Lice Drugog pored mene

Povezani članci

• Na programu 19. Fekp-a: Hanif Kureishi, Irvine Welsh, Elif Shafak i mnogi drugi
• AUDICIJA PLESNOG TEATRA “GOSPOĐE”
• ‘Zemuncu’ Aleksandru Simoviću 20 godina zatvora
• Predstavljanje knjige Tomislava Jakića “Nisu svi (bili) slijepi – odabrane kolumne” u Zagrebu
• ELEMENTI SIGURNOG UMIRANJA URBANOG
• MLAZ-Počitelj: Samostalna izložba slikara Emira Osmića

Kratak osvrt na borbu za dostojanstven život u povodu 17. maja, Dana borbe protiv homofobije i transfobije (International Day Against Homophobia and Transphobia, IDAHOT), koji se u Beogradu obilježava nizom programa od 06. do 23. maja, u organizaciji IDAHO Beograd

Piše: Nenad Obradović, Peščanik.net

Surova je i teška povijesna borba homoseksualaca za prihvaćanje njihovog života kao takvog. Nije riječ o tome da je homoseksualnost stvar izbora, orijentacije, nekakva unaprijed zacrtana odluka, napose stvar volje kao volje, nego je posrijedi rođenjem zauzeta osobnost, ne-normativna seksualna pozicioniranost, drugost u odnosu na većinu, ali istost u životnim prilikama suodnosa sa većinom. Drugim riječima, i heteroseksualni i homoseksualni parovi nasilni su isto koliko i čedni, i jedni i drugi imaju iste poteškoće pred svakodnevicom, i jedni i drugi se strasno vole ili svađaju, zapamtimo – i jedni i drugi su ljudi. Zato bi promicanje prava na dostojanstven život homoseksualaca, prava na život prema vlastitim potrebama trebalo biti funadamentalnom odlikom svakog državnog i religijskog sustava.

U europskom se diskursu promijenio odnos prema homoseksualnosti, bar načelno, iako još uvijek vlada klima bezrezervnog prezira prema njihovoj drugosti. Od pojave prvih krščanskih progona prema drugim i drukčijim, preko srednjeg vijeka snažno okrenutog protiv homoseksualnosti, do današnjih se dana piše posebno osjetljiva gay povijest. Dakle, središnji se diskurs prema homoseksualcima promijenio na tragu danas proklamiranih ljudskih i manjinskih prava, točnije rečeno prava bića da žive svoj život, bez stega i kaveza, a ta se svijest o potrebi da se uvaži Drugi kao takav, u svojoj posebnosti, ponajviše potencirala nakon sloma ljudskosti tijekom Drugog svjetskog rata. George L. Mosse govoreći o tome zašto pisati gay povijest upozorava da je dvadeseto stoljeće razdoblje u kojemu su represija i progon homoseksualaca dobili svoj najopakiji oblik. Mosse dakako misli na ratni period i vlast Nacionalsocijalističke partije u Njemačkoj i dodaje što je to posebno iritiralo naciste kada su u pitanju homoseksualci: “Premda je za gayeve rečeno da su nesposobni održavati zajednicu, oni su ipak optuženi za formiranje zajednice među njima samima. Ova je zajednica, još jednom, bila posve suprotna normi, naličje prave države – ne djeluje javno, nego konspirativno, neće se boriti otvoreno kao što to čine muškarci, nego subvertira i potkopava. Ukratko, gayevi su bili prijetnja ne samo zbog njihove bolesti, koja kao i sve ostale ozbiljne bolesti može biti zarazna, nego zato što su oformili skrivenu državu unutar države i na taj način dovode naciju u pogibelj. Identična je optužba vrijedila i za Židove. Svi autsajderi dijele zajedničku sudbinu…”

