Leonardo ili čaršiji usprkos

Povezani članci

• Posljednji veliki intervju Miljenka Smoje konačno – ukoričen!
• Krležina kritika religije
• Na današnji dan je napisana Povelja Kulina bana, jedan od najznačajnijih dokumenata bh. historije
• Dani Frankofonog filma
• Snježana Banović: Osamdesetih smo htjeli biti slobodni od stega
• “Cervantesov trg” Predraga Lucića: Bio je satiričar vječitog kova, humanist bez fige u džepu

MoonJune Records

Leonardo je bio jedan od najviših učenika u razredu, ali pojma nije imao o košarci niti je ikad zaigrao za košarkašku ekipu gimnazijskog be odjeljenja. Viškovi kilograma prelijevali su se po njegovu tijelu, jedva je hodao sa sedamnaest
godina, i po količini kolesterola s njim se mogao mjeriti još jedino Surovi Gale. Međutim, dok je Gale imao oko sokolovo i jedini je u odsjaju tek obrisane ploče mogao prepoznati cijeli razred iza svojih leđa, Leonardo je nosom dodirivao knjigu svaki put kada je trebao pročitati neki tekst. Naš razrednik pokušavao je najprije lijepim riječima upozoriti Leonarda da bi mogao izgubiti vid ako ne počne pod hitno nositi naočale, potom je to činio sve grublje kako bi se Leonardo oglušivao o njegova dobronamjerna upozorenja, a onda je teatralno premjestio problem u sferu pedagoških «to je za tvoje dobro» moralki.
(Ne vjerujem da je itko primijetio kada je Leo počeo nositi naočale. Vjerojatno je to učinio za vrijeme  jednog od njegovih redovitih ljetnih izbivanja iz Jajca i putovanja majci u Italiju. Već smo se bili navikli na njegove talijanske ljetne inovacije, tako da je ova promjena prošla posve neprimijećeno.)

Leonardo je rastao uz djeda.
Nikada ga nitko nije pitao o tome, ali svi smo znali da nema oca, da mu je mati odselila u Italiju i da živi s djedom. S takvim pedigreom njegove su šanse u čaršiji bile ravne nuli, kao što su ravne nuli šanse i bilo koga drugog tko se po bilo čemu izdvajao u čaršiji.
Siguran sam da je i on imao svojih simpatija među djevojkama (kao što ih ima svatko od nas sa 16 ili 18 godina), ali djevojke su u to vrijeme – kao i danas, uostalom – imale neke druge simpatije, svoje Davide i svoje Golijate (kao i Flora) i ne treba im zamjeriti. Leonardova potreba da bude zamijećen, najprirodnija adolescentska potreba, rađala je naizgled neobične sklonosti: kada je odgovarao geografiju već tada je komotno mogao raditi za National Geografic, ubacivao je
talijanske riječi u svaku priču o švercu, a o matematičkim rješenjima da ne govorimo. Ja sam laik u svakoj priči o brojevima i ne znam da li je neki suhonjavi pravoslavni mistik iz Ruske akademije nauka ili čvoljavi goooglonja iz kakve američke garaže u proteklih dvadeset godina riješio taj problem, ali svi koji su tih godina išli u gimnaziju znaju da je Leo još onda, krajem sedamdesetih, riješio problem kvadrature kruga. Profesori matematike i fizike nisu htjeli ni pogledati njegove proračune i crteže, s podsmijehom su odbacivali i svaku pomisao na takvo što, ali mi koji smo se istinski družili s njim znali smo da je on taj problem riješio i da će s tom formulom rješavati i druge probleme u životu. On je već tada za mene bio Anry Cherieu, lokalna inačica Leptira, čovjeka koji je često i nesmiljeno padao na dno i svaki put vinuo bi se još više ka vrhu.

