LITERARNI MONUMENT

Povezani članci

• Sjećanje na genija: Mostar kojem je do Mostara stalo neće zaboraviti prijatelja Predraga Lucića
• ČETVEROSTRUKA DOBITNICA GRAMMYJA PONOVO NA JAZZ FESTU
• I da nije ništa drugo, previše je!
• Opsada Mostara – knjiga koju nije imao ko napisati
• Dvosatni opći štrajk: U podne sve stalo s radom
• Ljubo R. Weiss: Sto i pedeset pičkica na Trgu, kako god ga zvali…

Zašto Matvejević treba treba da dobije Nobelovu nagradu

Ugledni, redoviti profesor Zagrebačkog sveučilišta, Sorbone i La Sapientia (Rim), akademik, počasni doktor i počasni građanin Sarajeva, Predrag Matvejević, kandidiran je od strane najuglednijih italijanskih književnika i intelektualaca za Nobelovu nagradu za književnost.

U toj činjenici kriju se brojna otvorena pitanja o poziciji Predraga Matvejevića u Hrvatskoj, u BiH (koja mu je rodna domaja!) kao i u južnoslavenskom okruženju,  jer je vrlo indikativno da ovako krupno priznanje, a sama kandidatura jeste priznanje, poglavito struke, dolazi iz kruga intelektualaca države u kojoj  je Matvejević bio četrnaest godina profesor, a ne dolazi iz sredina u kojima je ponikao, dao neprocjenjiv stvaralački doprinos književnosti, ali i kulturologiji u širem smislu. Naravno, Matvejević svojim golemim književnim djelom nadmašuje i intelektualno ostavlja u drugom planu literarne pigmeje i epigone, pa se nije čuditi rezonima takvih ljudi?!

Kada je Matvejevićeva pozicija u ovim krajevima u žarištu pozornosti, nameće se njegov neprekidni politički ubojiti angažman.

Svojedobno je iz Francuske potekao izraz angažirana literatura. Na našim prostorima poslije Miroslava Krleže i Danila Kiša nema snažnijeg i razornije ubojitog političkog glasa od onoga kojim zbori Predrag Matvejević. Ako je u Razgovorima sa Miroslavom Krležom svojim mudrim, intelektualno konzekventnim upitima provocirao taj gejzir mudrosti i znanja, kakav je uistinu Krleža bio, onda su njegove sljedeće knjige bacile sasvim drugo svjetlo na njegov ukupan intelektualni profil. Kroz niz epistola koje je pisao politički angažiranim osobama, političkim uznicima, državnicima, šefovima partija (između ostalog napisao je blistave epistole Josipu Brozu Titu i Franji Tuđmanu…) Matvejević sondira, a moglo bi se kazati i artikulira malo poznati žanr u južnoslavenskim literaturama, kako je sam volio kazati za svoju literaturu između azila i egzila. Mnoge stvari u sopstvenom životu navijestio je knjigama poput Istočnog epistolara, zatim zbirke pomenutih pisama, a posebno nizom eseja koje je u dnevnim tiskovinama od Francuske do Hrvatske i BiH objavljivao sustavno…

U svim njegovim istupima, koji nikada nisu bili svedeni na puki verbalitet, jer je Matvejević svaki politički istup zaogrtao bar publicističkim ako ne i literarnim velom, osjećala se doza iskrenosti, koja nije imanentna političarima, ali koja mora biti prisutna u logiciranju intelektualca!!!

Matvejević niti jednog trenutka nije dopuštao da se izgubi istina u moru umjetno pravljenih diskusija oko pojedinih krupnih političkih pitanja. Tako će on i svojom knjigom Jugoslovenstvo danas biti i dalje na pozicijama čovjeka koji ne roni krokodilske suze za negdanjom domovinom, nego razumno, sukladno logici europskih političkih sustava daje naznake jednog novog, tako potrebnog zajedništva na južnoslavenskim prostorima.