Da spomenemo, od mnogih poznatih slučajeva progona homoseksualaca u ljudskoj povijesti, slučaj španjolskog pjesnika Federica García Lorce kao primjer prezira prema Drugom, pjesnika koji je zbog svoje prikrivene homoseksualnosti trpio nesnosne uvrede i poniženja, i zbog čega je na koncu bio mučen i ubijen. Bilo je to opasno političko vrijeme, pred početak svjetskog rata, kada su Lorcu protivnici Republike zarobili i ubili već na početku španjolskog građanskog rata. Angel Sahuquillo, pjesnikov biograf i autor više članaka i knjiga o Lorci, piše: “Ne branimo tezu da je za ubojstvo Lorce postojao isključivo jedan motiv – njegova homoseksualnost. Ono što nam izgleda evidentno je da je homoseksualnost pjesnika bila jednim od motiva koji su doveli do toga da bude svirepo mučen i ubijen.” Sahuquillo podsjeća i na riječi jednog od svjedoka posljednjih minuta Lorcina života, riječi tako pogubne i mučne, i kaže: “Mučili su ga, zvali su ga peško i udarali u stražnjicu. Jedva je hodao.”

Od toga progona homoseksualaca na europskom se tlu nakon rata formira snažan liberalan i humanistički pokret otpora prema uzurpaciji tuđe intime. Unatoč posvemašnjem podozrenju otvara se fronta drukčijeg promišljanja homoseksualne veze, ali incidenti na razini svakodnevne nesigurnosti u društvu ne prestaju. Tako Vijeće Europe u dokumentu Diskriminacija na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta u Europi navodi da “usprkos činjenici da su inkriminacija homoseksualnosti i njeno tretiranje kao bolesti u Europi postali stvar prošlosti, stavovi prema gay, lezbijskoj i biseksualnoj populaciji i dalje su često u znaku zastarjelih i netočnih informacija o tome što predstavlja nečiju seksualnu orijentaciju. Transrodne osobe i dalje se suočavaju sa sredinom obojenom predrasudama i medicinskim stavovima.”

Teorija književnosti, filozofija i humanističke znanosti otvorile su svoje tematsko polje u drugoj polovici 20. stoljeća za pitanje do tada neistražene seksualnosti. Izvan naslijeđenih stavova koji proishode iz racionalizma da subjekt biva u centru, da subjekt svojim razumom prosuđuje sve oko sebe, i kao takav postaje subjekt nesvjestan svog tjelesnog sopstva, razvijaju se filozofske škole koje u središte mišljenja postavljaju čovjeka kao takvog. Martin Heidegger u filozofskom polju razgrađuje dotadašnju kuću metafizike i priziva bivstvujuće i njegovo bivstvovanje, dakle ukazuje na čovjeka čije bivstvovanje treba pustiti da bude u svojoj istini i svojoj povijesti jer, kaže Heidegger, samo povijest koja se temelji u tu-bitku ima jamstvo pripadnosti istini bitka. Kada je riječ o seksualnosti, na tragu ovoga filozofskog otvorenja ka čovjeku, u radovima Simone de Beauvoir, Maurice Merleau-Pontyija, Emmanuela Lévinasa, Michela Foucaulta, Gillesa Deleuzea, Judith Butler pronalazimo sasvim drukčiju paradigmu čitanja (homo)seksualnosti, teoriju koja umnogome depotencira uobičajenu (hetero)seksualnu matricu.

U medicini stav je jasan. Homoseksualnost nije medicinski poremećaj i tretira se kao dio normalnog seksualnog života kod čovjeka i životinja. Prema brojnim medicinskim studijama dokazano je da homoseksualnost nije izbor, te da postoje različiti i mnogobrojni biološki čimbenici koji je određuju kao takvu. Medicina je počela drukčije promišljati odnos prema seksualnosti ponajviše zahvaljujući Alfredu Charles Kinseyu, temeljem dva njegova istraživanja – Seksualno ponašanje muškaraca (1948) i Seksualno ponašanje žena (1953) u kojima nastoji pojasniti potencijalne biseksualne odnose i neuravnoteženosti u klasičnom poimanju seksualnosti kod muškaraca i žena. Usledila su brojna medicinska istraživanja i studije da bi se danas u potpunosti ignorirao stav prema kojemu je homoseksualni čin neizostavno čin bolesne osobe.

