LJUBAV, BOL, SAMOĆA: Poezija Borisa Domagoja Biletića

Povezani članci

• Sud odbacio tužbu češkog kardinala protiv Frljićevih predstava
• Bh. umjetnica Arleta Ćehić izlaže svoj rad u Veneciji
• Dokumentarni film o Feral Tribuneu snimat će riječki dvojac Marina Banićević i Saša Stanić
• “Potočarske sjene” – bogatim kulturnim programom Konjičani obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici
• TEATARSKI OSKAR
• Trg je Titov, ali je još više naš!

Boris Domagoj Biletić, (fotoarhiva Glasa Istre, snimila Tanja Draškić Savić)

VAMPIR, NEBIĆE DOPADLJIVO

                           Je li pjesma javno dobro? Smije li u nju reklama, ono: promičbena poruka? Pitam za prijatelja.

                          Njemu, nevjenčanoj supruzi i (neusporedivo naj) tvrtki Kae….r zahvaljujem za stihove…

Mlaz vode pod velikim tlakom nikako da spere godine naslaga na tlu moga vrta;

opet sam glupo krenuo protiv Prirode. Mudrost ne ide s godinama. U kakvom su odnosu,

proporcionalno, razmjerno… kako to uopće ide?

U trenutku mog rođenja, izvjesno, morao se izleći poneki vampir. Zašto?

Pa živio sam s takvim vršnjacima/vršnjakinjama, družio se, prijateljevao čak, spavao,

putovao, radio, sjedio na sastancima, odlazio s njih, učlanjivao se naivno, iščlanjivao kasno,

i pasivno jednako: učlanjivalo, iščlanjivalo. Predvodio, rjeđe me vodilo.

Kralo mi stihove, ne, posuđivao ih zauvijek, iz džepova mi izlazili džepni,

skidali mi pozdrave, vraćali, skidali… Kao one s nauljene šipke: usporeno svlačenje kulture = pred koga

biserje? Završetci i svršetci nisu mala uzastopna umiranja; umireš jednom kao leptir umreš i ne vraćaš se

kukuljici. Ličinke ne prenose sjećanje. Tako je s tobom, tako i s bivšima.

Pa opet „spavao“ u svim pozama i figurama. Ooo, itekako. I knjiški, i prirodno nadaren

(ne bih rekao baš obdaren, no nije na meni, čak ni u vojsci nisam radoznalo motrio uokolo).

Više ne strahujem hoće li me imenovati, ni javno ni tajno. I neka se one ne boje

da ću progovoriti. Ma ni za eurodžekpot (e-velezgoditak ). )

Znam da imaju potomke, mnoge, i suputnike/usputnike, poneku ljubav, nasljeđe i nasljedstva.

Znatiželje nema, osim možda: preskače li vampirski sadržaj tijela i ne-duše makar jednu

generaciju? Ako je tako, porod im nije od tmine, spašen je valjda. Ali molim daleko, što dalje

rastite i čitajte svijet iznova, nevinim ticalima, vi, njihovi maleni! Prošlost i povijest brišite.

Neka je vječno sada. Ili neka bude ovako: zato jer vrijeme postoji, ali ne prolazi. Kako se onda mjeri?

Vampiri imaju/nemaju spola, ni roda, ni…, kako se to danas sve ne zove

(trans, metro, autotrans, het’ro, homo.., volans/lupus, vrag /vampirski koljenović?/ će ga znati).

Što je i koliko do intime, moje su sve imale spol, itekakav.

Spavalo me, ne spavalo, snivalo ne znam, sisalo i isisavalo, tu i tamo gotovo usisalo.

Čak sam se dao ispljunuti, ali ne znam je li bilo sukrvice. Tišti li me zub zaborava?

Jesam li malen pa mlad susreo neki vid umjetne inteligencije? Kako bilo…

Osjećam pri kraju da sam balade; sva ispijena, posrkana mi energija, sve što sam

hoteći i ne mareći, često ne znajući, ipak darovao, koliko teži u vremenu? Bruto, neto?

(Ne računam vampire u kolektivu, društvu, udruzi…, samo pojedinačno, 1 na 1.)

Jesu li mi usisivači (ima ih i tvrtka Kae…) u obličju čovječjem produžili život

(ove jedne jedine dimenzije) poput transfuzije?

Ili ga skratili poput krvarenja u olupini nasred mora, a kutijice za hitnoću nigdje

(možda je na dnu među murinama žutošarkim / Muraena helena, ili još simpatičnijim bićima dna)?

Rodilište pulsko nema pouzdanu arhivu prvih 50-60 dvadesetoga stoljeća. Bilo babica,

bilo valjda prvih inkubatora, bilo rodilja i dječice kudikamo više, bilo…

E sad, jesam li usnuo ili mati davno reče (možda joj pobjeglo):

Znalo se i tada dogoditi da zamijene novorođenče, ali mi se, dragi,

nismo morali brinuti; vidi ga, ista ja i malo ti, dopadljiv na oboje, ma šta dopadljiv, lijep!

Odavno nema ga tko bi mi potvrdio. A blato boje krvi mlaznica će već sprati.

No kada i čiju?

