Milena Zupančić – Tužni monolog

Povezani članci

• U Mostaru održana promocija romana “Treće lice jednine” Nedžada Maksumića
• Radnici “Ratarstva”: “Adžić obmanjuje javnost, tužili smo ga”
• Hidrometeorološki zavod srpske književnosti
• Strategije skrivanja Bakira Izetbegovića
• ANTIFAŠIZAM DANAS
• NAŠ ŽIVOT U LAŽI

Foto: siol.net

Nedavno, tijekom trajanja festivala Pozorišno proleće razgovarao sam sa Milenom Zupančić, velikom slovenačkom dramskom umjetnicom. Prvi puta u životu imao sam prigodu, licem u lice, razgovarati sa glumicom koja je moju i mnoge sarajevske mladosti, u okviru programa negdanjega MES-a, darivala nizom uistinu velikih kazališnih događaja u rolama koje su mi, do današnjih dana, ostale dijelom osobnoga nezaborava, najvećeg kapitala što još u životu imam.

Drago mi je bilo sjediti na šabačkom suncu ćaskajući sa glumicom koja je imala a i danas ima što reći… A, i rekla je. Taj tužni monolog, izrečen gordo, ponosno i superiorno ljudski više je govorio o onima o kojima je Zupančićeva zborila nego o njoj samoj…

Rasap, da ne uporabim stravičnu riječ rasulo, koji je nastao u svim kazališnim centrima nekada, i u teatru moćne Jugoslavije, polučivao je i polučuje manje-više identične porazne rezultate. Tako Zupančićeva tvrdi da sve rjeđe, gotovo nikako, nastupa na pozornici središnje kazališne kuće u Sloveniji – Drame Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani.

Turbulencije tzv. političkim podobnostima i postavljanje na rukovodna mjesta onih koji posjeduju certifikat političke grupacije koja trenutno obnaša vlast odstranile su ovu veliku i čestitu glumicu iz repertoara SNG… Ali, što ćemo, ništa bolje ne prolaze sa recentnim kazališnim intendantima niti sarajevske prvakinje Vesna Mašić i Nada Đurevska.

U godinama svoje zlatne ljudske i glumačke zrelosti metla kazališnoga neznanja pomela je, i to bukvalno, tri velike dramske umjetnice: Zupančićevu, Mašićevu i Đurevsku. A te umjetnice nose sobom, svakom svojom porom, sam suštinski teatar u sebi…

Vrijeme kazališne jeftinoće i povlađivanja najnižim plebejskim strastima publike čini svoje. Istinski vrijedno kazalište gubi bitku sa estradiziranim sadržinama. Zato je tužni monolog Zupančićeve, koliko opominjući, toliko i pokazatelj stanja u kakvim sredinama živimo danas, sad i ovdje.

Žal za vremenima velikog teatarskoga uzleta u kojem su sudjelovale sve tri umjetnice govori zorno da je zločin počinjen u kulturi ravan onim zločinima kojima je uništavana jedna moćna država i u njoj iznimno moćno kazalište i to od Triglava do Đevđelije.