Latentno nasilje Marieke Lucas Rijneveld

Povezani članci

• Arent i Ajhman: nova istina
• SVJETLOST ISTINE CRKVE BOSANSKE
• “Mostarska djelidba” Skendera Kulenovića u Narodnom pozorištu Mostar
• BALKANSKO BLATO
• Osmijesi iz prošlog života
• Tajna neuspjeha pisca Debelokurcovića

Bremenit utvarnom jezom, ovaj roman čitateljstvu donosi groteskno razobličenje svijeta kroz dječije oči. Nelagoda večeri nasilna je, a zavodljiva, pripovijest o klijanju zla.

Marieke Lucas Rijneveld, Nelagoda večeri, prevela Maja Weikert, Sarajevo: Buybook, 2020.

Piše: Lamija Milišić

Imaginativni svijet Marieke Lucas Rijneveld nabujao je od smežuranih, izgladnjelih, sklupčanih, oznojenih, promrzlih, udavljenih, mrtvih, pokidanih i na različite načine ranjenih tijela. Susrećemo ih u debitantskoj pjesničkoj zbirci Kalfsvlies (Teleća koža), ali i u njihovom (ovi nizozemski autor/ica koriste rodno neutralnu zamjenicu oni, te se identificiraju i kao muškarac i kao žena) proznom prvencu Nelagoda večeri. Roman je ovjenčan Međunarodnim Bookerom 2020. godine.

Nelagoda večeri donosi priču o duševnom i tjelesnom raspadanju porodice Mulder nakon smrti sina Matthiesa. Radnja se odvija na mliječnoj farmi u Nizozemskoj, u ruralnom i izoliranom okruženju. Naslov zapravo referira na doba noći kada krave, punih vimena, zazivaju na mužnju. U stanju te mukle napetosti naslućuje se i usud Mulderovih.

Protagonistkinja, desetogodišnja (kasnije dvanaestogodišnja) Jas, odbija skinuti svoju crvenu jaknu. S vremenom ova jakna na sebe navlači goveđi vonj, a ispod površine krije zategnut stomak, napuhan zbog loše probave. Ona nije tek štit od vanjskog svijeta – posjeduje i džepove kao groteskne ureze za dublju invaziju. U njima Jas čuva razne sitnice: otpatke koji nikom neće nedostajati, odrezane zečije brkove, žabe krastače… Ustajala jakna i loša probava se mogu tumačiti figurativno, kroz sliku djeteta koje je na rubu pucanja, svjesno granice između sebe i svijeta, koju s teškoćama podnosi. Ipak, ono što čini roman M. L. Rijneveld teško probavljivim jeste upravo vjernost doslovnom, nefigurativnom značenju motiva, koji bi u suprotnom skončali kao puka dekoracija. Simboličnost jakne možemo primijetiti ili ne, ali njen vonj nas nepodnošljivo proganja, gotovo ga možemo nanjušiti listajući stranice.

Divlja utopija

Osovinu svih događaja u romanu čini tragična smrt Jasinog brata Matthiesa. Motivi smrti i mrtvog tijela se iz lijesa preminulog dječaka izlijevaju u njenu maštu, što se u tekstu romana manifestuje kroz različite metafore kojima Jas kodira stvarnost. Matthiesova smrt se u njenom umu razvija kao nedokučiv, mistificiran čas nestanka. Česta je groteskna metafora raspukle glave, čijim otvorima prijeti svakovrsna penetracija (opet na tragu groteske): “Svi u selu znaju za naš gubitak, ali što Matthiesa duže nema, ljudi se sve više navikavaju na to da nas je samo još petero, da su se u međuvremenu čak doselili u selo ljudi koji ništa drugo ni ne znaju. Moj brat polako izrasta iz različitih glava, dok kod nas još uvijek sve više urasta.”

Jas je sklona i tzv. “goveđim” metaforama, kako ih naziva Parul Sehgal u svojoj kritici romana u New York Timesu. Ona pokušava svoje i Matthiesovo tijelo razumjeti putem goveđih tijela koja odveć dobro poznaje. U radnju se uvode i sitne životinje koje brat Obbe ubija, žabe krastače koje Jas čuva, bolesna i istruhla tijela stoke. Mrtvo tijelo služi izmještanju Mulderovih iz aktuelnih prostora i vremena pod hronotop čahure farme. Ta čahura djeluje gotovo utopijski, u nekoj mjeri podsjeća na kanonsku pastoralnu idilu. No, u ovom slučaju ona ima paklenu narav, tijela nisu zatočena u blaženstvu, već u patnji.

