Mario Kopić: Crkva i nihilizam

Povezani članci

• Jelena Topić napokon otkrila zašto je stajala na trgu u Prijedoru i šutjela
• Festival „Bookstan“ otvoren izložbom „Sarajevo u srcu Pariza“
• MIR, MIR, MIR / PEACE, PEACE, PEACE…
• TEMELJNA OZBILJNOST U NEVREMENU
• Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma
• Al Pacinu nagrada za životno djelo u Veneciji

Ishodište kršćanskog etosa je ljubav. Ona je i u srži kršćanstva, no naplavljena je slojevima volje za ovladavanjem i dominacijom.

Piše: Mario Kopić, Gledišta

Ta je volja kao takva doduše sama sebi prikrivena, budući da je prenesena na Gospodara: na Božju Volju. Štoviše, ta se volja za ovladavanjem svim drugim i drukčijim sama sebi predstavlja kao želja za služenjem, služenjem Gospodaru i svemu onome što je po Božjoj Volji i po Božjem Zakonu. Zato se kršćanska ljubav sama od sebe iz ljubavi prema Božjem preokreće u mržnju spram svega onoga što je, s njezina gledišta, protiv nje i njezine vjere. Dakako, ”gospod(ar)” nije jedini označitelj kršćanskog Boga, no presudan je za kršćanske zajednice. Premda Pan-Kreator u kršćanskoj zajednici nema središnje mjesto, upravo joj on omogućuje da se postavi kao religiozni Posrednik i etički Nadzornik. To njezino samopostavljanje izražava se ne samo u zahtjevu za pisanjem Crkve velikim slovom, nego i prije svega i iznad svega u njezinim nastojanjima da i u području duha pridobije apsolutnu, bezgrešnu vlast.

To znači da Crkva čovjeku ne dopušta biti čovjek, da kao religiozna Posrednica i etička Nadzornica čovjeku, time što mu kao svojem udu određuje kako treba biti, oduzima slobodu savjesti. Ovdje možemo stvar intrakršćanski zaoštriti i reći: ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo Krista, ne bi bilo kršćanstva. To što je upravo Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, Crkva farizejski pokušava unaprijed već oduzeti. Oduzeti mu slobodu savjesti kao temelj njegova duhovnog dostojanstva! To što posvuda i svagda, ako joj je dakako dopušteno, promiče i realizira svoje religiozne i etičke vrijednosti preko političke moći (odnosno na nju vezanih političkih stranaka) i pravnih sankcija, svjedoči nadasve o nevjerovanju u sebe, svjedoči kako o slaboći same vjere (malovjernosti) tako i o sumnji ili nepovjerenju vjernika u njezine dogme. Posrijedi je postupak pretvaranja etičkog načela u pravni zakon i time (biblijski rečeno) postavljanje zakona pred ljubav, prava nad etiku. Ujedno takvim postupkom, prepuštajući se volji za moć, Crkva ne djeluje protiv nihilizma, nego djeluje upravo kao njegova ekspozitura.

Uloga je kršćanstva dakle izrazito dvoznačna. Posrijedi je ambivalentnost koja je karakteristična za konfesije kao institucionalizirane religije, utemeljene na istinama kao dogmama i zakonima/postavkama kao ozakonjenim napucima, na dogmatiziranju i sankcioniranju ljubavi u Zapovijed koja precizno odmjerava do koje granice možeš ljubiti čovjeka u njegovoj ”slabosti”, odnosno dokle seže čovjekova sloboda.

Na početku modernog doba to je vrijedilo prije svega i iznad svega za slobodu u pogledu čovjekove spoznajne radoznalosti, a danas se s time susrećemo kod gotovo svih ključnih pitanja ”praktičnog” odlučivanja, odnosno samoodlučivanja ljudi: od slobodnog odlučivanja o rađanju svoje djece, preko istospolnih veza-brakova, do odlučivanja o vlastitoj smrti. Na svim tim područjima Crkva uzima odlučivanje u svoje ruke, oduzima dakle čovjeku kao svom udu pravo na samoodlučivanje ili samoopredjeljivanje, a time i pravo na samoodređenje, temelj ljudskog dostojanstva. Za nju je sloboda samo ”prava” (čitaj: po njoj propisana) sloboda, a čista savjest samo klerikalno pročišćena savjest. Lišena tako vjere u živu vjeru, Crkva zato u pomoć zaziva državu, štoviše, pribjegava sili koja je po definiciji u rukama države (sudstva, policije), s gledišta etike, pribjegava dakle – nasilju. Pri tome ne polazi, recimo, od nepovredivosti (svetosti) života, jer još uvijek tolerira smrtnu kaznu ili čak blagosilja oružje i veliča ratne zločince, nego iz svog prestižnog tumačenja izabranih božjih zapovijedi, odnosno zabrana. I time se, dakle uzimanjem prava u svoje ruke, potvrđuje kao ekspozitura i dovršiteljica modernog europskog nihilizma.

