Mag književnosti – Tvrtko Kulenović

Izdvajamo

• Cjelokupni romaneskni opus Kulenovića je traganje za neispisanim stranicama historije, onog fenomena koji bi mnogi i danas da čitaju, na žalost, kao linearni slijed apsolutne kauzalnosti... a u kojem Kulenović, obrnuto, vidi pojedinačne ljudske sudbine „satjerane na margine povijesti
• tog živog pijeska, grobišta, smetljišta, kockarnice – Kasina.“

Povezani članci

• VJERSKI KRIMINAL-BIZNIS „ZAŠTIĆENIM“ MEZARJIMA (II dio): Svi putevi vode prema Medžlisu IZ Sarajevo
• Ćumak – po odluci Stožera
• Đorđe Matić: Pet letnjih komada
• Kafanski put u Evropu
• Da li je Adornova negativna dijalektika dijalektika oslobađanja?
• Ešref Kenan Rašidagić poručio Josipoviću: Priznajem,kriv sam što sam živ

Foto: Novo vrijeme

Piše: Edin Pobrić

Kad se u BiH tražilo po rječnicima šta je to postmodernizam, On je objašnjavao postmoderne poetike svojim studentima; kad su se mnogi pitali o čemu to postmodernizam?; On je pisao postmodernu književnost; kad se najzad razumjelo što je to postmodernizam i počelo pisati o njegovom stanju, On ga je, u skladu sa svojom nevjerovatnom erudicijom i intuicijom umjetnika, prevazišao. Vjerovatno najvažniji živući pisac ovih prostora. Intelektualna gromada čije su knjige eseja ostavile neizbrisiv trag u nauci, a njegovi putopisi, radio-drame i romani samo potvrdili ono što je najbolje u geopoetici bosanskohercegovačke književnosti. Akademik Tvrtko Kulenović.

Odakle god da se krene, da li od putopisa, romana ili pak književnih teorija s kojima je Kulenović u svojih nekoliko knjiga eseja uradio nešto slično onome što je uradio Balzac sa slikom francuskog društva 19. stoljeća – sjajno ih je reinterpretirao i dao im funkciju postojanja, uvijek dođemo na isto: Kulenovićevo djelo je važno i nužno traži novo čitanje u smislu pronalaženja novih vrijednosti u kontekstu savremene nauke o književnosti.

Imagologija

Ne mislim, naravno, sporiti Kulenoviću da je bošnjački pisac – jeste, niti imam namjeru da dovodim u pitanje kanonizaciju nacionalnih književnosti koju je uspostavio Filozofski fakultet – dužno poštovanje, ali ovdje radije govorim o geopoetici, o bosanskohercegovačkoj književnosti jer mislim da su rezultati nauke o književnosti tu puno vidljiviji.

Rekonstruišući Kulenovićevu romanesknu riječ, može se uz nekoliko rečenica uspostaviti povijesna poetika kojoj on pripada i koju je tako jasno etablirao. Oni koji se bave poetikom romana znaju da nije ni malo slučajno što roman kao moderni žanr počinje u 17. stoljeću (naravno da je bilo romana i prije Cervantesovog „Don Kihota“, ali roman kakvog prepoznajemo danas se konstruira upravo u ovom periodu), dakle u vremenu racionalizma i prosvjetiteljskog uma. Dva romana tog perioda, čini se, nekako će vući jasne dvije linije zapadnoevropske književnosti. Jedna polazi od spomenutog Cervantesa, baštineći u sebi figuru groteske koja određuje strukturu romana, a koja će nekoliko stoljeća kasnije otvoriti veliki Gogoljev roman „Mrtve duše“, da bi najzad Kafka tu vrstu poetike doveo do svog vrhunca. Druga linija se može pratiti od F. Rabelaisa i njegovog romana „Gargantua i Pantagruel“, čije se poetsko određenje formira na osnovu karnevalskog smijeha a koje svoje vrhunce dobiva s djelom Dostojevskog. Međutim, nije Dostojevski nagovijestio modernizam u svjetskom književnom krugu, nego postmodernizam, ali jeste, i to je ono što je zanimljivo, otvorio modernizam u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Relativizam riječi i ustrojstva svijeta, proizvodnja a ne pronalaženje istine, mnoštvo neslivenih glasova koji formiraju cjelinu a zadržavaju samostalnost – rađa čudesnu imagologiju geopoetike bosanskohercegovačke književnosti, koju upisuju Ivo Andrić i Meša Selimović a na najbolji mogući način potvrđuje Tvrtko Kulenović.