Nagomilano zlo ponekad se čini previše intenzivnim a bez nagonske reakcije za oslobađanjem od boli. Takva neuvjerljivost je najočitija ukoliko se osvrne na Jasino iznenađujuće strpljivo opisivanje nasilja, kontinuiranu viziju bez ikakvih rezova u fokalizaciji, koji bi se očekivali od djeteta koje ne razumije u potpunosti ono čemu svjedoči. Pojedine scene incestuoznih susreta, ili općenito scene u kojima se predpubertetska djeca bez zadrške skidaju naga i pomagalima za stoku diraju jedni druge, čine se u nekoj mjeri uvjerljivijim ukoliko se na umu ima ovaj utopijski okvir izolovanog prostora slobode i divlje znatiželje.

Utopija koju djeca grade sadrži nerazlučivu misteriju – smrt – a to ih čini obijesnim. Hanna sanja o spasiocu koji će ju odvesti iz sela, a Jas se pokušava navići na tu sestrinu ideju. U nekoliko navrata ponavlja da samo želi da dođe do same sebe. Motivacija za eskapizam time pokazuje svoje naličje, a Rijneveld time dodaju još jedan aspekt figurativnom tumačenju Jasine jakne – potpuno uvlačenje u sebe, poput motiva urobora kojim se nastoji prevazići fatalnost smrti.

Otvorene rane

“Narativni ožiljci” su, kako navodi teoretičar Mark Ledbetter u svojoj knjizi Victims And The Postmodern Narrative, Or, Doing Violence To The Body, apokaliptični trenuci u tekstu, invazivna drugost okrenuta haosu i krizi, koji zahtijevaju novu (etičku) svijest autora/čitatelja/likova. U Nelagodi večeri susrećemo različite oblike takovrsne invazije tijela. Bila to incestuozna scena u kojoj Obbe gura čepove Coca-Cole u Hannino spolovilo, ili pak scena u kojoj Jas svrdlom širi kravlji anus, itd., Rijneveld svaku od njih grade kao mali procjep u Pandorinu kutiju. Budući da radnju romana pratimo iz dječije perspektive, svaka od pomenutih scena lišena je etičkog suda. “Moralno rasuđivanje” djece u romanu ostvareno je putem napamet naučenih biblijskih priča, mudrosti i izreka koje se trude uočiti u uskom okviru svojih života. Tomu ne posreduje roditeljsko tumačenje nepoznatog, nikakav izraz brige (“Još sam živa, to je jedino što razumiju. To što svakog dana još ustajemo, iako sve sporije i mukotrpnije, za njih je dovoljan dokaz da smo dobro…”). Djeca su izložena slobodi svijeta, a sklonište pokušavaju sačiniti putem crvene jakne, madraca sa još vidljivim otiskom tijela mrtvog brata, snova o spasonosnom bijegu. Nevinom perspektivom na religiju Rijneveld grade snažnu kritiku krutog i skučenog religijskog svjetonazora i odgoja Mulderovih, predanih kalvinističkih protestanata. Bogobojaznost likova prerasta u ideologiju straha i zauzdavanje ljudskosti.

Zapuštenost i zanemarivanje djece dočarane su kroz igre sve razuzdanije grubosti. Jeziva atmosfera zasnovana je na naturalističkim opisima dječijih fiksacija kao izrazu izloženosti nepoznatom: “Obbeovo čelo je sa strane plavo, to liči na plijesan na pokvarenom dvopeku. Svakih nekoliko minuta nakratko se hvata za tjeme i gladeći s tri prsta poravnava kosu oko njega. Majka tvrdi da svi imamo kompliciranu lobanju.” Gotovo svako poglavlje pravi rez u radnji sa onim prethodnim, in medias res brutalnošću iskazuje iživljavanje djece nad stvarnošću koju ne mogu kontrolisati. Scene iz svakodnevnog života Rijneveld prepuštaju naprasnoj okrutnosti: “Majka uranja sir s kimom u salamuru, taj proces traje dva do pet dana. (…) Ponekad se pitam bi li pomoglo kad bismo glave oca i majke gurnuli u salamuru, kad bismo ih ponovo krstili ‘u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga’, tako da poprime čvršći oblik i da se duže drže.”

