Marketinški agent etničkog čišćenja

Povezani članci

• Čedomir Petrović: Da li je Isus nosio pancir?
• Znate li vi prepoznati nadarenog učenika?
• Tomislav Jakić: UKRADENA POBJEDA
• Republika Srpska i dalje bez kadaverične transplantacije, pacijenti čekaju, ministar obećava!
• Sumrak saga
• Svjetska premijera dokumentarnog filma Tijelo/Body, o ženi koja se svojim neukrotivim duhom bori s nizom rijetkih autoimunih bolesti

Kulturna vijest tjedna glasi da je ovogodišnji dobitnik nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo u književnosti – Ivan Aralica. Ta nagrada zapravo je najveće hrvatsko državno priznanje u umjetnosti, a laureat, pak, on je posebna priča, i zaslužuje ovdje malo više naše pažnje. Ali, prije toga da vidimo kako je uopće dobio životnog “Nazora”.

Komisije za imenovanje su odijeljene po umjetnostima, dok svima zajedno na čelu stoji predsjednik odbora Milan Moguš, dakle, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Komisiju za književnost čine Krešimir Nemec (predsjednik), Tonko Maroević, Andrea Zlatar, Jakša Fiamengo, Dubravka Oraić Tolić, Julijana Matanović i Borben Vladović. Aralica, predlagan više godina uzastopce po Društvu hrvatskih književnika i HAZU-u, u čija se ubraja članstva, dospio je ovom prilikom u uži izbor s još tri imena: Nikicom Petrakom, Matom Ganzom i Zvonimirom Golobom.

“Fukara” i “Ambra”

Uzgred rečeno, doznajemo kako se u toj fazi izbora radilo na privoli jednog od najvećih živućih hrvatskih pjesnika, da prihvati nagradu. Ali, kako je riječ o umjetniku koji ionako ne želi nikada i nigdje nastupati, kao ni primati priznanja, tako se zahvalio i na ovoj ponudi, definitivno je otklonivši. Neka se ne ljuti što to uopće spominjemo.

Pouzdani izvor, blizak jednoj od spomenutih ustanova, odao nam je kako su na koncu u igri ostali Aralica i Petrak, da bi krajnji rezultat iznosio varljivih četiri naprema tri. Natjecateljskim rječnikom opisano, Petrak nije imao šanse za pobjedu: Aralica ima bibliografiju veće specifične težine, o njegovim knjigama je kudikamo više pisano. Političke prisile za izbor čovjeka koji je prošlih devedesetih bio privatnim klasikom Franje Tuđmana, kažu da nije bilo.

Presudio je navodno isključivo literarni kriterij, uz ogled unutar zadane ovogodišnje konkurencije koja iz godine u godinu – a mnogi kandidati provedu dosta vremena u bubnju – ne može rasti više ni bolje negoli dopuštaju biološke datosti. Dobitnici nagrada za životno djelo moraju biti u poznoj dobi, pri čemu se nastoji uzimati u obzir – u književnosti, recimo – i prozaike, i pjesnike, i teoretičare itd.

“Kriterij je bio isključivo literarni”, potvrdila nam je Andrea Zlatar, “a naročito je postupak lišen kontekstualiziranja u političkom pogledu. Tako smo dobili odluku koju svatko može propitivati, jasno, ali drukčijeg rješenja, s obzirom na izbor imena ove godine, čini se, ipak nije moglo biti. Odluka komisije je takva kakva jest, i nakon nje ja nisam u mogućnosti govoriti o svojim osobnim preferencijama.”

Velimir Visković, kritičar koji je ponajviše pratio rad Ivana Aralice, te je u novije vrijeme i sam završio kao predložak za jednog od epizodnih likova u piščevim notornim, pljuvačkim “romanima s ključem”, smatra da se o Aralici ipak ne može reći kako je irelevantan autor.

– Nekoliko njegovih romana iz sedamdesetih i s početka osamdesetih imaju svoje mjesto u hrvatskoj književnosti. Na čudi me da je došao na red za ‘Nazora’, ostavio je traga kao pisac, bez obzira na neprihvatljivo političko ponašanje – kaže Visković.

Antimuslimanski pamflet

Dotični kasniji romani, “Fukara” i “Ambra”, u kojima je uvelike nastojao raskopati intimne detalje iz privatnog života raznih poznatih osoba koje su mu se politički zamjerile – da nabrojimo samo Stipu Mesića, Miljenka Jergovića, Zvonimira Berkovića, Nenada Popovića, Predraga Matvejevića, te osnivače i urednike “Feral Tribunea” – međutim, bili su tek odjek, reakcija uvrijeđenog. Koliko god bili izopačeni, a literarno pritom bezvrijedni, ono zanimljivije odigralo se ranije.