Leonardo je imao još jednu strast – glazbu.
Avaj, svoje glazbene idole mogao je okačiti mačku o rep, jer djevojke su slušale Z. Čolića i ako tih godina niste bili medeni ko on, niste se mogli upisati u društvo onih koji su noću odlazili u park ili na terasu Doma kulture.
Nepravilni ritmovi nisu bili u modi, taman da su vam svi velikani jazza osobno kucali na vrata i isporučivali poštu u vidu vlastitih avangardnih uradaka.

Po završetku gimnazije Leonardo je otišao na studij filozofije u Beograd.
Do diplome bila su mu ostala dva i pol ispita, ali tko mari…
Jedina konstanta njegova beorgardskog studentskog života života bili su jazz koncerti i istovar cementa. Od nečega se moralo živjeti.

Nakon tri (s)mršave godine Leonardo definitivno napušta južnoslavenske zemlje i seli za Italiju. Italija je zapravo sada Leova domicilna država u kojoj on studira i radi, krećući se neprestano uzduž i poprijeko meridijana: prema Portugalu, Brazilu te afričkim zemljama. U Bariju studira jezike i književnost na Facolta di lingue e letterature straniere, a na istom fakultetu studira i historiju i historiju književnosti portugalske Afrike koju nastavlja na Universidade popular Luanda u Angoli (nedovršen magisterij). Učenje talijanskog, portugalskog, književnosti te historije odvija se u pokretu, tako da je Leonardo stalno na putu, uglavnom po Africi. Angola, Sao Tome i Principe, Gabon, Ekvatorijalna Gvineja, Gvineja
Bisao, Kongo…, ne znajući često u pustinji u kojoj državi i s koje strane granice se nalazi. Upoznao je većinu književnika Angole poput legendarnog Luandina Vieira i Manuela Duartea, angolske političare te udovicu Agostinha Neta, bio na
večeri kod predsjednika Sao Tome i Principe…Nije mu bilo strano izležavanje na plažama Principe gdje je sa bivšim hipicima slušao King Crimson, Van Der Graaf Generator, Terje Rypdal i Amon Duul. Sa svojom visinom i nepovratno izgubljenim kilogramima iz beogradskih studentskih dana, Leonardo je sada izgledao kao imenjak Di Caprio i više nije imao problema bariti ko avion dobre cure, crne ko ćumur – kako mi je jednom pisao o tim danima. Na Sao Tome upoznao je i jednog pripadnika ETE, izmještenog u «third place country», da se ne bi Francuska i Španjolska zlopatile oko toga kojoj zemlji pripada. Baskijac nije pričao Leu o borbi za slobodu, već o svom selu u kojemu se prave izvorni kačketi, poznati kao Francuzice, a zapravo su u pitanju Baska kape. Tu se Leo upoznao i sa baskijskim folk-rockom i glazbom grupa poput Itukaiz i Haizea, koje i danas sluša.

U Sao Tome Leonardo je započeo pisati roman, ali na putu za Luandu, na aerodromu, ukraden mu je i rukopis, kasete, pjesme, intervjui i video kasete koje mu je poklonio portugalski diplomat, s kojim je lutao po prašumi i veslao čamcima do udaljenih plaža.
Afrika…, Afrika…

Novac je najviše zarađivao baveći se prevođenjem. Srpskohrvatski, talijanski i portugalski bili su jezici sa kojih i na koje je prevodio, a prijevodi su izdavani u Portugalu, Mozambiku, Angoli, Brazilu, Italiji…U Italiji mu je izašla i knjiga pjesma «Desiderio dei passi di origliare palesemente» ili «Želja koraka da prisluškuju znamenito», apstrakcija za koju je i nagrađivan. Najbolje su se plaćali prijevodi iz tehničkih i prirodnih znanosti, pa Leu nije bilo mrsko prevoditi i djela iz nuklearne fizike.