Može se reći da Nelagoda večeri baštini poetiku otvorenih rana, prije no ožiljaka. Ožiljak ima stalan oblik, označava prošlu bol. Otvorena rana se neprestano mijenja, dok je topla baš i ne boli, a tek će kasnije da svrbi. Nestabilna je, poput ličnosti jednog djeteta. Kada Obbe tjelesno zlostavlja Jasinu drugaricu Belle, ta djeca eventualno nasilje i bol sučeljavaju i zatomljuju znatiželjom. Nasilje se u romanu nikad ne zaključuje osudom, mada može biti popraćeno bolnim krikom. Nikada ne upućuje na nepravdu, već na smjelo prelaženje granice – čak na hrabrost. Rijneveld odvode temu naivnog nasilja niz put banalnosti zla. Kako biste inače nazvali nasilje neosjetljivo na bol, počinjeno iz znatiželje i nesvjesno o posljedicama?

Klica zla

Kroz motiv smrti Rijneveld kao da siju zlo i čekaju da proklija na mliječnoj farmi Mulderovih. Klicu zla nemoguće je prekriti zemljom pred kraj samog romana, u sceni u kojoj Jas gurne svoju mlađu sestru na led nastojeći riješiti misterij smrti: “Stavljam joj ruke na kukove, s lijeve i desne strane. Kad bih je samo malo gurnula, strmoglavila bi se u vodu. Onda bih mogla vidjeti kako je Matthies dospio pod vodu, kako se to ikad moglo desiti. A onda to i činim. (…) Klečim na obali da je izvučem za ruku. Nakon toga više ništa nije kao što je bilo.” Opisani događaj ne samo što predstavlja čin nasilja opravdanog znatiželjom i željom da se iskaže trauma, on zapravo pravi rez u utopijskom vremenu. “Nakon toga više ništa nije kao što je bilo” – nagovještava se kraj Jasinog statusa quo, ili mu se mi kao čitatelji nadamo pa svaku slutnju na oslobađanje tog djeteta vidimo kao siguran znak da će pomoć odnekud stići.

Glavna primjedba romanu bila bi tehnička manjkavost pri razrješenju pripovijesti glavne junakinje. Očevom nagovještaju da će jaknu sutradan skinuti i spaliti sljeduje posljednja scena romana, u kojoj Jas sjeda u zamrzivač, šapuće preminulom bratu “Dolazim, dragi Matthiese” i spušta poklopac nad sobom. Prvo pitanje koje se ovdje postavlja jeste ko je narator/ka priče. Dosada smo mislili da je to intradijegetička naratorka Jas. Radi prve rečenice: “Bilo mi je deset godina i više nisam skidala jaknu”, prevladavajuća je pretpostavka da naratorka priča iz retrospektivne pozicije. Štaviše, takva pozicija bi bila nužna ukoliko bi se želio “opravdati” pronicljiv stil kojim je roman napisan. Fokalizatorka u romanu je djevojčica Jas, i metafore koje iščitavamo doista dočaravaju njenu perspektivu, ali su potkrijepljene naratorkinom artikulacijom te perspektive, ona održava kontinuitet djevojčicinog doživljaja svijeta. Usmrtivši protagonistkinju, Rijneveld zatežu odnose naratorke, fokalizatorke i glavne junakinje, utoliko što brišu mogućnost retrospektivne pozicije, a protagonistkinju pretvaraju u, ako ne neuvjerljivu, onda natprosječno elokventnu i pronicljivu djevojčicu.

Nelagoda večeri je debitantski roman, uspješno ostvaren na tehničkom, stilskom i tematskom planu, koji se međusobno nadopunjuju. Tematika je uslovljena tačkom gledišta iz koje se o istoj pripovijeda, a sama tačka gledišta oplemenjena je književnim likovima kao konstelacijama bogatih motiva, što se višeznačno ostvaruju u fiktivnom svijetu Nelagode večeri. Bremenit jezom koja se u strpljivom ritmu otkriva čitateljstvu, ovaj roman iskazuje sklonost ka grotesknom razobličenju svijeta kroz dječije oči. Vrijeđajući otvorene rane kojima tek predstoji postanje u ožiljke, Nelagoda večeri nasilna je, a zavodljiva, pripovijest o klijanju zla.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.