Maja Zećo: Kako smo se smijali

Izdvajamo

• Glumci bi trebali da ruše granice i prepreke ili da ih prevazilaze. Bez zadatih prepreka mi sami moramo da ih izmišljamo, da bi izazov bio veći tako da, bolje da ih ima i da su zadate nego da ih sami smišljamo. Teško jeste ali kao što vidite, nije nemoguće. Mislim da smo i Ina i ja dokazale da jezik ne smije nikad i nigdje biti razlog sputavanja. Ali trud, rad, rad i rad, to nije nikakva tajna. Posvećen rad i gvozdena vrata otvara.

Povezani članci

• Esad Bajtal: Josip Broz i Alija Izetbegović su neuporedivi
• Viktor Ivančić: JASENOVAC ZA GLAVNI GRAD
• Opsada Sarajeva: Četvrt veka laži, ćutanja i poricanja
• Dokumenti RAD-a otkrivaju: Namješteni tenderi, stranačka zapošljavanja i desetine hiljada maraka goriva za SDA direktore
• Ecija Ojdanić: Tamo gdje umire kazalište, umire i kultura
• U mom gradu divnih ljudi ima, Nedžad Maksumić

Foto: FB

Da se ne lažemo, jako je teško bilo ali ništa manje teško je bilo u BiH, odakle smo otišle jer se stalno boriš sa koruptivnim, neobrazovanim, nepotističkim sistemom, sa nadobudnim nekompetentnim mediokritetima koji su svukuda zasjeli i čekaju da im dođeš da ih moliš za priliku, da im šta udjeliš ili da kažeš čija si…Sva sreća pa sam tu gdje jesam pa me niko ne pita čija sam već koliko znam i daju mi priliku da se dokažem. Lakše mi je bilo savladati njemački, što je pošten zadatak nego pristat na preživljavanje u BiH. 

Nedavno je u Berlinu postavljena predstava “Was haben wir gelacht” (Kako smo se smijali) koja je nastala po ideji i istraživanju bosanskohercegovačke glumice, Mostarke, Maje Zećo i Ine Arnautalić, kostimografkinje i ilustratorice iz Sarajeva, a pod mentorstvom svjetski renomiranog teatarskog režisera Luka Percevala. Predstava se bavi temom rata u Bosni i Hercegovini, opsadom Sarajeva, apsurdnim situacijama i humoru koji se rađa u ratnim okolnostima, kada se život radikalno okrene naglavačke, gdje nenormalno postaje normalno, a normalno nenormalno, gdje svakodnevica svakog stanovnika postaje zastrašujuća i nadrealna, kako nas je humor spasio od ludila, koliko je specifičan bh. humor…Predstava je nastala pod pokroviteljstvom grada Berlina (Hauptstadtkulturfonds), Rudolf Augstein Stiftung-a, TuWas Stiftung-a te Heinrich Böll Stiftung-a iz Berlina i Sarajeva, a u kooperaciji sa Deutsches Theatre-om. Tekst je nastao početkom 2021. godine, koji je djelomično proizašao iz istraživanja Maje Zećo i Ine Arnautalić, a čiji su autori Nejra Babić, Adnan Lugonić i Mirza Skenderagić. U kreiranju konačne verzije teksta bila je uključena cjelokupna ekipa predstave. Uz idejne tvorce/umjetničku direkciju: Ine Arnautalić i Maje Zećo, glumačku postavu čine: Jasmina Music, Maja Zećo, Mira Kresse, Vernesa Berbo, Toni Gojanovic, Aleksander Tesla, Mehmet Yilmaz. Kostim: Ina Arnautalić a vizualni identitet: Ajna Zlatar.

U intervjuu za tacno.net Maja Zećo govori o radu i uspjehu njihove predstave u Berlinu, o bh. filmu, o poziciji umjetnika u Njemačkoj i BiH, o nostalgiji za Mostarom i domovinom….

Kako je primljena vaša predstava kod njemačke publike i kritike i da li ste zadovoljne urađenim?

Mi smo potpuno oduševljene. Publika je predstavu ocijenila kao remek djelo. Naša prva predstava u Berlinu i već takve reakcije. Mislim da Ina i ja ni same nismo svjesne kakvo smo čudo napravile. Činjenica je da smo ostale vjerne svojoj želji i ideji i da smo se bacili u vatru još prije tri godine kad smo se odlučile na ovu avanturu. Divno je znati da je ta ogromna količina truda i rada urodila plodom.

