Mario Kopić: Zamor duha

Izdvajamo

• Pola stoljeća nakon Dostojevskog, kad je Istočnu Europu već pogodio nacional-komunistički boljševizam, a Zapadnu Europu započeo, s jedne strane, ugrožavati kominternovski (komunističko internacionalni) boljševizam, a s druge strane nacizam i (klero)fašizam, filozof, otac fenomenologije, Edmund Husserl napisao je raspravu Kriza europskog ljudstva i filozofija (1935) u kojoj je najveću opasnost, opasnost svih opasnosti, vidio u umoru, zamoru, klonuću duha. Zato je od nas Europljana zahtijevao da duhovni svoj zamor prevladamo heroizmom duha. Prvi uvjet heroizma duha je – sloboda duha. Samo se tim putem može prispjeti do pomirenja europskog ljudstva sa samim sobom. Isto tako i do europskog pomirenja u geopolitičkom značenju, odnosno pomirenja između Zapadne i Istočne Europe.

Povezani članci

• Dan srpskog jedinstva: Neman je opet pred vratima 
• Samostalna izložba “JEDNA TURA KARIKATURA“
• Znanje
• Promocija knjige Svetlane Broz “Dobri ljudi u vremenu zla“ u Beogradu
• UBIJANJE MOSTARA: Javni prostor meta prljave požude novih elita
• Sjaj i beda Beograda na vodi: Migranti na promenadi

 Jer kako može biti sreće ako je ona zasnovana na nesreći drugoga?
                                                                                            Dostojevski

„Postati pravi Rus znači upravo to: trsiti se unijeti konačno pomirenje u europska protuslovlja, pokazati izlaz europskoj beznadnosti u našoj ruskoj duši, sveljudskoj i sveujedinjavajućoj, s bratskom ljubavlju primiti u nju svu svoju braću i možebiti naposljetku izreći konačnu veliku riječ opće harmonije, bratskog konačnog suglasja svih naroda prema Kristovom evanđeoskom zakonu“.

Ovo je odlomak iz svečanog govora pred golemim auditorijom već nasmrt bolesnog Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, govora povodom otkrića spomenika Puškinu u Moskvi, 6. juna 1880. godine.

Govor je polučio nevjerojatan uspjeh, zato je, unatoč teškom umoru, još iste večeri Dostojevski supruzi Anji ispisao iduće riječi: „Ne, Anja, ti nikada nećeš moći zamisliti onaj dojam koji je ostavio moj govor! Što je moj uspjeh u Petrogradu! Ništa, nula u usporedbi s ovim! Kad sam se pojavio, sala se zatresla od aplauza i dugo mi, vrlo dugo, nisu dali govoriti. Ja sam se klanjao, gestama molio da mi dopuste govoriti – ništa nije pomagalo: ushićenje, entuzijazam (sve zbog Karamazovih). Naposljetku sam počeo čitati svoj govor, ali su me prekidali nakon svake stranice, a ponekad i nakon svake rečenice, grmljavinom aplauza. Kad sam na kraju proklamirao sveopće, svečovječansko bratstvo ljudi, sala je bila kao u histeriji, a kada sam završio, ne mogu ti opisati tu tutnjavu, uzvike oduševljenja: nepoznati ljudi u publici su plakali, ridali, grlili se i zaklinjali se jedan drugome da će biti bolji, da se ubuduće neće mrziti, već će se voljeti“.

Idućeg dana su se pojavile novine s naslovima pisanim kubitalnim slovima: „To je munja koja je proparala nebo“. Ali u oduševljenim riječima Dostojevskog o europskom pomirenju, pri kojem bi glavnu riječ odigrala ruska duša, počivao je maligni čir što ga izražava njegova najava supruzi sam dan uoči praznika: „Cijeli sam život ratovao i sada ne mogu pobjeći s bojišta“. Naime, s bojišta pomirenja, konačnog i sveodrješujućeg, u atmosferi kršćanske logike srca i revolucionarne ruske ideje. I „ruskog Krista“, koji je bio idol Dostojevskog i čiju rusku sliku je nastojao prikazati u romanima, s Miškinom u Idiotu i u Braći Karamazov s Aljošom.