Negdje na rubu balkanskih događanja Leonardo će «zajahati vjetar» i odletjeti za Ameriku. Zapravo, on će preduhitriti izbjegličke valove iz jugoslavenskih republika i, s pravom, za sebe kazati da on nije «etnički imigrant, da živi u svom svijetu i da nema veze sa etničkim grupama». Njegova «balkanska veza» je vrlo mali broj ljudi, među kojima su Darko Bratinčević – koncert promotor u bivšoj Jugi, Vlatko Stefanovski i dolepotpisani.
Iako je po prirodi romantičar i nostalgičar (navijao za OFK Beograd), Leonardo će reći da ga je Amerika naučila da priča i radi ono što je vezano za sadašnjost, a priroda njegova posla mu nameće malo žešći ritam od bosanskog sabur modela – ajde, bolan, sjedi…!

Negdje u proljeće devedeset i osme godine jajački poštar je zataknuo jednu neobičnu razglednicu  Rock-cafea (jedinog mjesta u Jajcu na koje se moglo doći bez osobne karte), na kojoj je pisalo moje ime i prezime te umjesto adrese rečenica: «Poštar, nađi ga kako znaš i umiješ!» Bio je to Leo sa svojom suprugom, brazilskom Kineskinjom, i malim, tek sto dana starim, Yenom Yuenom. Od tog datuma traje naše redovito dopisivanje i razmjena glazbe, doduše, češće na relaciji New York Jajce, nego obrnuto, jer je Leonardo, nakon kraćeg izleta u područje grafike, pustio duboke korijene u glazbenom businessu. Prije nego što je došao u NY, augusta/kolovoza devedesete, Leo je surađivao sa EUROPA JAZZ FESTIVAL NOCI u Južnoj Italiji, koji je promovirao free jazz & experimental music. Taj festival bit će mu odskočna daska za veze i poznanstva u svijetu glazbe, pa Leo danas radi po sistemu ALL-BY-MYSELF sa sljedećim referencama:

MOONJUNE RECORDS

Recording label focusing on jazzy side of progressive rock
+ jazz-rock and unclassifiable music

MOONJUNE GLOBAL MEDIA

Booking agency. Booking worldwide some veteran
bands/artists from Italy and UK mostly, some exclusive, some non exclusive.

BOOKING ROSTER, CURRENT:

Exclusive management and worldwide booking: SOFT MACHINE, TRIPOD, DFA

Co-management: ALLAN HOLDSWORTH

Exclusive worldwide booking: ALLAN HOLDSWORTH BAND with JIMMY JOHNSON & CHAD

Worldwidw booking: TERRY BOZZIO TRIO, ARTI E MESTIERI,
C3, GARY BOYLE TRIO, PFM, NEW TROLLS, BANCO, LATTE E MIELE, COLOSEUM, ALAN
PASQUA/ALLAN HOLDSWORTH BAND with JIMMY HASLIP& CHAD WACKERMAN, THE WRONG
OBJECT, FLASH, HUGH HOPPER

Previous customers: ANDY SUMMERS, BILL BRUFORD
EARTHWORKS, ELTON DEAN, FINISTERRE, KEN HENSLEY, PHIL MILLER IN CAHOOTS

Ja osobno preferiram FINISTERRE (melodična talijanska linija), stari SOFT MACHINE i saksofon ELTON DEAN-a.

Tko prati ovu vrstu glazbe i želi saznati nešto više, adresa je:

www.moonjunerecords.com

PS. Protekle  godine Leonardo mi se javlja mailom iz Jakarte gdje promovira album grupe Simak Dialog, njegova prijatelja Rizaha Arshada. Prije toga bio je na turneji u Japanu sa Jan Akkerman-om, legendarnim – kako piše, a onda leti za NY gdje će snimati novi album Soft Machine.

PPS.
Za  sve vrijeme pisanja ovoga teksta na mom računalu vrte se uglazbljeni stihovi Hydrogen Jukebox od Alena Ginsberga, jednog od najvećih američkih pjesnika u XX. stoljeću, a u izvedbi Philipa Glassa, Ginsbergova prijatelja. CD mi je, naravno, poslao Leo i još napomenuo da mu je Ginsberg bio susjed jedno vrijeme. O Ginsbergu, Struškim večerima poezije i mojem poznanstvu s njim neki drugi put, jer «druga strana svijeta čeka na zoru».

 Zoran Ljubičić