Kunčevićev redateljski laboratorij

Povezani članci

• Hana, Hasija i Mile Stojić – jedinstvena književna večer u Brezi
• Premijera predstave “Natašin san” u MTMu
• Sinan je to znao, pa me pustio da plačem
• Mladi ljudi zajedno moraju naći izlaz iz bh. političkog ćorsokaka mijenjajući političku paradigmu i postavljajući nove standarde
• Darko Cvijetić: Partizansko groblje
• MOSTARSKI TEATAR MLADIH 1974: Repertoar za novembar

foto: dubrovnik-festival.hr

Ivica Kunčević „Redateljske bilješke“, Hrvatski Centar ITI, Biblioteka Mansioni, 2017.

Na početku knjige Redateljske bilješke ugledni hrvatski kazališni režiser zapisuje: Iz mog redateljskog rada skupila se godinama hrpa odbačenih teka s nesređenim bilješkama nastalim povodom prvih iščitavanja teksta, kada sam, nekad analizom, nekad nepovezanim impresionističkim opaskama, asocijacijom, pokušajem malog eseja, portretom dramske osobe, nekad i pisca, često zamišljanjem živog prizora, kojemu se naknadno traži racionalno ishodište, opisom kostima, još češće skicama prostora, pokušavao pronaći kazališni ulaz u tkivo drame… Kazalište nastaje iz čuda pokusa, ali možda bi i ti prvi redateljevi „bliski susreti“ s tekstom mogli biti zanimljivi. Imaju čar začetka, usmjeravaju sav daljnji postupak, u njima latentno žive svi ostali susreti. Intimni, skriveni dijalog s autorom drame, ipak je inicijacija kazališnog događaja…

I upravo je tako sa ovom i sličnim knjigama.

Ivica Kunčević je dovoljno iskusan da svoju redateljsku laboratoriju rastvara ovakvom prološkom nepretenciozom, koja budućeg čitatelja dostatno napućuje što mu je činiti sa štivom koga se laća.

Kunčevićeva knjiga sastoji se od poglavlja: Grci, Šekspir, Držić, Čehov, Vojnović, te od uvoda i teatrologijski iznimno intrigantnog pogovora Matka Botića. Već iz strukturiranja knjige zorno se vidi da Kunčević, koji pripada jednoj od posljednjih generacija kazališnih redatelja koji su predstavu počinjali misliti, a onda pozornički podizati prevashodno iz poetskih suština dramskog teksta, a da je ono, čisto redateljski imaginacijsko itekako respektiralo te suštine, dapače napajalo se na vrelima poezije dramskog teksta.

Kazalište kraja dvadesetog stoljeća Kunčevićevom knjigom postaje dokumentiranom istinom o Talijinim uspjesima, domašajima, slabostima u traganju, kao i o logičnosti kazališne meštrije u svim vremenima.

Kunčevićev rad na dramskoj klasici i baštini, kako hrvatskoj tako i inozemnoj, kristalizira kroz listine ove vrijedne knjige, rastvorenog redateljskog laboratorija i borbu ovog stvaraoca kazališnih cjelina da se vrijednost teksta unaprijedi kazališnom aparaturom, a ne, što je danas čest slučaj, potpuno potisne, a svemu što nije izvorni tekst dâ primarna vrijednost.

Jedan sloj ovog teatrologijsko-redateljskog repetitorija Kunčevijane, rafinirano probranim foto materijalom oživljava Kunčevićeve vizualizacije, za nas koji smo im bili svjedocima i suvremenicima, a  pokazuje generaciji koja tek stupa u kazališni život da hrvatski i južnoslavenski teatar itekako imaju bogatu, raskošnu korjeniku!!!

Dubrovnik Press

Inače u knjizi koju je u biblioteci Mansioni objavio Hrvatski Centar ITI, Kunčević rastvara pred čitateljima procese režije vezane uz predstave: Sofoklo-Zlatarić Elektra, Sofoklo Antigona, Lada Kaštelan Trilogija o Agamemnonu, Šekspir Magbet, Šekspir Henrik IV, Šekspir Troilo i Kresuda, Šekspir Kralj Lir, Šekspir Mletački trgovac, Šekspir Romeo i Đulijeta, Šekspir Oluja, Držić Novela od Stanca, Držić Dundo Maroje, Držić Arkilin, Sršen Pomet Marina Držića, Držić Skup, Čehov Ivanov, Čehov Tri sestre, Čehov Ujka Vanja, Čehov Višnjik, Friel Očevi i sinovi, Vojnović Ekvinocio, Vojnović Maškarate ispod kuolja, Vojnović Dubrovačka trilogija i Sofoklo Kralj Edip.

Kunčevićevom knjigom, koju je uredila Željka Turčinović u suradnji sa Matkom Botićem, obogaćena je teatrologija, ali i moderna misao o kazališnoj režiji kao sintetskoj umjetničkoj disciplini na južnoslavenskom prostoru, uopće.