Kao pisac koji je krležijanski hrabro i piskatorovski moćno širio istine na europskoj javnoj pozornici o zločinima nad Sarajevom i Mostarom; o zaumlju srbo-četničkog Miloševićevog fašizma u Vukovaru; o planetarnoj eroziji misli i trijumfu besmisla kada je u pitanju uništavanje svjetski relevantnog graditeljskog i općeduhovnog sklada Dubrovnika, Matvejević je naravno, svo to vrijeme između azila i egzila, navlačio golemi odijum fašistoidnih struktura vlasti kako u Miloševićevoj Srbiji, jednako i u Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Smisao njegovog angažiranja ne treba čitati kroz eventualne pokušaje demontaže tuđmanizma i Miloševićevog sustava, već kroz višak ljubavi  za svakog čovjeka… On nikada, čak i kada govori o nacijama na  južnoslavenskom tlu, ne polazi od kolektiviteta. Dapače, on kreće u borbu moćnim spisateljskim sredstvima za dignitetan život svakog građanina. Njegov književni i publicistički krasnopis vrlo često nije mogao da dopre do debelog uha režima koji su, zaronjeni u primitivizam, vladali masama primjenjujući najprizemniju logiku. Galski rafinman Predraga Matvejevića, njegovo, sa očeve strane rusko (carstvujušče) podrijetlo i njegov ukupni intelektualni habitus nisu mogli pristajati na grube kompromise koji se nude u političkoj sferi Zapadnog Balkana.

Zgrožen nad sudbinom rodnog Mostara, duboko ljudski potrešen tragičnom sudbinom najbližeg rođaka, Matvejević se izdiže koristeći katarzično osjećanje stvari i počinje kazao bih, paralelni, otvoreni rat, s jedne strane za intelektualnu preobrazbu našeg zapadno-balkanskog rurala, pišući dvije knjige koje zbore o civilizacijskim obrascima življenja (Mediteranski brevijar i Kruh naš…), a s druge strane pišući kontinuirano plamenu, zapaljivu krležijansku filipiku in continuo, za temeljnu ljudskost, za filozofiju življenja zajedno, a ne jednih pored drugih.

Mediteranski brevijar, knjiga za koju je veliki Klaudio Magris kazao da je čudo (!!!),spoj je znanstveno moćnog sustava analitike mora i primorja i poetičnog odnosa gotovo hedonistične boje prema življenju na moru i uz more.

Analizirajući povjest nastanka najživotodajnijeg sastojka prehrane u svim svjetskim civilizacijama, kruha našeg nasušnog, Matvejević ispušta krik napuštenog intelektualnog giganta u pustari duha, u kojoj se o tako fundamentalnoj pojavi kakva je kruh, kao i o mnogim drugim krucijalnim životnim stvarima, jednostavno šuti?!

I tu je Matvejević veliki, jer piše o takozvanim malim stvarima, a zapravo razotkriva suštinsku veličinu tihih rituala življenja.

Te dvije Matvejevićeve knjige, ta svojevrsna duologija životnosti, ta hrestomatija civilizacijskog odrastanja nezabilježena je do sada u literarnom, pa i u filozofskom smislu, po svom odnosu prema najsuštinskijim stvarima življenja.

Njegov racionalni pristup, njegova cerebralna struktura dijaloga sa prošlošću i sadašnjošću vrlo inspirativno otvara mogućnost za gradnju sasvim autentične projekcije budućnosti. Jer, i kada tragično promatra našu sadašnjost Matvejević otvarajući dveri širokih civilizacijskih zamaha u prostoru Mediterana, zapravo otvara čitavu jednu intelektualnu platformu za gradnju novih oblika života na Zapadnom Balkanu.

Nije slučajno ovaj vrhunski europski književnik i intelektualac bio savjetnikom državnika, mislioca i estete Prodija, u njegovim mediteranskim, europocentričnim promatranjima svijeta.

Izvorna književna lucidija, sa superiornim znanjima o širokom spektru disciplina, od literature do kulinarstva, od politike do historije, od filozofije do zemljopisa, Matvejevića kotve na onu poziciju koja nije samo književna, niti pozicija poeta doctusa. On postaje simbolom antejske kontinuirane borbe protiv primitivizma svake vrste, a za poštovanje ljudskih prava i dostojanstva na način gotovo antičke etičnosti!