Da, njemačka publika nam je rekla da predstavu treba vidjeti cijeli svijet i da cijeli ansambl treba uzeti i zaposliti u Narodno pozorište Berlin. Naravno, imponuje nam tolika oduševljenost i afirmacija.

Moj prijatelj Roman, muzičar, doputovao je iz St. Petersburga da pogleda predstavu. Kaže da bi je morao pogledati više puta da mu ne promakne nijedan detalj pa je gledao dva puta i tvrdi da je oba puta bilo drugačije ali jednako začuđujuće i  svaki put jako napeto i inspirativno.

Scene iz predstave “Was haben wir gelacht” (Kako smo se smijali) Foto: Ina Arnautalic

Obje ste počele na neki način svoje karijere u Berlinu, najprije u izbjegličkim danima, a potom u BiH pa ponovo u Berlinu. Možete li nam nešto više reći o tome i o predstavi: kako ste istraživale i ispričale kroz ratne anegdote njemačkoj publici preživljavanje tog teškog vremena?

Ina je tokom rata završila u Italiji a ja u Austriji. Kad je rat stao vratile smo se obje i završile škole, studije. Ja sam dugo godina, po završetku studija, radila i živjela u BiH a Ina je upisala master u Berlinu i uspješno završila za kostimografa.

Sve je počelo od prepričavanja anegdota iz rata kojih smo se sjećali i svjedočili. Obje smo bile djeca pa smo te priče prepričavale iz vizure djeteta, često i kroz smijeh pa je Nijemcima bila čudna, u isto vrijeme zastrašujuća spoznaja da se šalimo sa sopstvenim tugama. To je bio naš okidač. Željele smo saznati da li je naš humor izvitoperen, deformisan, gdje su granice humoru i ko određuje granice humora….Sve nas je to inspirisalo da počnemo istraživanje. Tako je nastala ideja – humor u ratu, kako nas je humor spasio od ludila, koliko je značajan, koliko je specifičan bh. humor, kakav je, koliko se razlikuje humor u ratu od današnjeg humora. Napravili smo dokumentarni film na tu temu, mogle bismo danima pričati o toj temi, intervjuisali mnogo ljudi u Mostaru i Sarajevu. Pročitale smo mnoštvo literature, pregledale filmova, intervjua, kućnih videa….svjesne da ima još toliko toga za istražiti…Ova je tema neiscrpna i meni se čini kao da smo tek počele.

Scene iz predstave “Was haben wir gelacht” (Kako smo se smijali) Foto: Ina Arnautalic

Smijeh pred opasnošću i usprkos njoj bila je i ostala strategija preživljavanja. Da li je i publika imala mogućnost vlastitog suočavanja s temom rata?

Naša želja je bila srušiti četvrti zid u teatru i napraviti jednu imerzivnu predstavu. Rušenjem četvrtog zida te kroz imerzivnost, mi izjednačavamo glumce i publiku. Iluziju rata smo stvorili kroz zvuk i scenografiju. Radnju predstave smo smjestili u stambenu kuću koju je naš scenograf Dragan Denda opremio kao ratno Sarajevo 94. Na tri sprata su podijeljene tri porodice i njihove priče koje se cijelo vrijeme isprepliću. U jednoj srećemo majku i sina, u drugoj bračni par u trećoj dajdžu i nećakinju. Priče su se igrale u kupatilu, na hodnicima, u kuhinji, dnevnom boravku…Publika se kretala sve vrijeme s glumcima, imali su izbor da uđu u koju žele prostoriju i posmatraju scenu koju žele. Mnoge scene su se odvijale paralelno, a neke su se ponavljale po dva puta pa oni koji nisu prvi put vidjeli, su dobili priliku da drugi put vide scenu koju su propsutili. Poenta je da se publika razdvoji i pusti da se slobodno kreće kroz kuću kako bi se poslije sastali, ispred kuće i prepričavali jedni drugima šta su doživjeli. Na slikama možete vidjeti kako izgleda scenografija. Ponekad se dešavalo da se publika ohrabri pa sjeda s nama za naš sto za ručavanje ili uđe s nama u kupatilo gdje je kolegica glumica prala kolegu glumca, svog muža u predstavi. Minimalno je interaktivna kao npr. dodamo im kanister da ponesu s nama uz stepenice. Cijela atmosfera je vrlo intimna, prisna, scene su jako emotivne, na momenat duhovite na momenat dramatične. Kroz predstavu nas prate zvukovi granatiranja, rafala, kočenja auta, lajanja pasa, zvukovi koji su obilježili naše devedesete.

