Mile Stojić laureat festivala Croatia rediviva

Povezani članci

• “Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta” – Ivo Andrić
• Vanjska politika BiH – Majka svih promašaja
• Njemačka podržava osposobljavanje prihvatnog centra Blažuj sa 660.000 eura
• Falsifikovanje Kozare
• Heni Erceg: Ulica Milana Mladenovića zvuči dobro i nekako raduje
• Na desno ravnajs!

Sarajevski pjesnik Mile Stojić laureat je ovogodišnjeg književnog festivala Croatia rediviva, koji je održan 9. i 10. augusta u Selcima na otoku Braču. Stojić je okrunjen Maslinovim vijencem (poeta oliveatus), a na pozornici je čitao pjesme „Volim popljuvane“ i „Hatidžu“.

Stojiću je nagradu uručio predsjednik žirija, dr. Drago Štambuk, pjesnik i diplomat, istakavši kako je ovaj vijenac simbol mira i kako ide na glavu pjesnika čiji stihovi šire snažne poruke ljubavi i pomirenja među ljudima.

Dosadašnji dobitnici ove nagrade su, među ostalima, Vesna Parun, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Luko Paljetak, Petar Gudelj, Tonko Maroević…

Stojićevi stihovi bit će uklesani na kamenu ploču na trgu u Selcima, a ploča će, uz laudaciju autora, biti otkrivena na idućim susretima Croatia Radiviva na Braču.

Volim popljuvane

Volim one lude, što su prvi vrisnuli
ne računajući što će dobiti, što izgubiti
One što su vazda bili u manjini. Što su
stajali po strani na koncertu i na stadionu
Kad je svjetina tražila vješala i krv.

Volim one blesave što nisu čekali kraj
da bi uzeli riječ. Za njih je
lomača spremna, neprestano tinja
Uvijek ih čeka omašten konopac,
podmazana giljotina, skovan križ.
U ovom se času zida tisuću zatvora
za nekoliko njih.

Volim budale što su prešutjele glas
opreznih, što su prve stavile glavu u torbu
(i još uvijek je tamo drže)
jer im oči nisu mogle mirno gledati zlo.
Volim bene što su proklele izvođače radova

kad je podizan zid, kada je rušen most.

Volim popljuvane, ismijane,
One što se nisu obazirali na formu
Što su ustali protiv rimske vlasti
nacionalnog raja, one što su ih se

odrekla braća, što su ih napustile žene
zatajili učenici, osudili svećenici.

Oni su nam osvjetljavali put.

Hatidža

Hatidžu Mehmedović
Vidio sam u sarajevskom
Narodnom pozorištu.
Prvi put u teatru
Sjedjela je u prvom redu
I bojažjivo gledala
Pozlaćene štukature.

Akademija je bila posvećena
Majkama Srebrenice
I neki pjesnik tamburao je nešto
O Danteovu Infernu.

Govornici su, potom,
Raspredali o genocidu, pravdi
O daljem suživotu tri naroda.
A ja sam mislio na tri njena
Ubijena muškarca,
Sinove Azmira, Almira
I muža Abdulaha.

Hatidža govori:
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Dođu mi na san i ja kažem:
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’

Oni kažu: ‘Došli smo, majko,
ne sanjaš.’ A onda se probudim
sama, nigdje nikoga“.

Tako sanja Hatidža
U praznoj kući u Srebrenici
U praznoj Bosni
U našim praznim srcima
Dok mjesečina u njenom vrtu
Posipa tri zelena bora
Srebrenim laticama užasa.

Mile Stojić