Marianne

Povezani članci

• Jovan Nikolaidis: METEOROLOGIJA – oblačno i kišovito sa kratkim sunčanim razdobljima
• DRAMATURG U PREDVORJU „NOBELA“
• Gradimir Gojer: Nisam nikada pristao na klerofašističke torove i sad mi to klerofašisti vraćaju, s kamatama
• Teodor V. Adorno: Refleksije iz oštećenog života
• Savjesni kazališni kritičar
• Ispit ravnopravnosti u Kaliforniji

Piše: Dražen Zetić

Nek’ se ne zaboravi…
da smo se nekad u studentskim danima mladosti
voljeli…

Spavaš li?

Moja je noć tek počela,

… znaš?

Reci mi: Tko čuva stražu na prozoru dok zvijezde noću padaju?

Draga Marianne, hoćeš li kao nekada bezbrižno sklopiti oči

i zaželjeti tajne svoga srca…

Ako ljubav treba ime imati, nazvati ću je po tebi: Marianne,

Kneginjo…

Svakoga petnaestoga dana u mjesecu, bacao sam ti na balkon girandale crvenih ruža!
… znaš,

ovu cantatu posvećujem danima provedenim u tvojoj blizini:

kada smo se šetali botaničkim vrtom u Vodnikovoj,

stajali pokisli u rotondi,

po savskome nasipu trčali za bijelim leptirima.

Ti si znala satima sjediti ispred Gavele, bez obzira na

vrijeme. Kriti se iza kipa slavnoga košarkaša kod Cibonina tornja.

Ti si bila u ranim dvadesetim –

sopranistica iz jednoga staroga zagrebačkoga kvarteta.

Ah, kako si bila samo mlada, rumena. S onom zelenom torbom

preko ramena. Simpatična. Nisi previše marila za ljude…

Shvaćala si svijet kao šalu, dobru komediju na velikome filmskome platnu.

Imala si iznad koljena: kariranu suknju, crvene najlonke,

i obično neku šarenu maramu oko vrata.

Kako su se u prosincu počeli naglo skraćivati dani,

pratio sam te kući.

Jedne ledene noći 25. siječnja,

Ilica je bila zakrčena gužvom tramvaja…

… došla si uplakana. U automobilskoj nesreći

poginuo je neki mladi violinist.

Oprosti Marianne, ne znam mu imena, sjećam se samo

da si ga jako voljela. Tko zna zašto…?

Privio sam te na njedra. Potapšao po ramenu…

Ne bil’ te nekako utješio… Nekada mi je to polazilo za rukom.

Sutradan te nije bilo pred Muzičkom akademijom.

Čekao sam satima, mnoge su djevojke prošle slične tebi,

ali ne i ti, zvijezdo repatice moja.

Sklopio sam oči na trenutak…. i ti si nestala.

S zadnjim tramvajem, otišao sam i ja…

Otada se nismo sreli… već punih dvadeset godina.

Možda se sretnemo na nekoj obljetnici mature,

roditeljskome sastanku u školi, kod nekoga

uličnoga prodavača kestena…

… znaš,

i sada me prate snježne vijavice te večeri,

kada je stradao onaj mladi violionist…

Draga Marianne…

mlada, rumena sopranistica u ranim dvadesetim godinama s

kariranom suknjom iznad koljena, zelenom torbom preko ramena,

i obično nekom šarenom maramom oko vrata…

Ako sada negdje stojiš i gledaš napolje prve pahuljice prosinačkog snijega,

… znaš,

moja je noć tek počela,

pišem Marianne,

o uvenuloj ljubavi

koja i nakon dvadeset godina tinja u nepoznatom dijelu

slomljenog studentskoga srca…