ENG
MILE STOJIĆ: Nacionalisti ništa ne umiju graditi. Oni su majstori pakla i destrukcije
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
“Mile Stojić veliki je pjesnik recentne povijesne tragedije Bosne, duboko vezan za sudbine bezbrojnih ljudskih bića, čiji su najdraži pobijeni i čiji su životi uništeni. O onomu o čemu je svjedočio i što je čuo, a što je nepojamno, on jobovskom rječitošću piše pjesme koje su lirične, pune pažljivo odabranih detalja, duboko potresne, pjesme koje se ne mogu zaboraviti.”
Ovako o poznatom bh. pjesniku i piscu Mili Stojiću (Dragnići, 1955.) piše Charles Simic, dobitnik “Bosanskog stećka 2011.”. Simić ovih dana prevodi Stojićeve pjesme i objavit će ih u Americi. A u izdanju V.B.Z. Zagreb nedavno je objavljena Stojićeva nova zbirka poezije “Dunia”, koja će biti predstavljena u srijedu, 18. siječnja u 19 sati u Domu pisaca u Sarajevu. Knjiga će biti predstavljena u sklopu promotivno-dijaloške tribine Književne scene Društva pisaca Bosne i Hercegovine u “Večeri poezije i prijateljstva”. U razgovoru za Dnevni list Stojić govori o novoj zbirci, o identitetu i kulturi.
Piše: Andrijana Copf
Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga poezije, neobičnog naziva “Dunia”. Kad su nastajale pjesme iz ove zbirke?
– Većina pjesama nastala je u zadnjih četiri-pet godina, mada tu ima i nekoliko starijih tekstova, preuzetih iz mojih bečkih bilježnica, pa čak i iskrzanih prijeratnih rokovnika, uglavnom ponešto dorađenih. Pisanje pjesama umijeće je vječitog uvijek novog variranja nekoliko tema, govorio je Valery, a ja sam nastojao da se to variranje ne pretvori u ponavljanje. Ovo je moja deseta, ili jedanaesta, ne sjećam se točno, pjesnička knjiga. Neki kažu malo, a ja mislim dovoljno za četiri desetljeća pisanja. Treba pisati stalno, ali odolijevati iskušenjima prevelikog objavljivanja, jer nije malo onih koji su svoj dar izgubili u prevelikoj produkciji, kvalitetu u kvantiteti. “Bolje manje, a bolje”, upozoravao je jedan stari revolucionar, jer možda se jedino poezija još odupire toj nesnosnoj kakofoniji brbljanja, kojoj smo izloženi sa svih strana, kako iz medija tako i iz mnoštva raznih knjiga i publikacija koje se svakim danom sve više tiskaju i guše nas poput kakve silovite bujice. Zbog toga poezija postaje sve više i izraz prkosa toj nepodnošljivoj inflaciji riječi, pustošenju i obezvrjeđenju jezika. U Njemačkoj lirski pjesnici opet čitaju u prepunim dvoranama, a odabrana ih publika sluša satima.
Charles Simic piše kako ‘jobovskom rječitošću pišete pjesme koje su lirične, pune pažljivo odabranih detalja, duboko potresne, pjesme koje se ne mogu zaboraviti’. Što je to što ste ovim pjesmama željeli zaustaviti u vremenu i nezaboravu?
– Charles Simic je, kao što znate, jedan od najznačajnijih pjesnika na planetu danas i njegove riječi meni su veće priznanje od svih nagrada koje sam dobio. Stihove ovoga američkog pjesnika našega podrijetla čitao sam prvi put koncem osamdesetih u prijevodu Davida Albaharija i tad sam shvatio razliku između američkog i našega poimanja poezije, koja bi se mogla predstaviti jednom pojednostavljenom usporedbom – naši pjesnici bazaju šumom, dok američki voze širokim cestama. Njegove su pjesme zgusnute priče, toliko komprimirane da počinju isijavati neviđenu poetsku energiju. Iako su nam iskustva potpuno različita, bio sam ushićen kad sam shvatio da je Charlie u mojim pjesmama otkrio onu rezonancu koju sam ja otkrio u njegovim. Ovih dana mi je pisao da upravo prevodi moje pjesme i da će ih objaviti u Americi.