LJUBAV, BOL, SAMOĆA  Poezija Borisa Domagoja Biletića

O pjesničkoj umjetnosti

Piše: Jovan Nikolaidis

Poezija je sumnjiva djelatnost a pjesnici oni koji su vavijek pod nadzorom: štošta sebi dozvoljava taj zaneseni vilajet, tragači za lijepom riječi. Ispituje, izaziva, postavlja teška pitanja i daje neprijatne odgovore ta vragolica, poezija. Vrijeđa zlobu dok tetoši blagorodne. Nudi nadu kad je se mnogi odriču, a pritom za sebe ne skrbi nijednog blaga. Jer je poezija martir i neumorni pelegrin ljudskog duha, navikla na odricanja svakojaka. U hodu prašnjavim drumovima vremena ona je putnik samotnjak. Iako su joj nekoć davali atribute božanskog, znao je i pjesnik i čedo njeno: poezija, da su svojom misijom predodređeni da tajnu pretvaraju u ljepotu, a očaj u vjeru. A da sami pate neizmjerno, Zli ljudi, šuplje ljušture, ne vole takve. Utonuli u glib prostote, ne vole one što kuju savršenstvo, za ljudski dug mehlem.

Bili su ‘čuđenje u svijetu’, vukli  vremenom porugu da je pjesnik ukleto biće, prihvatali osudu: ‘isto je umirati i pevati’. Vjerujući jednom zavjetu koji je pred čovječanstvo stavilo vrijeme: Pjesnička riječ liječi. Boris Domagoj Biletić je upravo sve to najedno: meštar lirike u Istri, u Hrvata.. Osuđen na progonstvo od onih što bi svako meko srce i nepatvorenu dobrotu sabili u pržune od nehaja. Ali, nismo svi ‘drvene marije’, ima nas dobro raspoređenih u prostoru: tiha i uporna brigada koja je vjerna ljepoti i ljubavi.

 Biti pjesnik. Ostati na vjetrometini, uime duše čovjekove graditi kolibe za samotnike, u grsti sakupljati osjećanja olujama uinat, ne micati sa trona na kog sijedaju rijetki, a nalik vjetrenjači o čije lopatice udaraju svi vjetrovi nadahnuća, i koja pritom revnosno melje zlatno brašno za svetu prosforu i piće vječnosti iz kaleža: smiješane bol i nadu. Biti pjesnik u vremenu gdje ljudsko lice sve više naliči onoj maski kakvu nose razbojničke družine, kad je srce usamljeno jedro na pučini površnosti, a razum tovar upućen krivim putokazom. Biti pjesnik – Boris Domagoj Biletić. Onaj i onakav što se ne da nesoju, prkosi, otima se i bogara s debelim razlogom. Životu kome se ruga u pjesmi, uspomenama koje ga i liječe i truju, moralu koga hrabri gnomom, odan pjevanju koga nudi svijetu. Krhka biljka ljubavi, bola i samoće, ali korijena duboka, što cvate s vremena na vrijeme, iz zbirke u zbirku, što stariji tim bolji. Ovom pjesniku pripada plemićka čast da na svojoj trpezi ispija i otrov ambrozije i lijek nektara. Primjereno antičkom biću.

Opus

U odabranim pjesmama koje je autor podastro pred čitateljima traje maltene sva poetika Borisa Domagoja Biletića. No, čitajući njegove prozne uradke: eseje, književne kritike, publicistiku, priređene antologije, prevodilačke cjeline, urednikovanja,  djelovanja kojima afirmiše istarsku i uopšte hrvatsku kulturu, te nadasve, i opravdano oštre, na polzu svom narodu polemičke tekstove,  vidno je da se u svemu tom djelovanju pomaljao ne samo čovjek renesansnog duha, već osoba kome ne bi bila strana ni literatura u prozi, da joj se isti dao predati. Njegove pjesme zorno pokazuju da je Biletić jednako mogao biti i dobar prozni pisac: laka ironija, cinizam i elementi mistike, varijacije na socijalne, pa i političke teme – dobro bi došli njegovoj priči, romanu. Kako Biletić ulazi u godine koje su bogomdane za prozu, ostajem uvjeren da nama, koji ga poznajemo, slijedi od njega dar –  i ta ‘grana’ književnosti; iskustva ima, teme nadiru…

 Od prve pjesme u izboru ‘Savršen trenutak rasula’ (zbirka ‘Zublja šutnje’), ‘pa do ‘Zadnja kronika’ (skraćena verzija iz zbirke ‘Zato što vrime ne prolazi’) daju se uočiti nekoliko rukavaca koji su pjesniku sve vrijeme vezivali pažnju. Ljubav (porodica), bol (smrt djeteta), samoća kao sudbina, zavičaj kao zakon i utjeha. A nad svim (i više nego lamento) – prolaznost. U koju je sve pomenuto upleteno kao sudbina i njoj primjerena kazna. Nad upitnikom nevinog i začuđenog žreca koji, da bi se odbranio, stavlja na sebe halju paganskog sveštenika koji svim tim mora da vlada dostojanstveno. Čime? Poezijom, dakako – onim darom koji u njemu traje kao vrhovna sila. Tu vještinu prepoznali su mnogi tumači njegove poezije. Ima zato pravo gospođa Jelena Lužina kad tvrdi kako je Biletić pjesnik koji za svoju poeziju nije imao negativnu kritiku (parafraza!).

Ljubav

Biletić o ljubavi pjeva predano,ali to nikada nije konvencionalni izričaj, kako nevješti pjesnici često čine – stalna tema o kojoj je pjevati, a da nije banalnost, teška zadaća. Ništa kao pjevanija o ljubavi ne poznaje banalnost koliko srceparajuće jadikovke, zaklinjanja ljubavi. Biletićev poj o ljubavi od drugačije je građe tvrđa…

Ona je fluid. Nehaj.

Ljubiti je.

Udvoje pod zvonom staklenim, život.

Žal. Žamor. Ždral.

Savršen trenutak rasula.

Ljubiti.