Čakra je krug koji povezuje prošlost i sadašnjost u vremenu a zemlje i narode u prostoru, ne dozvoljavajući nijednoj od naših navika koje ponekad doživljavamo kao istinite da postane sredstvo zatvaranja i razbijanja. Ako je život krug, onda je to vrlo veliki krug, a naš zadatak je da ne dozovolimo sebi zatvaranje u male krugove. Nema nikakve prednosti što živimo zatvoreni u pojedinom kulturnom ciklusu, kao transu ili snu. Treba nači način simultanog življenja u svim kulturnim oblicima a pri punoj svijesti. (Kulenović: Mehanika fluida)

Postmodernizam i emocije

Tvrtko Kulenović je pisac čija se književnost ispisuje na procjepu, afirmirajući pri tome, ljudske mogućnosti naspram granice, između lica i naličja postmodernog stanja. Njegovo djelo nije znak tog stanja, nego simptom krize postmoderne. Na isti način kako je postmoderna u svom najboljem smislu (a njen najbolji vid je priča o razlikama) željela preboliti modernu, a ne uništiti njeno naslijeđe, Kulenovićevo djelo preboljeva postmodernu trivijalnost, onaj njen dio kada je odustajući da se pokaža kao supernova i tako stvara nove uslove života, odabrala da se obruši sama u sebe, stvarajući na taj način crne rupe. Više je, čini se, crnih rupa na nivou ljudske egzistencije nego na nivou kosmičke esencije. Taj Kulenovićev iskorak Enver Kazaz je veoma dobro nazvao „nova osjećajnost“. No da bi iz ove perspektive stvari bile potpuno jasne, treba kazati da je Kulenović uradio ono što je teorijski nepomirljivo – pomirio je ironiju s emocijama. Stoga, to nije ništa drugo nego postmoderni romantizam.

Vjerujem Proustovoj misli da se mi više sjećamo osjećaja koje smo imali dok smo čitali knjigu nego samog sadržaja knjige. Kad sam pročitao roman „Istorija bolesti“ zastao sam i zašutio. Zato što je to bila jedna od onih knjiga „koja me tresnula kao malj u trenutku kada nisam bio spreman da se oduševim njom“.

Nezahvalna pozicija. Pisati o ratu u ratu, a ne biti sudija nego pisac. I upravo ovaj roman ponajbolje objašnjava to čudno pomirenje ironije i emocija. Iako je analogija najslabiji oblik mišljenja (kako to potcrtavaju filozofi), u ovom kontekstu ovaj fenomen se može objasniti poznatom grčkom skulpturom Laokoom i njegovi sinovi, o kojoj je, između ostalog, Kulenović pisao u svom Rezimeu.

Ta skulptura, koja generacije posmatrača iritira onim začuđujućim odsustvom prenaglašenog bola na licu čovjeka kome zmije dave sinove da bi kasnije udavile i njega samog, možda ponajbolje oslikava poetiku romana Istorija bolesti. Iako je ovo roman slike užasa, kao i na skulpturi, žestokih emocija nema jer bi naškodile mediju i narušile smisao – dobila bi se grimasa umjesto izraza bola.

Na isti način kako se na spomenutoj sklulpturi bol ne pokazuje samo na licu nego svaki mišić i tetiva tijela svjedoče o velikoj patnji, tako se patnja i tuga iz Istorije bolesti osjeća u onom neizrečenom, u onim povremenim ćutanjima i rezonancijama koje prekidaju svaku smrt u romanu. Jednostavno je: neizrecivo se govorom tišine prenosi na čitaoca.

Prust izričito tvrdi: „Na ovom svijetu, gdje se sve otrca, gdje sve ugiba, ima nešto što postaje ruševina, što propada još potpunije, ostavljajući još manje tragova nego ljepota: to je tuga.“ Hvatam se za te riječi kao za drvo spasa, molim njega i boga da učine da budu istinite. (Kulenović, Istorija bolesti)

Kulenovićev tekstualni univerzum tako postaje borhesovska velika scena s ogledalima, gdje svaka stvar odražava i znači sve druge stvari. Stoga niko, čak ni u ratu gdje vlada binarni način mišljenja, nema privilegiju u pristupu stvarnosti. Time je i tekst dvostruko usmjeren: ka značenjskom sistemu u kojem se proizvodi i ka društvenom procesu u kojem učestvuje, odnosno, Istorija bolesti se tako pretvara u tekstovnu apokalipsu dajući svijetu novo značenje.

Teologija ovisnog nastajanja

Šta jest a šta nije umjetnost, staro je pitanje? Odgovor je, u stvari, uvijek bio jednostavan. Sve ono što je nepovratno daleko udaljeno od poezije, nije umjetnost. Roman „Čovjekova porodica“ je poezija u djelovanju.

