ENG
MALJANI OBRAZI I MUSAVI OBRASCI
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Izdvajamo
- To su pseta kaurska, jugonostalgičarskoudbaškoateistička, možda čak i suradnici one propale neprijateljske vojske iz druge vojne, čak i ako su se rodili koje desetljeće kasnije. Zna to naš "narod" dobro, ovako pismen kao što jest, ovako obaviješten, bogobojazan, dobro vođen i duhovno okrijepljen, te u slici i prilici stvoren po "liku Božjemu" , kao i svi ljudi na ovoj zemlji.
Povezani članci
Jedino što mogu reći, jest da se u pola stoljeća nešto tragično promijenilo, pa su ukrašivači novoga doba, po musavim obrascima svojih naručitelja (žalibože, među njima i dalje prevladava kler!) počeli izvoditi groteskne, čak blasfemične majmunarije, koje simuliraju umjetnost i umjetničko. Likovi dvojbenih i nedvojbenih moralnih ruševima, patoloških zatornika života, sotoninih slugu, smušenih “bojovnika” za mutne ciljeve, stoje u beznadnim oltarskim mazarijama, izazivajući sram i sablazan. Retuširana povijest, fotošopirana sjećanja, “vitezovi” bez časti, čine to kičersko nasiljavanje, a kist i dlijeto stoje u službi opskurne ideologije i sramotnih manipulacija. Jezivo.
Tema je prezahtjevna, preozbiljna i preopširna za vrele dane preživljavanja. Ali i za sve ostale, kad nas ne šiba stvarna, već društvena klima, koja temu čini vrućom, osjetljivom i za kunktatore neprihvatljivom. Uklanjaju se ljudi, od 3000 potencijalnih, 30 reagira na taj “vruć krumpir”, koji opeče prste i jezik. Čudno, demokracija je, sekularna je država, slobodni izbori, nacionalni je ponos napumpan do vrha, a ne usude se ljudi izreći jedno mišljenje, jedan estetičko-moralni sud. Imaju važnijih briga, o berbi grožđa, cijeni prasetine za dolazeći blagdan, nekoj presudnoj nogoritačkoj fešti, o magarećem revanju ili o sponzorušinim erotskim jadima? Ne dolazim k sebi: u kakvu sam drijemežu živjela sve ove godine, sva ova desetljeća?
Pa, o čemu se radi? O UMJETNOSTI KAO SLUŽAVKI, o “pisanim” (i klesanim!!) obrazima, koje naručitelji novoga doba postavljaju pred “narod” (meni vrlo apstraktno!) da bi im najprisnijim, brzo djelujućim jezikom, ciljajući na emocije, poslali stanovite poruke i dali porciju “duševnoga sladoleda” (Krleža) u dnevnoj borbi za opstanak. Ukrašavaju se trgovi, crkve, sabornice, uredi, javne zgrade, istaknute kote, vrhovi brda i podmorje, naručitelji su “kesodršci” koji imaju para, dakle, mahom Crkva, država i bogati skorojevići, a “izvršitelji” (jer se u hrvatskom jeziku još uvijek nešto “vrši” po ruskom modelu!) su oni bokci-slobodnjaci, takozvani umjetnici, koji misle da su dosegli vrata Raja, kad dobiju takvu narudžbu. Ljudi smo, dakle, treba i njih razumjeti.
Čak i slabo obrazovane osobe znaju da to nije ništa novo. Da ih ne zamaramo razdobljima, imenima, primjerima, dovoljno je reći da je apsolutno najveći dio svjetske likovne baštine nastajao po prohtjevima klera i zemaljskih gospodara, da bi svojim uređenim dvorovima, palačama i hramovima puku približili sliku Raja, do kojega će doći kad istrpe muke u “suznoj dolini”. Tome služe oltari, kripte, oslikani zidovi i stropovi, lunete, vitraji, tome porteti, mitološki i biblijski prizori (jer premalo pismenih bijaše da pročitaju!), od stoljeća raznih do danas. Primjerice; u Transilvaniji vidjeh oslikane manastire i crkvice (biserice) čije se freske nalaze IZVANA, da puk ima u što gledati, za vrijeme bogoslužja, kad u maleni unutrašnji prostor stane samo velikaš i njegova svita!
A što da kažem o gornjoj Hrvatskoj, o RANGERU i njegovom baroknom iluzionizmu, o meštru tom i njegovim učenicima, koji su od Štrigove, Lepoglave, Belice, Varaždina, rasuli svoje veličanstvene prizore, pa njihov ORBIS PICTUS i danas izaziva čuvstva ushita, potresenosti, vizionarskih uzbuđenja u našim svetištima i prvostolnicama? Jedino što mogu reći, jest da se u pola stoljeća nešto tragično promijenilo, pa su ukrašivači novoga doba, po musavim obrascima svojih naručitelja (žalibože, među njima i dalje prevladava kler!) počeli izvoditi groteskne, čak blasfemične majmunarije, koje simuliraju umjetnost i umjetničko. Likovi dvojbenih i nedvojbenih moralnih ruševima, patoloških zatornika života, sotoninih slugu, smušenih “bojovnika” za mutne ciljeve, stoje u beznadnim oltarskim mazarijama, izazivajući sram i sablazan. Retuširana povijest, fotošopirana sjećanja, “vitezovi” bez časti, čine to kičersko nasiljavanje, a kist i dlijeto stoje u službi opskurne ideologije i sramotnih manipulacija. Jezivo.
O, meštre Rangeru, gospodine Deškoviću, o genijalni Kloviću-Croato, okrećete li se u grobu? O, genijalni Meštroviću, što kažeš na King Kongove klonove u liku naših korifeja, po cijeloj Hrvatskoj? Što velite na betonirce-amatere, što na podvodne Diznilende, izgrađene s jednim jedinim argumentom- jer se to “narodu” sviđa? Gledajte, dečki, uzeli su nižim razredima osnovne škole po sat hrvatskoga i likovnoga, u korist vjeronauka, da pojačaju satnicu istoga i umile se Crkvi. Naime, treba stvoriti GRAĐANE (sic!) koji će i dalje bez pogovora plaćati poreze za te prestrašne “dekore”, koji izazivaju stravu, odbojnost i zgražanje. Nitko neće ni pisnuti, vjerujte. Tridesetak njih na nekoliko tisuća, možda. Njih će zahrčkati u svetoj vodici, zabetonirati u temelj neke nove crkve u Hercegovini, ili će ih razapeti na društvenoj mreži, kao bezbožnike, đavole, neprijatelje naroda i “mrzitelje svega hrvatskog”. Za njima neće zvoniti crkvena zvona, plaćena i od ateističkog poreza.
To su pseta kaurska, jugonostalgičarskoudbaškoateistička, možda čak i suradnici one propale neprijateljske vojske iz druge vojne, čak i ako su se rodili koje desetljeće kasnije. Zna to naš “narod” dobro, ovako pismen kao što jest, ovako obaviješten, bogobojazan, dobro vođen i duhovno okrijepljen, te u slici i prilici stvoren po “liku Božjemu” , kao i svi ljudi na ovoj zemlji.
Freska iznad oltara hercegovačke župne crkve Gorica-Sovići kod Gruda. U gomili hrvatskih patnika i mučenika smiješi se umilno lišce ustaškog viteza Rafaela Bobana u maslinastoj uniformi.
Foto: Robi Koprivnički
Autor/ica 👤Božica Jelušić