Maja Zećo i Ina Arnautalić – foto Inke Johannsen

Glumci a i cijeli tim su dijelili svoja sopstvena iskustva ukoliko ih je bilo ili bi prepričavali tuđa ili bi koristili tuđe priče na koje smo naišli tokom istraživanja. Kostim je također igrao važnu ulogu, za njega je bila zadužena Ina. Kostim, muzika, struja koja nestaje, kanisteri vode, hrana, kada puna vode i još ponešto što sjeća na dane u ratu.

Proces je bio težak jer su priče vrlo emotivne bile te samo evociranje uspomena, tih, takvih, je bilo dosta bolno ali mislim da nam je ovaj proces na jedan način došao i kao grupna terapija da preradimo makar jedan djelić nečega što je ostalo čučati u nama.

Predstavu ste radili s glumcima iz BiH ili i iz evropskih zemalja?

Svi glumci su porijeklom sa ex-yu prostora ali Nijemci. Većina ih je došla u Njemačku prije 25 godina i više i školovala se tu, studirala i ostala tu. Mehmet Yilmaz je jedini Nijemac, turskog porijekla koji nema baš puno veze sa bivšom Jugom 🙂 Njega smo posudili iz Maksim Gorkog teatra te naša mala kolegica glumica Mira Kresse kojoj je ovo prvo glumačko iskustvo.

Koliko je teško nekome ko ne dolazi s njemačkog govornog prostora uspjeti u njemačkom teatru?

Glumci bi trebali da ruše granice i prepreke ili da ih prevazilaze. Bez zadatih prepreka mi sami moramo da ih izmišljamo, da bi izazov bio veći tako da, bolje da ih ima i da su zadate nego da ih sami smišljamo. Teško jeste ali kao što vidite, nije nemoguće. Mislim da smo i Ina i ja dokazale da jezik ne smije nikad i nigdje biti razlog sputavanja. Ali trud, rad, rad i rad, to nije nikakva tajna. Posvećen rad i gvozdena vrata otvara.

Da se ne lažemo, jako je teško bilo ali ništa manje teško je bilo u BiH, odakle smo otišle jer se stalno boriš sa koruptivnim, neobrazovanim, nepotističkim sistemom, sa nadobudnim nekompetentnim mediokritetima koji su svukuda zasjeli i čekaju da im dođeš da ih moliš za priliku, da im šta udjeliš ili da kažeš čija si…Sva sreća pa sam tu gdje jesam pa me niko ne pita čija sam već koliko znam i daju mi priliku da se dokažem. Lakše mi je bilo savladati njemački, što je pošten zadatak nego pristat na preživljavanje u BiH.

Kakva je pozicija umjetnika u njemačkog društvu u odnosu na naše?

U Berlinu je teže nego u drugim gradovima jer je jako puno umjetnika u Berlinu i mnoštvo onih koji su glumci a da nikad nisu završili studij. U ostalim gradovima je to malo manje slučaj ali velika je prednost što su opcije ogromne. Prvo, država brine za tebe, stoji iza tebe i učinit će sve da ti pomogne. Drugo, ti kao slobodni umjetnik, imaš bezbroj grantova, fondova, mogućnosti da razvijaš svoje samostalne projekte sa ljudima sa kojima si uvijek želio ili želiš raditi. Samostalnih umjetnika ima mnoštvo. Dakle, umjetnika je mnogo al’ je lepeza mogućnosti široka i šarena.

A kod nas, znate i sami, nikog nije briga ni za pojedinca ni za instituciju. Međutim, fascinira me to jedinstvo koje imaju a mi nikako da postignemo, nažalost. Nijemci se vrlo lako dogovore šta žele i odmah na ulicu izađu da se izbore za to. Tako je bilo i za vrijeme korone. Svi su mirno sjedili kod kuće, držali se svih mjera, nakon što je država platila da sjedimo kući, zatvorila sve na više od šest mjeseci i tek onda su pokrenuli val nezadovoljstava što se i moglo očekivati nakon tolikih mjeseci lockdowna i tišine. Njihova želja je bila da se otvore vrata pozorišta i koncertnih dvorana, poštujući sve donesene mjere.