Simic vas opisuje kao ‘pjesnika recentne povijesne tragedije Bosne’. Što mislite, je li tragedija Bosne prestala i s prestankom rata u BiH?
– Upravo je Simic, rođeni Beograđanin, napisao najiskrenije i najpotresnije stranice o tragediji ljudi Bosne, koju je prvi put posjetio u svibnju prošle godine. On je iz New Hampshirea jasno vidio ono što njegovi sunarodnici, srpski pisci nisu vidjeli iz Beograda ili Banje Luke. I još nešto: najbolje stihove o bosanskom ratu napisao je pjesnik Miša Stanisavljević, koji je u Beogradu umro kao parija, odmah nakon rata. Pazite, i ja sam mogao pisati i artističke rime i kalambure, u tome sam u mladosti, pisali su, bio virtuoz, ali poezija, dovraga, mora biti i refleks vremena. Ili što bi rekao Milosz: kako da pišem o šekspirskim gajevima, kad se noga sapliće o kosti najbližih? A sad, odgovor na vaše pitanje. Tragedija Bosne i Hercegovine nije završena s ratom, ona će trajati sve dotle dok živi i posljednji čovjek, posljednja žena i posljednje dijete kojima je nanesena patnja.
Muharem Bazdulj vas naziva ‘piscem žala i nostalgije’. Gdje se susreću i naslanjaju jedna na drugu poezija i nostalgija s tragedijom?
– Andrić je više puta upozoravao da ne slušate što o vama govore profesori, ili akademici, već da osluškujete što zbore mladi pisci. Muharem Bazdulj je o meni u više navrata pisao vrlo povoljno, čak u superlativima, koje, po svoj prilici, nisam ni zaslužio, ali mi gode, jer riječ je o izuzetno obrazovanom i nadarenom mladom čovjeku. Pa ipak, čini mi se da ta uvriježena odredba mene kao “nostalgičara” više potječe od naslova moje kolumne koju sam gotovo cijelo desetljeće ispisivao u splitskom Feral Tribuneu, nego što karakterizira moje stihove. Ali, svatko ima pravo da moj tekst doživljava na svoj način. I u tome je čar književne magije, u tim različitim i mnogostrukim čitanjima.
Spomenula sam Simica, koji za sebe kaže da je američki pjesnik, najprije zbog jezika kojim piše i govori. Pitanje identiteta pisca je kompleksno. Što čini Vaš identitet, identitet pisca u BiH?
– Kad je u pitanju nacionalni identitet, ja tu nikad nisam imao dvojbe: po rođenju sam Hrvat i pisao sam hrvatski i onda kad to drugi nisu smjeli ni htjeli, jer ja sam taj jezik naučio u ljubuškoj Gimnaziji. Ali svoje nacionalno podrijetlo ja nikad nisam doživljavao kao neku prednost, nego kao puku datost, kao boju kose ili oblik stopala. Ali mene je, pored hrvatske, formirala i srpska književnost, pa njemačka, potom ruska, francuska i druge koje sam čitao u prijevodu. Svoj identitet ja sam naučio “dijeliti” i s drugima, prije svega s mojom suprugom, koja je Bošnjakinja, s brojnim prijateljima Bošnjacima, Srbima, Nijemcima, kao što su i oni svoj identitet dijelili s mojim… Iako po rođenju Hercegovac, ja sam i Bosanac, jer u ovoj zemlji živim desetljećima. Zbog moje fascinacije kulturom srednje Europe, moj prijatelj Viktor Ivančić jednom je u šali rekao da sam ja po nacionalnosti – Austrougar. Nakon svega što je, ne tako davno, učinjeno u ime tih naših “čistih” identiteta čovjek osjeti stid što je uopće ljudsko biće.
Koliko se taj identitet razlikuje danas od onoga što ste mislili da je Vaš identitet prije rata?