Ali, kao što je ustanovio Nikolaj Berdjajev i nakon njega zaoštrio Lav Šestov, „nije mu uspjelo“. Unatoč impresivnom uspjehu romana Braća Karamazov, zbog kojega ga je Društvo ljubitelja ruske književnosti i izabralo za svečanog govornika, toga je bio svjestan i sam Dostojevski. Zato je, najprije samom sebi, roman Braća Karamazov proglasio nedovršenim i nagovijestio drugi dio u kojem će glavni junak biti Aljoša Karamazov, monah, učenik starca Zosime: „Silno me zanima psihologija revolucionara. Namjeravam napisati novi roman, nastavak Braće Karamazov, u kojem bih se rado posvetio problemu revolucionarnog pokreta. Junakom romana ima biti Aljoša Karamazov. U manastiru će tražiti istinu. I revolucionari, na svoj način, traže istinu. To traženje istine je zajedničko kaluđerima i revolucionarima. Naši revolucionari doista imaju nešto od povijesnih mučenika. Fanatični su i spremni umrijeti za svoje ideale. Za revolucionare je najvažnija ideja da će novim društvenim poretkom usrećiti čovječanstvo. Aljoša, čovjek koji traži istinu, neće naći istinu u manastiru. Tražit će i dalje i stupati na putove koji će ga odvesti fanaticima istine, revolucionarima. Ljubav prema idejama odvest će ga, kao pravog Karamazova, tako daleko da će počiniti politički zločin. U političkom zločinu vidi nužni čin za sreću čovječanstva… Tako će Aljoša, prividno ograničen, a uistinu pobožan čovjek, u očima društva postati zločincem. Aljoša će biti osuđen na smrt i umrijet će za svoju ideju, mirno i sretno, kao mučenik“. Drugim riječima, kao Krist.

Posrijedi je posve logično razviće „logike srca“ na koju je u svojoj knjizi Putovi ruskog bogoslovlja upozorio teolog Georgij Florovski. Logika srca se veoma brzo pretvara u suprotnost „logici razuma“ (Pascal), kritičkog uma, pretvara se u emotivnu zanesenost, na razini pjesništva, a na razini politike u – zelotski fanatizam. Danas bismo rekli: revolucionarnost. Na podlozi uvjerenja da mi je na volju ne samo Božja milost, nego i Božja vlast. Drugim riječima, ako religiozno eshatološko-apokaliptično navještenje konačne ljubavi i pomirenja, konačnog bratskog suglasja prenesemo na političku razinu internacionalno ideološkog podviga, ako vjersku „kršćansku revoluciju“ pretvorimo u društveno-političku revoluciju, postajemo ono što bi imao postati Aljoša kao socijalist, dakle politički zločinac.

Pola stoljeća nakon Dostojevskog, kad je Istočnu Europu već pogodio nacional-komunistički boljševizam, a Zapadnu Europu započeo, s jedne strane, ugrožavati kominternovski (komunističko internacionalni) boljševizam, a s druge strane nacizam i (klero)fašizam, filozof, otac fenomenologije, Edmund Husserl napisao je raspravu Kriza europskog ljudstva i filozofija (1935) u kojoj je najveću opasnost, opasnost svih opasnosti, vidio u umoru, zamoru, klonuću duha. Zato je od nas Europljana zahtijevao da duhovni svoj zamor prevladamo heroizmom duha. Prvi uvjet heroizma duha je – sloboda duha. Samo se tim putem može prispjeti do pomirenja europskog ljudstva sa samim sobom. Isto tako i do europskog pomirenja u geopolitičkom značenju, odnosno pomirenja između Zapadne i Istočne Europe.

Govoriti danas o europskom pomirenju, nije u modi, danas se eventualno govori o integraciji Europe, traumatski potiskujući pitanje pomirenja. Rusija, kako prije tako i danas, ostaje pritom izvan Europske unije. No bez Rusije nema prave Europske unije, kao što bez Rusije nema ni Europe kao samostalnog entiteta, bez tutorstva SAD ili Kine. Uključenje Rusije u Europsku uniju nije pitanje stoljeća, nego desetljeća. Do njega vodi europsko pomirenje u svim njegovim značenjima. Naravno, za europsko pomirenje odgovorna je i Rusija, no prije svega Zapadna Europa koja već decenijama ne nalazi vremena za iole ozbiljnu refleksiju o Europi kao takvoj i u cjelini.