome što smo znali a ćutali.

Čuo se i huk Drine i krici silovanih žena, rođene i nerođene djece. Mitološka rijeka Stiks (Styx) razdjelnica svjetova živih i mrtvih, zločina i kazne. Riječi izgovorene i neizgovorene iz knjige „Talasi Drine“ (Die Wogen der Drina) autorice Sonje Heniš (Sonja Henisch).

„Dok god su ovdje ove žene, nemojte nikada zaboraviti i na žrtve druge strane podsjetiti, čije su majke također izgubile svoju djecu. Za to trebamo snagu na kojoj im se divim“, kazala je Fahra Salihović, predsjednica i osnovateljica udruženja „Srebrenica-Beč, platforma Bosna-Austrija“ („Srebrenica-Wien, Pattform Bosnien-Österreich“).

„Šest mjeseci skoro da nisam oka sklopio dok sam slikao“, riječi su dobroćudnog dugajlije, Envera Buže, svjedoka jednog zlog vremena, koji je na svojim potresnim platnima nevine žrtve od zaborava i šutnje otrgao.

Akšam nas zateče na Štefansplacu (Stephansplatz), podno gotičke katedrale. Ruke. Ruke sestara, supruga, šćeri… Ruke djece i majčine, drhtave. Ruke muške, čvornate. Na crnoj čoji. Vječito svjetlo Srebrenice. Suze ljudske i nebeske, kapi kišne, pomiješane nad jednom teškom, bošnjačkom sudbinom, pod brojem 8372…

A, počinje kiša. Čuju se zvona sa katedrale i neki glas iz daljine. I stihovi.

Čujem ili, barem, tako osjećam.

„Trebalo bi se iznova umiti

I sniti u jasnim kapima ozorne rose…

Trebalo bi htjeti

I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada

pada pada…“ – (Mak Dizdar)

Trebalo bi sačekati jednu zoru, umiti se rosom i pogledati istini u oči. Svi.   Justicija, posebno. Da spere tisućljetnju mrenu sa očiju, da se umije i progleda. Da saznamo istinu. Istinu o Srebrenici i istinu o Boginji, za koju se izdaje.

Vrijeme je da saznamo zašto joj povez zaklanja očinji vid i po čijoj volji? Da li je to božji prst, vapaj obespravljenih ili sila moćnih? Da li da u sljepilu pravednije gleda ili da vidi ono kako je silnima po volji?