Scene iz predstave “Was haben wir gelacht” (Kako smo se smijali) Foto: Ina Arnautalic

Kako ste preživjeli korona krizu i kako je Njemačka zaštitila slobodne umjetnike  u tom periodu?

Svi smo imali pravo prijaviti se na pomoć od države i tražiti pomoć nekoliko mjeseci unaprijed. To je funkcionisalo vrlo jednostavno, kažeš kako se zoveš, koliko ti novca treba i bankovni račun, novac prebace odmah. Djeluje nevjerovatno ali je tako. Naravno, Njemački sistem je takav da Nijemac koji misli da je dobio previše, vrati državi jer vjeruje da će možda nekom drugom zafaliti a i ne želi da pljačka sopstvenu državu tako da su raja masovno i vraćali novce. Poslije taj novac prijaviš poreznoj, on se računa kao tvoje mjesečno primanje koje si za taj mjesec mogao zaraditi da nije bilo korone.

Mi smo koristile krizu da razvijamo naš projekat i da radimo i druge projekte pa sam recimo, radila na divnom projektu koji se zove “Otvori prozorište” na inicijativu Olivera Jovića koji je okupio cijeli tim mojih kolega iz BiH a režiju potpisuje Sabrina Begović. Sve predstave se mogu pogledati online, na you Tube. Uglavnom je korona kriza koristila da budem kreativna i korisna ali i da se odmorim i povučem ručnu. Odmarala sam dosta. Trebao mi je taj odmor. Posvetila sam se sebi, onome što ja volim, što mi godi i krenula polako da se osluškujem…

Mnoga su ostvarenja iza Vas u teatru, igrali ste u mnogim predstavama, dobivali nagrade. Viđamo vas sve češće i u bh. filmu. Kao direktna sudionica u procesu šta kažete koliko je dobar bh. film i da li pripremate nešto novo?

Pripremam nešto novo ali ne u BiH. Bh. film je odličan al’ produkcija je mala. Ja bez obzira na to što često kritikujemo svi našu sredinu mislim da smo mi narod koji ima mnogo toga za ispričati, reći, ponuditi. Smatram da imamo neuništiv duh, da smo jako dosjetljivi, prilagodljivi čak, maštoviti. I žao mi je što ovaj narod koji ima toliko toga za ponuditi ne dobiva dovoljno ponuda da to ispriča i pokaže.

Od Danisa Tanovića do Jasmile Žbanić bh. film je prepoznat kao društveno angažiran. Koliko je važna društvena angažiranost umjetnika i koliko umjetnost može otvoriti tabu tema?

Mene zanima angažirana umjetnost. Zanima me umjetnost koja može promijeniti makar pojedine svjetove ili mikrosvjetove a ne koja će samo proći pored mene neokrznjeno. Umjetnost jeste tu da propituje, istražuje, otkriva, razotkriva. Umjetnost je ogledalo društva. Ona je tu da bolje spoznamo sebe i ljude oko sebe. Meni je veliki uspjeh kad umjetnost uspije da isprovocira, kad odeš kući ne možeš zaspati jer ti ono što si vidio ili čuo ne da mira svu noć.

Bili ste članica ansambla mostarskog Narodnog pozorišta. Nedostaje li Vam Mostar i kad ćete nam doći sa svojom predstavom i pred mostarsku publiku?

Nedostaje, jako, nedostaje mi i Sarajevo i Zenica i Konjic…i mnogi drugi gradovi u BiH ali i Hrvatskoj…. Voljela bih da ova pandemija konačno iščezne pa da mogu češće dolaziti. Za predstavu sad još ništa ne znam. Bilo bi lijepo. Def nam je to namjera i želja. Za sad nam ostaje to da se prijavljujemo na festivale.

Bila sam članica Narodnog i bile su to definitivno inspirativne i uzbudljive godine. Bila bi mi opet čast igrati u mojoj nekadašnjoj matičnoj kući sa mojim kolegama. Od te ideje se nisam oprostila. Njihova pozicija je, kako čujem i dalje nezahvalna. Gradu kulturno uzdizanje je manje bitno ali je zato vjersko na prvom mjestu. Neka vjere, nemam ništa protiv ali neka i kulture, nikom ne škodi a bogati duh i um, baš kako i vjera ako se pravilno konzumira.