Lirski spomenar s akrostihom

Autor/ica 👤Mišo Marić 22.4.2017. u 09:39

Povezani članci

Pero Zubac je najvjerniji i najljupkiji lirski hroničar svog, saputničkog i sapataničkog vremena. Po kojem će budući zaljubljeni uzdrhtala i čista srca preko vjekova nepogrješivo suditi kraj dvadesetog, početak dvadesetprvog stoljeća i najčasniji dio njihovih podstanara. Zato, zahvalan Goranu Mikuliću za sluh i ozvučavanje glasova u tišini, zapisah ovo skromno slovo, još pola stupca za Peru Zubca da ostane bar kao dio skice za željeni a zasluženi obelisk pjesniku svih naših mladosti koji bi za njegova vijeka trebalo postaviti na vrh Fruške i Veleži. Na poetskom Parnasu ne treba, tamo se već odavno gordi

Jedan od najvećih pjesnika s područja bivše Jugoslavije, Pero Zubac, objavio je još jednu knjigu pjesama, „Glasovi u tišini“. Promocija će se održati 22. aprila (subota) u 20 sati u ateljeu “Figure”, Danijela Ozme 12/3 u Sarajevu.

Ne sumnjamo da će brojni sarajevski ljubitelji dobrih stihova doći na ovaj lijepi književni susret, a i neki posjetitelji Sajma knjige u svoj program uvrstiti i ovaj događaj. Uz autora, na promociji će o knjizi i djelu Pere Zubca govoriti i njegov prijatelj i kolega, također velikan pisane riječi, Mišo Marić, koji je napisao i predgovor za ovu knjigu. Uz njegovo odobrenje, objavljujemo tekst predgovora:

“Svečan, a s poštovanjem načinjem Predgovor novoj zbirci Pere Zubca pola stoljeća nakon što je ukoričio prvu, “Nevermore”, sa neizbježnom primisli kako bi i u ovoj prigodi odsustvo bar škrtog pominjanja literarnog legata kojim je obogatio južnoslavensku i sveukupnu književnu umjetnost bilo neoprostiv grijeh prema autoru, djelu i vjernicima u njih. Poznavajući Zubčevo stvaralaštvo napamet i nasrce neću omanuti u tvrdnji: po obimnosti i vrijednosti djela Pero Zubac nije tek individualna poetska nego masovna pojava u jezički našoj, a po značaju evropskoj literaturi. Rijetki su autori kod nas i okolo u čijem književnom opusu se tijesni 50 poetskih zbirki, 20 knjiga pjesama za djecu, 16 antologija jugoslovenske i strane poezije, neregistrovan broj libreta od opere i filmskog scenarija o ljubavi Laze Kostića i Lenke Dunđerske do libreta za oratorije i cantate najzačajnijih praznika nezaborava u bivšoj, umorenoj državi, knjiga eseja, parodija, podjednako neznan broj tv znanih djela, predgovora, pogovora ili osvrta na knjige poletaraca i besmrtnika pisane riječi kod nas… A da nije ništa od svega prethodnog, s divljenjem pomenutog, da je one novosadske večeri sjeo za mašinu, za sat vremena iskucao pa datirao “8. listopada 1965.”, spakovao u koverat, adresirao Zvonimiru Golobu, pjesniku i uredniku zagrebačkog “Telegrama”, a Zvonimir u sljedećem broju objavio kao poster pod naslovom “Mostarske kiše” – dakle, da nije ništa od onog što sve valjano jeste sem poeme kišna imena, Zubac je Everest literarnog zemljopisa rodne Bosne i Hercegovine, sudbinske Vojvodine i prigrljene Jugoslavije. Kojim nikad nije falilo zlatoustih i onih s uvom na srcu. Te kiše modre, mostarske postale su najgovorenija molitva i zakletva generacija zaljubljenih kod nas i dokle je južno oblačje doseglo. Ne postoji zvanična statistika koliko su puta objavljene izvan korica poetskih zbirki, još je upitnije koliko su puta javno izgovorene ali se piše da su prvi put samostalno štampane kao knjiga u tiražu od 5 hiljada kopija 1973., dvije godine potom tiraž je uduplan, 1978. su napredovale u 10, a 1980. u 20 hiljada pljuskova. Prevedene su na 24 jezika, a u sveukupnoj južnoslavenskoj literaturi, i ne samo u njoj, drže neprikosnoven rekord: u SSSR-u, u elitnom časopisu “Rabotnica” otisnute su u 19.750.000 (i slovima: devetnaest miliona i sedamstopedeset hiljada primjeraka). Što je, po broju objavljenih naslova, zavidno stoljetno lietararno izdavaštvo Udruženja pisaca pismeno nadarene članice EU… Ovdje moram pozvati Getea da me podrži tvrdnjom: “Stvaralačko obilje je jedno od tri bitna svojstva velikog pisca”. S razlogom vjerujem da nisam usamljen u mišljenju kako je zaslugom i “Mostarskih kiša” poezija, najčešće obrazovnim zakonom skučena u sobičak školske lektire, postala glasan esperanto i neotuđivo vlasništvo zaljubljene mladosti, mada je Zubac poemu posvetio Dragani, Njanji, Mirjani i Veri, a zapisao kao stranice intimnog, ličnog spomenara. Još s mirisom štamparske boje na “Telegramovom” posteru nije više bila samo njegova – “Mostarske kiše” su opštenarodno kardialno dobro. Tako je to već 52 godine, tako će to biti dok je kišna oblačja nad Mostarom i dok u Mostaru, ili bilo gdje, u zanesenu dječaku neko bude brao kajsije još nedozrele…