U novonastalim prilikama i Katolička je crkva promijenila svoj tvrdokorni stav kada su u pitanju homoseksualci pa je novoizabrani papa Franjo, kao zaštitnik ugroženih i poniženih, polovicom prošle godine u zrakoplovu na povratku iz Brazila u Rim novinarima rekao da se homoseksualce ne smije osuđivati ili marginalizirati i da ih se mora integrirati u društvo. U novim se okolnostima počinje drukčije tumačiti i glavni kršćanski tekst, sveto pismo svakog kršćanina, Biblija, pa se nalaze nagovještaji, ponajviše u radovima Raymonda-Jeana Frontaina i Johna Boswella, o tome da kršćanstvo u svojoj osnovi nije negativno intonirano prema homoseksualnosti. Primjerice, Frontain tvrdi da je Sveto pismo stoljećima podvrgnuto raznorodnim interpretacijama, dakle i potencijalnoj devastaciji izvornog teksta, pa su se tako prema njegovom mišljenju konzervativni čitatelji potrudili ograničiti moguća značenja religijskog teksta; na primjer, kaže on, autori su biblijskih knjiga Dnevnika i židovski povjesničar Josif Flavije brižljivo preradili pripovijest o Davidu da bi uklonili bilo kakvu indiciju o ljubavnoj vezi velikog kralja Izraela sa sinom njegovog političkog suparnika.

Sve navedeno dovelo je do ogromne netrpeljivosti prema gay zajednici od strane religijskih institucija, isto koliko je dalo povoda da mnogobrojni homoseksualci zauzmu radikalno negativni stav prema crkvenom učenju i njezinoj praksi. No izlaz je u dijalogu, u razgovoru i pogledu licem u licem, u odgovornosti prema Drugom (E. Lévinas). Boswell naglašava raskorak koji Crkva pravi kada osuđuje homoseksualni čin u odnosu na heteroseksualni. Prema njegovom mišljenju, posrijedi je odsustvo naglaska na ljubavi u opravdavanju heteroseksualnih odnosa, posebno upadljivo u religijskoj tradiciji koja tvrdi ne samo da je Bog ljubav nego i da su njegova djela pokretana ljubavlju; “da ono što on najviše želi od svojih sljedbenika nije mudrost ni razumijevanje, ni pridržavanje rituala, ni čistoća, ni zadobivanje nevjernika kao u slučaju islama, nego jednostavno da se vole međusobno kao što ih je volio On. “Voljeni, ljubimo jedni druge; jer je ljubav od Boga, i svaki koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga” ( 1.Jov.4:7), piše apostol poznat po tome što ga je Isus najviše volio, “jer Bog je ljubav, i koji prebiva u ljubavi, u Bogu prebiva i Bog u njemu” (1.Jov.4:16). U potrazi za moralnim odlikovanjem čini mi se da Novi zavjet uzima samo po sebi da je ljubav najveće dobro, i da odatle polazi: “Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko život svoj položi za prijatelje svoje” (Iv 15:13).”

Eto klice mogućeg dijaloga, sjemena koje bi na duge staze moglo poroditi sladak i velik plod. Dijalog o homoseksualnosti, njezinoj biti i položaju, nikada nije bez sadržaja, on uvijek podstiče na raspravu o slobodi na izbor, on uvijek, kako bi rekao Foucault, otvora relacijske i emotivne mogućnosti. Dakle, razumjeti Drugog prema tome kakav je i zašto je Drugi, razumjeti da njegova drugost nije njegova odluka, već datost, razumjeti da je njegova drugost moja najjača snaga, snaga koja porađa zajedništvo iz kojega nastaje društvenost. Razumjeti, dakako, da je iz njegove perspektive moja heteroseksualnost također drugost pred kojom on mora ustuknuti, pred kojom se mora postidjeti. U tome smislu znakovita je i izuzetno važna polemika koju je svojedobno pokrenula Martha Nussbaum podstaknuta tvrdnjom Johna Finnisa o tome da homoseksualnost ne spada u tradiciju prirodnog prava i da kao takva mora biti u stalnom rascjepu, u stalnoj osudi. Ipak, Nussbaum ističe da je njegov argument bez utemeljenja jer nije “svrha homoseksualnog čina uvijek, ili prevashodno, nonšalatno tjelesno zadovoljstvo i instrumentalna uporaba druge ličnosti za vlastito zadovoljstvo”. Na to filozofkinja dodaje “seksualna zajednica može stvoriti, sasvim neovisno od mogućnosti prokreacije, zajednicu ljubavi i prijateljstva, koju nijedna religiozna tradicija ne bi poricala kao važnu za ljudsko dobro”.