U osvit rata, Aralica je još uvijek djelovao sasvim uravnoteženo. Izražavao se politički u smjeru socijaldemokracije i umjerenog nacionalnog sentimenta, prije negoli će se predozirati potonjim doživljajem. Jedan njegov zaboravljeni tekst iz “Večernjeg lista” svjedoči o tadašnjemu njegovu izuzetno naprednom i odgovornom stajalištu na temu Srba u Hrvatskoj. Ali, onda je u nekom trenu gorenavedeni Vrhovnik izjavio da Araličine knjige drži na noćnom ormariću.

Otada je Ivan Aralica profunkcionirao kao tipični dvorski pisac jednoga šovinističkog autokrata, što znači da je dobro artikulirao već i polumisli svog poslodavca. Osim što je postao i hagiograf drugih ličnosti, u rasponu od Gojka Šuška do, kasnije, Marka Perkovića Thompsona. U ovom osvrtu na ratno razdoblje i djelovanje, ograničit ćemo se na spomen Araličina svojevrsnog programa tzv. humanih preseljavanja i diobe Bosne i Hercegovine, ujedno antimuslimanskog pamfleta bez premca, objavljivanog u “Slobodnoj Dalmaciji” 1993. godine. Jer, to je svakako njegovo životno nedjelo.

“Tad je zapravo sam Tuđman kroz njega govorio, ispipavao teren”, rekao nam je Velimir Visković, “dok Aralica možda i nije tako mislio, iako ga to nipošto ne opravdava. U svakom slučaju, teze koje je ispisao, o nemogućnosti održanja višenacionalnih država, o normalnosti težnje za etnički čistim državama, tako i Bosni i Hercegovini, upravo su grozne.”

A NIN-ova nagrada?

No, ako se toliko protivimo nazivanju ulica imenom ustaškog ratnog zločinca i književnika Mile Budaka, valjda ne bismo trebali šutke prihvaćati niti literarno nagrađivanje Ivana Aralice, ideologa ili bar marketinškog agenta etničkog čišćenja. Kad smo već prinuđeni dovoditi u vezu ime časnog Vladimira Nazora i Araličino, tako duboko kompromitirano. Ivan Aralica nipošto nije jedina izuzetno utjecajna ličnost koja neće višegodišnjom zatvorskom kaznom platiti za riječju posijano zlo, ali je među najrelevantnijima. U nekim drugim okolnostima, već to bi bilo dovoljno nadležnim kulturnim institucijama da zaobiđu njegovu kandidaturu. Pitanje o sudskom kažnjavanju raznih dežurnih ideologa, a ne samo političkih te vojnih zapovjednika ili pukih izvođača radova, ionako ne uspijevamo nametnuti već dvadesetak godina.

Preostaje nam tek periodično, prigodničarsko negodovanje, ili jedan posvema dostojanstveni svečarski pristup kakvog si je priuštio književnik i novinar Predrag Lucić, kojeg smo također nazvali ovim povodom.

– Čestitam sretnom dobitniku na nagradi za životno djelo i nadam se da će jednog dana dobiti i nagradu do koje mu je – sudeći po objavljenoj prepisci sa Zlatkom Crnkovićem – najviše stalo: onu NIN-ovu.

Histrion između Tuđmanova paža i puža

U sjeni glavne vijesti o književnom priznanju Ivanu Aralici, prošlo je još jedno nagrađivanje “Vladimirom Nazorom” za životno djelo u području scenskih umjetnosti: glumca i voditelja družine “Histrioni” Zlatka Viteza. Njega i Aralicu svakako povezuje već stil kojem naginju, dakle, određena populistička, deklamacijska poetika s uporištima u konzervativnoj nacionalnoj tradiciji, dnevnopolitički aplikativna.

No, ako je Ivan Aralica mimo bučne geste vukao svoje pero da ispiše spomen dobu Franje Tuđmana, u pozi kakva priliči visokoparnom stvaraocu zarobljenom u funkciji narodnog barda, Vitez je s druge strane gromko izvikivao parole na Tuđmanovim rođendanima i drugim, manje važnim režimskim proslavama ili tužbalicama. Posljednji put smo ga u takvoj javnoj prigodi vidjeli kad je urlao izvjesne stihove na zagrebačkom aerodromu prilikom ispraćaja Slobodana Praljka u Haag.

Vitez je bio nešto između Tuđmanova paža i puža, sav operetan koliko i njegov politički uzor. Napuhnut od povijesnog značaja, a nerijetko s čašom u ruci, takav je ostao do danas. Zaslužili su jedan drugoga, takvima kakvi jesu, sva trojica. Kolateralna kulturna žrtva pritom nije ispao tek Nazor, bar u Vitezovu slučaju; u vidu njegove promašene artističke fiksacije znatno gore je prošao – Miroslav Krleža.

 Novossti