Neposredno izvorište europskog nihilizma jest izjednačenje čovjeka i subjekta. Kao subjekt čovjek bi trebao biti posvemašnji gospodar ne samo svojeg tijela i svoje volje, nego i prirode i društva. Naposljetku života i smrti. Ukratko: kao Subjekt trebao bi zauzeti mjesto Boga. Novovjekovni antropocentrični subjekt, ne osvrćući se na smrtnost kao konačnost vlastitog bivstvovanja, tako nije ništa drugo do uzvratna projekcija Božje Svemoći. Iz toga proizlazi da su izopačene kako prva tako i druga slika: kako teocentrizam tako i antropocentrizam.

Postmoderna epoha u pravom značenju te riječi je post-teistička i post-ateistička epoha. Proishodi, za razliku od ultramodernizma (koji se igra životom i smrću, kojima bi na kraju trebala pripasti samo virtualna stvarnost) i kršćanstva (koje čovjeku obećava vječni život, beskonačno trajno posmrtno postojanje), iz konačnosti ljudskog bivstvovanja. Čovjekov život nije nepovrediv jer ga je stvorio trostruko sakralni Gospodar života, nego zbog čovjekove konačnosti i smrtne ranjivosti. Zato nema Imena u ime kojeg bismo mogli žrtvovati ljudski život. Kako je rado ponavljao Kurt Hiller, mogući su ratovi u ime ovog ili onog Boga, ali nije moguć rat u ime nepovredivosti života: ”Ako ne ubijem, nikada neću zasnovati carstvo pravednosti…Tako misli duhovni terorist… Ali mi vjerujemo da život sam po sebi stoji iznad sreće i pravednosti nekog života”. Pustiti biti najprije znači ne dopustiti ubiti. Ne ubijaj! To je jedina zapovijed koja nema iznimku. Jer iznimku ne može imati. Jer je svaki život jedinstven, unikatan, neponovljiv. Samo se jedan čovjek rodio, samo jedan umro. Tvrditi suprotno, čista je statistika, rekao bi Borghes.

No život nije samo ljudski život. Život je život svih živih bića. A pravo na život nije samo pravo sadašnjih, nego i pravo budućih rodova čovjeka i životinja. Zbog konačnosti bivstvovanja, koje nije samo određenje čovjekova bivstvovanja, nego bivstvovanja kao takvog, neizbježno je čovjekovo samo-ograničavanje. S obzirom na osvajačku eskalaciju subjektiviteta subjekta, to znači: potrebno je razlikovanje između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta te ograničavanje subjekta nepovredivošću života i čovjekovim dostojanstvom.

Dostojanstvo čovjeka, koje izvire iz njega samog, jest u tome da ne popusti pred svim svojim željama, da se, u brizi za sebe i za druge, sam ograničava. Dakako, iz čovjekove autonomnosti ili samozakonodavstva može izvirati i zlokobna sloboda bezobzirnosti, ali to nije automatska posljedica autonomnosti. Bit autonomnosti je u slobodi za slobodu. Temelj čovjekova dostojanstva je duhovna sloboda i zato čovjeka negira svaki propis koji mu unaprijed diktira što i kako treba biti, neovisno o tome da li se na mjestu Propisivača (samo)postavila Partija/Stranka, Crkva, Narod ili Država. Svoje dostojanstvo može prepoznati i očuvati samo slobodan čovjek. Iz svoje savjesti i po svojoj savjesti!

No savjest nije već i svijest. Premda nikakva svjesnost ili pravovjernost ne može i ne smije nadomjestiti savjest, glas savjesti odjekuje u praznom ako čovjek nema svijesti, ako nema samosvijesti kao svijesti o samome sebi i samosvijesti kao ponosa nad tim da raspolaže samosviješću. Ako, drugim riječima, ne dopusti sebi da bude to što u svojem bivstvovanju svagda već jeste.

Prema Heraklitu, spor je Otac svih stvari (πόλεμος πάντων μὲν πατήρ ἐστ). Međutim, to ne znači da je rat Majka svih stvari. Majka svih stvari jest – ljubav. U posveti piscu  Ludwigu von Fickeru, prijatelju Georga Trakla, Heidegger je svojedobno zapisao: ”Podupiri ljubav! Najdublje tumačenje toga što je ljubav jest ono Augustinovo, u riječima koje glase: amo volo ut sis: ljubim, odnosno želim (ich will) da je ljubljeni to što jeste. Ljubav je pustiti biti (Sein-lassen) u nekom dubljem smislu, shodno kojem dozove/izazove bit”.

A bez ljubavi ni Bog nema nikakve budućnosti.