– Umjesto odgovora, citirat ću jednu misao Mirka Kovača, koji veli: “Neću da budem ono što mi je rečeno da moram biti. Ne mogu dopustiti da na moju sudbinu utječe pokrajina i mjesto gdje sam došao na svijet.” Pogotovo kad moj nacionalni identitet još uvijek “mjere” i određuju krvopije i razbojnici, beskrupulozni politikanti ili piskarala u njihovoj službi. Nacionalni osloboditelji s početka devedesetih, koji su me utjerivali u “čisto hrvatstvo” mahom su osuđeni od Suda Ujedinjenih naroda kao ratni zločinci i ulični razbojnici. Ja sam ostao isti, “nečisti”. U svojim stihovima pokušao sam i pokušavam oslikati lijepo lice Hercegovine, lice moje majke. I vrlo dobro se osjećam i bez njihova “certifikata”.
Nedavno je u Njemačkoj izišla Vaša nova knjiga. Kakav je položaj naše književnosti u Europi?
– Ja sam na njemačkom objavio nekoliko knjiga i desetke tekstova u tisku i publicistici, ali knjiga “Kerubinski mač” (Cherubs Schwert) najopsežniji je do sada izbor mojih pjesama i eseja na tom jeziku. Na više od dvjesto šezdeset stranica izvanredna pjesnikinja i slavistica Cornelia Marks prezentirala je izbor mojih poslijeratnih tekstova, a prve kritike, kao ona u Leipziger Zeitungu, više su nego pozitivne. Ali, mislim da je općenito interes za našu književnost tamo prilično opao, jer je rat, a ne atraktivnost tekstova, bio povod da se u ogromni njemačko-govorni ocean slije dosta toga dobrog, ali i dosta književnog bofla. Mi smo mala zemlja i još k tomu bez ikakve kulturne politike, pa je golem uspjeh ako netko od nas tamo bude uopće primijećen.
Malo danas ima kritike, pogotovo prave umjetničke kritike, malo ima i pravog dijaloga, a da to nije vrijeđanje, kao da u demokraciji još nismo uspostavili pravila javnog govora?
– Kritike nema nikako, jer je protjerana iz novina i medija, zbog toga što naše listove izdaju neimari, pivari ili drugi slični poduzetnici. Mi nemamo javnosti, nemamo časopisa, imamo vrlo malo dobrih izdavača, tako da je pravo čudo da pjesničke knjige ikako izlaze. Svaka ozbiljna kritičnost dočekana je lavežom nacionalističkih kerbera, tako da se ozbiljni ljudi sve više klone iznošenja svojih razmišljanja u javnost. Opća depresija i apatija lagano prelaze u dekadenciju, u razmišljanja da pustinja u kojoj živimo nema konca ni kraja. Vjerske zajednice postale su bunkeri s kalašnjikovima. Djeca nam se opijaju ili truju narkoticima po mračnim jazbinama, a lihvari trljaju ruke i broje zlatnike u ovoj krležijanskoj provinciji gdje je sve opljačkano, skršeno i propito i gdje svaka dobra ideja biva zaglušena zavijanjem šakala.
Kulturne institucije se gase, činjenica je da njihovo stanje, ustvari, nepromijenjeno već 16 godina, od Daytonskog sporazuma, a kao da se svejedno ništa ne mijenja. Što mislite, do kada će biti ovako?
– Na pitanje dokle može ići zlo, Walter Benjamin odgovara: “Do kraja. Do potpunog uništenja.” Dakle, ako ne smognemo snage da skinemo nacionaliste s vlasti, a ja ne vidim političku silu koja bi to u ovom trenu mogla učiniti, nitko u ovoj zemlji neće imati razloga da se pretjerano raduje. Jer ako je itko, a onda smo to mi, na vlastitoj koži, iskusili i svojim očima vidjeli da nacionalisti ništa ne umiju graditi. Oni su majstori pakla i destrukcije.
Autor/ica 👤tačno.net