I u ovom kao i u ostalim Kulenovićevim romanima sve je dijalogizovano, nešto puput muzike Pink Floyd, tačnije Shine on You Crazy Diamond, jednog od lajtmotiva iz romana Istorija bolesti. Kompozicija počinje na način kako su napisani Kulenovićevi romani – dvoglasno, razgovorom dvije melodije. Tonovi gitare i tonovi klavijatura donose dvije sfere koje zadržavaju svoju autentičnost ali i uspostavljaju novu melodiju, na isti način kako Kulenovićevi romani konstruišu nove svjetove na koje možemo i ne moramo da pristanemo sve do trenutka dok polifonijsku strukturu ne potvrde znakovi drugih i drugačijih. Tada više nema dileme da se već nalazimo u jednom svijetu koji, iako može biti sadržajno satkan od besmisla, melanholije i tuge, ili pak ironije i smijeha a protkan atmosferama ratova o kojima je Kulenović pisao, postaje koncepcijski razložniji, jasniji i sveobuhvatniji od onog na osnovu kojeg je nastao.

Zbog toga nije čudno što mu je blizak budizam – religija bez boga – jer je Kulenović na mjesto vrhovnog bića postavio literaturu, ne u smislu enciklopedijskog znanja, nego u smislu teologije ovisnog nastajanja. To su tekstovi koji uvijek upućuju na druge tekstove, likovi koji uvijek govore o drugim likovima, znakovi koji se tumače u svjetlosti drugih znakova, to je tekstualni univerzum koji od neuobličene pojavne stvarnosti i pojedinih života, najzad pokušava napraviti smisao i ponuditi poneki odgovor. Na isti način kako se ne mogu misliti prostorne stvari mimo prostora ni vremenske mimo vremena, rekao bi Wittgenstein, tako se ne može misliti niti jedna stvar bez njene mogućnosti povezanosti s drugim stvarima.

…Knjiga nas u svakom trenutku vuče u svim pravcima, malo ili mnogo naprijed, ili malo ili mnogo nazad, od početka ili sredine prema kraju, ali i od kraja prema sredini i početku: ponekad to mogu da budu dva mlaza iz dva izvora svjetlosti, dva sferična ogledala koja se nalaze na krajevima, a mlazevi se u sredini ukrštaju. Jer tako je i u životu: život ne teče samo kao rijeka od izvora prema ušću, nego i poprijeko, i unazad. Sve je međusobno povezano, čak i stvari koje ne volimo. (Kulenović, Istorija bolesti)

Indijanska imena

Od onog trenutka kada je Kulenović na svojim predavanjima počeo da govori, a u svojim knjigama da piše o glagolima naspram imenica, procesu naspram stabilnosti cjeline, reinterpretirajući na sebi svojstven način Heideggerovu kritiku metafizike, Freudovu tezu da se u središtu bića ne nalazi um, nego volja, koja nije ništa drugo nego ničeovski iskaz moći, koji je opet, fukovski neodvojiv od znanja, ja sam nekako zavolio indijanska imena koja ponajbolje izražavaju otklon od stabilnog zapadno-evropskog subjekta: „Onaj koji piše“ je biće u vremenu gdje pisanje stvara Njega koji piše, a bez njega samog ne bi bilo ni pisanja.

Samo u lošim romanima ljudi su nesrećni dvadeset četiri sata dnevno….Nelagodnost a ne nesreća je najčešći oblik ljudske patnje. Čovjek nije kriv što nije stalno tužan kada mu se događaju tužne stvari….Otkad je svijet postao nijedno ljudsko biće nikada nije svjesno umrlo. Kada je Sokrat okružen učenicima posegnuo za čašom otrova, mora da je bar napola vjerovao kako samo paradira…. Stoga, uvek sam vjerovao da u administraciji božanskog proviđenja postoji odjeljenje koje se brine za to da prava knjiga dospije u prave ruke u pravi trenutak. (Kulenović, Čovjekova porodica)

Zbog toga nije čudno Kulenovićevo poznato razaranje žanra, esejiziranje romana ili putopisno približavanje romanesknoj strukturi. Književnost je u jeziku, a jezik je sistemska igra razlika u kojoj samo priča, nasuprot definicijama koje nikada nisu bile simptom snage misli nego potvrda slabosti govora, može da kazuje o onom neizrecivom, o onome što se krije u metaforičnosti jezika, o onome što ostaje u „dubini“ strukture teksta.

Tu je Kulenović majstor. To je poetika nagovještaja, gdje je uvijek važnije ono što nije rečeno nego ono što je rečeno, gdje su uvijek važnija pitanja nego odgovori, gdje se od dileme, nasuprot logocentrične sigurnosti, ispisuje sadržaj i forma teksta.