…Ne znam koliko je pristojno u ovoj prilici ali ću posegnuti za ulomkom iz ličnog dnevnika: Godina je 1970. Sretna, Rondo, proljeće, nedjelja. Platani se ogrću zelenim pelerinama, lijepe Mostarke razgolićuju, a u Popovskoj bašči preko puta rude zerdelije. (Slađe mi prokotrljat u ustima, izgovorit nedozrelu zerdeliju* nego zagrist rumenu, zrelu kajsiju). Prilaze mi stolu dvije tamnopute, elegantne djevojke i dva momka. Jedan govori:

Oprostite što uznemiravam, ali konobar kaže da ste prijatelj Pere Zubca?

Priznam, s ponosom, ponudim ih da sjednu. Upozna me sa društvom. Od Prilepa su, već drugi dan hodaju Mostarom, a vodič su im “Mostarske kiše” koje znaju napamet.

Tražili smo kapelu na Bijelom bregu, ali nismo našli, – govori.

Objasnim da nikad nije ni bila a i da bi je po urbanom poetskom projektu Zubčevom trebalo sagraditi… I da ne sjedimo pod lipama, nego platanima, Peri se tako učinilo ljepše pa ih posadio u “Kišama”. Dive se. Kad pitam kojim su dobrom u gradu, objasni:

Ovo je moja supruga, a ovo su nam kumovi. Kad smo čuli Raleta Damjanovića “da zboruva pesna” devojka i ja smo odlučili da se venčamo u Mostaru. Zakazali smo telefonom i juče venčali u Opštini.

Čestitam, ponudim pićem i kažem kako mi je žao da nisam ranije znao, rado bih jednom u životu bio svatovi… Oproštajnu kafu smo popili na terasi “Bristola”, ispratio sam ih na večernji brzi, koji je redovno kasnio, preko Sarajeva za Beograd… Ljubazno su se zahvalili, zamolili da ubavo pozdravim Pesnika i otputovali u svoje živote…

…Posrećilo mi se, drugujem i bratujem s pjesnikom “Kiša” od onog listopada 1965. Silne su metereološke odtad umile grad, Perin lični lirski dnevnik, vjeran prevod životne realnosti u poetsku, postao je hagiografija njegove i generacija potom. Mnogo naših poetskih drugara – sanjara, Mika*, Libero*, Kiko*, Duško*, Veljo*, Brajko*, Alek* Arsen*, živi su pokojnici. Ljiljana Canić Njanja od 2001. a Dragana Zubac od lani počivaju na grobljima Beograda i Novog Sada. U Njanjinoj kosi je bilo zapretano leto, žutilo sunca, malo mora, Dragana je volela ruže, one jesenje i podarila ga sinovima Vladimirom i Milošem, a ja sam nagnut nad rukopis glasova u tišini koji me zovu preko obližnjeg British Channela. Znam: hiljade malih Perinih svjetionika sačuvaće me od brodoloma pa se spokojan ukrcavam u njegov vremeplov i vraćam tamo gdje smo tako lijepo umjeli voljeti i biti voljeni. Perin i svoj rod, ljubavi, prijatelje, draga lica i predjele susrećem ponovo u ovom nastavku lirskog spomenara; i samog sebe živog susrećem za bijelim stolovima pod platanima Rondoa, na Tverskom bulevaru Moskve, svejedno. Umilnijeg i ljupkijeg vodiča u davno i bolno izgubljeni raj mostarskih zvizdana koji osvježavaju, nevesinjskih snjegova koji griju, novosadskih košava koje miluju, najljubavnijih ljubavi koje ne gasnu, sem u pjesmama najstarijeg djeteta u zavičajnoj lirici nisam našao. Od vremena “Kiša” niže ih u isti lirski đerdan, samo njemu nalik sonetni vijenac ljubavi s akrostihom – posvetom svima i svemu što smo voljeli i nikad prestali. Pero Zubac je najvjerniji i najljupkiji lirski hroničar svog, saputničkog i sapataničkog vremena. Po kojem će budući zaljubljeni uzdrhtala i čista srca preko vjekova nepogrješivo suditi kraj dvadesetog, početak dvadesetprvog stoljeća i najčasniji dio njihovih podstanara. Zato, zahvalan Goranu Mikuliću za sluh i ozvučavanje glasova u tišini, zapisah ovo skromno slovo, još pola stupca za Peru Zubca da ostane bar kao dio skice za željeni a zasluženi obelisk pjesniku svih naših mladosti koji bi za njegova vijeka trebalo postaviti na vrh Fruške i Veleži. Na poetskom Parnasu ne treba, tamo se već odavno gordi.”

Mišo Marić, Velika Britanija, februar 2017.

* zerdelija – kajsija, Mika – Miroslav Antić, Libero – Slobodan Marković, Kiko – Izet Sarajlić, Duško Trifunović, Velja – Velimir Milošević, Brajko – Dragomir Brajković, Alek – Alija Kebo, Arsen Dedić

Logično