Magla

Povezani članci

• Izložba “Aktovi” u Centru za kulturu Mostar
• Književniku Alminu Kaplanu nagrada ‘Kočićevo pero’
• Amir Brka: METAFIZIČKI PUTNIK aBosanac+Pas
• Svjetska premijera filma Danisa Tanovića DESET U POLA večeras otvara 27. Sarajevo Film Festival
• Život u tranziciji
• PRIČE O DISKRIMINACIJI I SARAJEVSKOM ATENTATU U FOKUSU TREĆEG FESTIVALSKOG DANA

Piše: Petar Fehir

S balkona, s kojega se za ljepših dana vidi Malmö, ne vidim ni susjednu zgradu. Za takvu maglu kažu da je kao tijesto.

Prljavo sivoroze.

Kao brižljivo pripremljeno platno. Podloga za jednu sumornu sliku. S par poteza četkicom možeš naslikati dvije vrbe. Ogoljela stabla i nekoliko grančica. Krov stare kuće i vrh drvena plota. Na plotu plavi otucani lonac. Poljski puteljak.

I ništa više.

Uz to platno ne pristaje pokret.

Najljepše sam magle doživio u Grbavcu, kao dječarac, dok bi, s jeseni, znali čuvati krave, trčati strništem i peći pečenjake…

Strništem smo, naravno, trčali bosi. Stisneš zube i povlačiš tabane.

Ako se koji put i ubodeš, nije strašno. Zalijepiš list bokvice na ranu i pičiš dalje.

Krave bismo zakoljenčili; vezali istim užetom oko vrata i noge, tako da im otežamo prebjeg u susjedovu djetelinu. Ne što bi se susjed ljutio već da se krava ne naduje. Krava u djetelini ne zna što je dosta.

I dok bi one mirno pasle mi bi založili vatru i kad se umiri, na žaru, pekli kukuruz. Domaći, osmoredac. Zrnje je pištalo, pucalo i mirisalo. Prsti i “brkovi” bi nam bili crni od gara.

I onda, kada se magla počinje slijevati niz vrat šumarka, a trava orosi biserjem, vrijeme je za počinak.

Kakva je to samo slika bila…

Gase se motori traktora.

Cvrčci i žabe u suglasju počinju svoju večernju nabrajalicu. Dan briše znojno čelo košuljom potoka.

Psi se nešto dogovaraju s društvom s drugog kraja sela. Krave zadovoljne, u vrsti, hode uskom ugaženom stazom. Prelaze klimavi most. Papci im kližu po oblim bukovim gredama.

Vime im nabreklo. Uskoro će, pod vještim prstima dojilje, poteći toplo mlijeko. Znali smo ga piti onako iz muzlice.

Tada trava nije bila “oplemenjena” kemijom, krave nisu bile bolesne ni u ludilu, a i ljudi su bili mnogo bolje kvalitete.

Samo je magla bila jednako gusta.

Dok se iznad krovova pretakala u dim tek založena šporeta.

S balkona, s kojega se za ljepših dana vidi Malmö, sada, na već tamnom platnu, tinjaju, kao krijesnice, lampe u susjednoj zgradi.

U njoj žive ljudi koje nikada neću upoznati.