Ljepota je u stanju da nas natjera da zaboravimo na društvenu nepravdu. U toj ljepoti koja se skriva i koja teče, koja se dakle ne da slikati ni u onome što se vidi, ko bi se usudio da se opredijeli za jedan, odlučujući okvir slike? (T. Kulenović, Čovjekova porodica)

Na ovom mjestu treba razriješiti i poznatu tezu da Kulenović u svojom radu ne krije svoje „ja“, i da su to romani autobiografije. Koliko ima ili nema autobiografskog to nije toliko ni važno, važno je da u skladu sa povjesnom poetikom kojoj pripada (slijed Dostojevskog, Selimovića, Andrića) istina potpuno drugačija: malo je savremenih pisaca koji su uspjeli sakriti to svoje „ja“, u skladu sa ontologijom teksta, kako je to uradio u svojim romanima Tvrtko Kulenović. Drugačije rečeno, ništa u tekstu nije samo sebi cilj, sve je u službi priče. Kulenovićevo je sve ili ništa.

Majka voda

S obzirom na Kulenovićevu radoznalost, njegovu nevjerovatnu sposobnost afirmacije kulture slušanja naspram kulture dijaloga, gdje se ova druga zasniva na asocijacijama i prepoznavanju pa kao takva gubi moć svrsishodne komunikacije, dok prva pretenduje na viđenje i očuđavanje, nije uopšte čudno što je u žanru putopisa prosto nenadmašen na ovim prostorima. Literarno svjedočanstvo o susretanju, upoznavanju i razumijevanju dalekih, nepoznatih krajeva ili drugih zemalja, običaja i kultura, zasnovana na Kulenovićevim lucidnim impresijama i sposobnosti da neposredno osjeti miris, obris i figuru tog nekog drugog i drugačijeg svijeta, proizvelo je knjige velike umjetničke vrijednosti.

U tom kontekstu, postoji knjiga kojoj se neprestano vraćam, čini se jedna od najbolje ispisanih u bosanskohercegovačkoj književnosti. Trebalo bi ovdje opet upotrijebiti slabi oblik mišljenja – analogiju. Ima danas nekoliko zaista dobrih komentatora na sportskim programima. Kad neko, u toku fudbalske utakmice, napravi potez na granici ljudskih mogućnosti, a komentatoru se omakne, nekako pola za sebe (skoro zaboravljajući da je tu zbog publike) a pola ipak za publiku, i uzvikne: Kakva goolčina! E, ovdje, u ovom kontekstu, treba reći: Kakva Knjižurina! – „Majka voda“!

Budući da je ogledalo stvari, voda je ogledalo mudrosti[…] Voda zauzima najniža mjesta, grli ono što ljudi preziru, prihvata sve oblike, a odslikava nebo. Ne bori se ni za kakvu stalnu formu ni položaj. Vječita dobrota je kao voda koja svojim bićima čini dobro. Najbolje u čovjeku je slično vodi. Voda se koristi svim stvarima a da se s njima ne takmiči. (Kulenović, Majka voda)

Književnost je priča o drugom

Cjelokupni romaneskni opus Kulenovića je traganje za neispisanim stranicama historije, onog fenomena koji bi mnogi i danas da čitaju, na žalost, kao linearni slijed apsolutne kauzalnosti… a u kojem Kulenović, obrnuto, vidi pojedinačne ljudske sudbine „satjerane na margine povijesti; tog živog pijeska, grobišta, smetljišta, kockarnice – Kasina.“

S toga, Muhamed Dželilović je dobro primijetio da se u Kulenovićevom djelu osjeti ona prefinjena napetost između fotografije, slikarstva i književnosti. Ako je Dželilović u pravu, a čini se da jeste, to nije ništa drugo nego Kulenovićevo traženje pravog trenutka za oblike u boji, koji bi trebali osvijetliti put ka razumijevanju drugog i drugačijeg.

Mnogo prije Hemingveja mi smo donijeli odluku da ne smijemo javno plakati, ni ispoljavati bilo kakvo nemuško osjećanje, da su emocije sramota već zato što postoje, da se u govoru moraju izbjegavati pridjevi a upotrebljavati glagoli i imenice, da je jedini svijet dostojan muškarčeve pažnje svijet objektivnosti a najviša objektivnost je snaga sile. To je ono što će me u životu okrenuti u sasvim suprotnom pravcu, to saznanje, tako rano usvojeno, mada u početku nejasno, da iz subjekta mogu ponići najmračniji naumi i zločini, ali da je objektivnost ta sila koja ustoličuje u najviši prirodni zakon. Priklonio sam se ženskoj strani svijeta. (Kulenović, Čovjekova porodica)