Ovom rođenom Mostarcu, za kojeg mnogi ne znaju niti u njegovom rodnom gradu, pogotovo u punom obimu njegove obrazovne, kulturno-civilizacijske, političke i ukupne kozmopolitske aure, nije bilo teško da kroz godine djelanja u stalnom dosluhu sa najavangardnijim stremljenjima studentske populacije na europskim sveučilištima, sa kojima je bio u dnevnom kontaktu, stalno luči u intelektualni prostor jedan autohtoni književno-filozofski diskurs nakon kojeg ništa, ama baš ništa u našem prostoru ne može ostati na razini rurala!

Kako je Matvejevićev književni rad cijenjen od najznačajnijih umova prošlog i ovog stoljeća, a pomenuću tek dva iz te plejade: Miroslava Krležu i Klaudija Magrisa, to je potpuno nepotrebno davati širu eksplikaciju onima koji površno, tek zgodimice pročitaju neka bezvrijedna štiva… Iz svega slijedi da su predlagači imali ne samo krupne argumente za kandidaturu, već su ovaj literarni monument imenom Predrag Matvejević osjetili kao mogućnost jednog potpuno novog pravca literarnog iskaza, uopće!

Sad dolazimo do stravičnog paradoksona da niti jedna od južnoslavenskih književnosti, u kojima je Matvejević bio nesumnjivo prisutan na različite načine, nije istupila na europsku književnu pozornicu niti sa sličnim prijedlogom??! To govori o uskosti sredina kojima je Matvejević nevjerojatno mnogo dao. U krajnjem ishodu to zbori o provincijalizmu najviše vrste, jer kada netko zatalasa europsku književnu scenu, kako su to zadnjih desetljeće činili Danilo Kiš i Predrag Matvejević, bez ikakovog kompleksa u odnosu na književnu Europu, onda je to znakovit signal da živimo u prostoru i vremenu, koje je veliki Miroslav Krleža nazivao precizno: naše književne laži!

Konačno, Nobelov komitet treba da zbaci krupne moralne hipoteke koje su došle iz zastranjivanja prema onim stvaraocima koji su izravno govorili, ali moćnom literarnom aparaturom (!!!) o nepravilnostima i krupnim nedostacima suvremenog svijeta, taj komitet mora konačno da se suoči da Europa srlja u veliki fašizam, a da jedno briljantno literarno ostvarenje kakvo je Matvejevićevo pripada piscu koji od početka svog stvaranja ispovjeda antifašizam u svijetu najgrublje fašizacije.

Eto prilike Nobelovom komitetu da oda priznanje jednom piscu koji je, uz sve književne kvalitete, vrlo često igrao va banc sa avetima fašističke prošlosti, kada su one bile oličene u lokalnim poglavicama političkih prostora Zapadnog Balkana.

I ako mu ne pripadne Nobelova nagrada, činjenica njegove kandidature trajno će posramljivati one koji su, prije svega u Hrvatskoj i BiH prešućivali njegov visoko vrijedni književni opus. Kandidatura od strane italijanskih uglednika golemi je šamar na licu i liku ovdašnjih akademija (???) i ovdašnjih akademika (???).

Tragična je sudba svih velikih pisaca, kao i velikih umova uopće, da se analitička procjena njihovog ukupnog djela vrši tek nakon njihovog odlaska s ovoga svijeta. Gajim nadu da će ovoga puta Nobelov komitet izbjeći tu zamku dodjeljujući najviše literarno priznanje u svijetu piscu koji i u poznim godinama zna, umije i može djetinje razrogačiti oči, pogledati svijet oko sebe i u svom književnom iskazu pisati isključivo istinu.

Predrag Matvejević se neće promjeniti ako dobije Nobelovu nagradu, jer se radi o duboko samosvjesnom čovjeku, čija se veličina zrcali i u vječitoj skromnosti. To je književni stvaralac ogromnih tvoračkih potencijala koji ima i čitav zbor naivnih protivnika sa zlonamjernim, nerijetko fašistoidnim namjerama, koji i kada su to željeli nisu znali i u krajnjem ishodu nisu mogli ugroziti izvornost njegovog talenta i moralnog integriteta!