Zašto gay parada pitaju se mnogi? Zašto je potrebno isticati bilo čiji seksualni identitet? Upravo poradi toga jer je on negiran. Ako bi homoseksualcima bilo dopušteno da javno žive svoj život, ako bi usplamsali u svojoj ljubavi pred očima drugih, onda ne bi u Srbiji, ali i drugim državama nastalim na razvalinama Jugoslavije, toliko inzistirali na gay paradi. Ta i takva parada izraz je volje da se nešto mijenja u društvu koje prezire homoseksualce, društvu koje osuđuje njihov život, koje ih odbacuje, zanemaruje, gura iz svog naručja. U tome ponoru između datog i proživljenog  života nalazi se borba i pravo na izlazak među svijet, na ulicu, u javni prostor koji je dodijeljen svima, svakom živom biću bez izuzetka. Kako kaže Ronald Dworkin, u istinski slobodnom društvu svijet ideja i vrijednosti pripada svakome i nikome.

Stoga je i borba za pravo na istospolni brak uvelike borba za pravo na dostojanstven život i slobodan izbor. Pravo na izlaz iz labirinta moći koji, prema Foucaultu, napreduje, uvećava svoje domašaje i efekte, upravo dok se njegov cilj širi, dijeli i grana, prodirući u stvarnost nesmanjenom brzinom. Homoseksualni brak ne ugrožava nikoga pored mene, on započinje kao zajednica ljubavi, kao znak potrebe za zajedništvom, kao najdublje intimno prijateljstvo i završava izvan bilo koje vrste nasilja, izvan bilo koje vrste ugrožavanja Drugog. Naprotiv, taj Drugi ispred mene tada moju ličnost ispunjava posebnom dobrotom jer Ja dopuštam da On pored mene egzistira kao ono što jeste, u skladu s svojim osjećajima i potrebama. Tek kada ovdašnje crkvene i druge institucije, ali i pojedinci, shvate da je ljubav prema Drugom – koji nije obavezno isti kao ja – izvor najveće dobrote shvatiće i da je Drugi pored mene moja najveća snaga, bez koje ne bih bio niti živ, bez čijeg lica ne bih ništa video, jer bio bih slijep i zbunjen, bio bih sam.

Poruka je – i to neizostavno treba ponavljati u svakoj prilici – da je život Drugog neprikosnoven i zaštićen, dok bi istinsku revoluciju na polju seksualnog identiteta, da parafraziram Jima Haynesa, predstavljalo otklanjanje posesivnih zamjenica i stavova u javnosti, prestanak mjerenja životnih stilova drugih ljudi prema vlastitom životnom stilu, naposlijetku – početi uživati u ljudima onakvim kakvi oni zapravo jesu. Da zaključimo Haynesovom pitkom jezičkom konstrukcijom: „Seksualno oslobođenje je otvaranje i prihvaćanje, to je nastojanje da se živi životom koji je ispunjen ljudima, dobrotom, radošću. Dajemo svoje vrijeme, svoju ljubav onolikom broju ljudi koliko nam je volja, i pritome ništa ne gubimo, ljubav koja se daje ne nestaje, već je poput informacije: što se više daje više je ima.“