ENG
KRLEŽA ZA PAMĆENJE
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Foto: zekaem.hr
Ova predstava je paradigmatska, ne samo za jedno smireno, tiho, poetično čitanje legende Miroslava Krleže, već prije svega za jedan dovoljno asocirajući, suvremeno humoran i crnohumorno opervažen teatarski sklad u kojem glumačka riječ, izgovarana rijetko precizno i moćno, glazbeni kliktaji, proizvođeni od glumačke družine, mistični zvuk (sa vrpce) i konačno ukupna kolektivna ekspresija neke vrste epskog teatra donose na zagrebačku pozornicu začuđujuću predstavu!!!
Piše: Gradimir Gojer
Miroslav Krleža „Kristofor Kolumbo“, režija Rene Medvešek, produkcija Zagrebačko kazalište mladih
Bio sam nazočan na predstavi koja je igrana na Dubrovačkim ljetnjim igrama, na jedrenjaku „Santa Marija“. Krležinu legendu Kristofor Kolumbo tada je postavio karizmatični hrvatski redatelj Georgij Paro.To je bio na Dubrovačkim ljetnjim igrama kazališno-turistički spektakl ozbiljnih teatarskih vrijednosti, sa Božidarom Bobanom, kao legendarnim Admiralom. Decenijama poslije, jer Parova predstava je igrana na relaciji između Dubrovnika i Lokruma 1973., dva mlada čovjeka, obojica glumci, ali jedan u funkciji redatelja, Rene Medvešek i Krešimir Mikić, čarolijskim teatarskim splinom okupali su pozornicu i gledalište, danas najznačajnijeg hrvatskog teatra, Zagrebačkog kazališta mladih, praveći potpuno različitu, stilski i estetski scensku cjelinu, temeljem Krležinih poetskih sferilija…
Ono što predstavom Renea Medvešeka dominira i ponad svega uzbuđuje kompletno gledalište je prosto nevjerojatan spoj neke vrste epskog teatra i poetskog teatra, sa finim melangeom koji obuhvata sve prizore Kristofora Kolumba kroz glazbenu dramaturgiju, tako postavljenu da iziskuje bar pet (!!!) pljeskova na otvorenoj sceni, koji se nisu, nažalost, desili, iz razloga neuke teatarske publike koja je bila na ovoj predstavi. Ne bi ovu predstavu o pijanoj plovidbi prema novom svijetu, datoj u stišanoj gami i kroz scenski minimalizam, u provedbi redateljskih nakana bilo moguće trijumfalno izvesti bez glumaca čija imena valja zapamtiti: Zorana Čubrila, Mara Martinovića, Pjera Meničanina, Damira Šabana, Filipa Nole, Kristijana Ugrine, Danijela Ljuboje, Frana Maškovića, Jasmina Teletovića i Petra Leventića.
Naravno, Medvešekov siguran adut bio je, prije svega, Krešimir Mikić, koji je svog Admirala dao u largo stišanoj gami, sa ubjedljivošću koja imponira. Ništa manje jarku interpretaciju ne bilježi Sreten Mokrović, koji je u ovoj predstavi pokazao i dokazao glumački personalitet tempiran na dvije temeljne vještine, onoj glazbenoj (sjajno vođenje glazbene dramaturgije uz bubnjanje i određivanje ritma događanja na pozornici), te onoj glumačkoj, u kojoj je ovaj glumac srednje generacije, još jedanput, demostrirao raskoš suptilnih nijansi glumačkog pozicioniranja uloge u admiralskoj falangi. Uspjehu ove predstave, koja varira široki stupanj stilskih sredstava od čistog epskog teatra do suptilne poetske sadržajnosti dostojanstven obol dala je kostimografkinja Doris Kristić, kreirajući nepatetičan, gotovo zanemarujuće jednostavan kostim – neku vrstu radne odjeće, sa briljantnim detaljima (posebno na kostimu Admirala, zatim crvenoj kapi jednog od članova falange…) Odličnog suradnika redatelj je imao u skladateljskoj magiji Matije Antolića, koji je izimaginirao glazbenu srčiku predstave, a četiri songa bila su hipnotsko inficirajuće udarnosti na čula i elementarnu osjetilnost svakog gledatelja. Scenografski okvir načinjen je tek od nekoliko upečatljivih konopa, tri naznake bijelog jedra i neke vrste crvene vertikalnosti. U dramaturgiji Jelene Kovačić osjetilo se da njena idejnost respektira suvremeno osjećanje svijeta, gradirano u mjeri klasnog angažmana sa jasnim porukama za suvremeno življenje na ovim prostorima, sa farsičnim odnošajima prema pojedinim proživljenim epohama na ovim prostorima, sa jasnim odnosom prema potpunoj zanemarenosti potčinjenih u svijetu i potpunoj glorifikaciji male skupine onih koji stvarno vladaju svijetom. Ova predstava, u kojoj glumci, svi do jednog, demonstriraju vrhunsku glumu, vrhunsku muzikalnost, zajedničku, gotovo zavjereničku energiju, koja je davno isčilila iz naših teatara, vraća Krležinu legendu na pozornicu u svijetlu iznimno jarkih metafora koje agiraju i reagiraju na suvremenu društvenu i političku zbilju, ne samo Hrvatske, nego širih prostora regiona. Gradeći svoju redateljsku poetiku na totalnom minimalizmu uporabe scenskih znakova i sredstava Rene Medvešek je svojih dvanaest glumaca varirao u potezima između gomile i pojedinca, u kojem se sustavu pojedinac nadmeće sa falangom, ali iznimno strasno, a minimalističkim sredstvima ostvareno pobjeđuje kob, poznatog, kroz povjest, odnosa pojedinca i mase!!!
Ova predstava je paradigmatska, ne samo za jedno smireno, tiho, poetično čitanje legende Miroslava Krleže, već prije svega za jedan dovoljno asocirajući, suvremeno humoran i crnohumorno opervažen teatarski sklad u kojem glumačka riječ, izgovarana rijetko precizno i moćno, glazbeni kliktaji, proizvođeni od glumačke družine, mistični zvuk (sa vrpce) i konačno ukupna kolektivna ekspresija neke vrste epskog teatra donose na zagrebačku pozornicu začuđujuću predstavu!!!
Nisam nikakav prorok, ali predstava Kristofor Kolumbo dugo će igrati na repertoaru ZKM. Siguran sam u njene festivalske uspjehe, a Krešimiru Mikiću i Sretenu Mokroviću donijeti će, ne samo značajne poene u njihovim umjetničkim karijerama, već i radost budućih festivalskih uspjeha.
I ovu sezonu ZKM predstavom Kristofor Kolumbo naznačava da neće lako ispustiti lidersku poziciju u suvremenom hrvatskom teatru!
Ni promjena intendantice, zamjena karizmatične osobe na čelu teatra, ne može pomesti razvihorene, teatarski potentno razigrane članove ansambla ZKMa da sačuvaju ne tako jednostavno, ali time dragocjenije, liderstvo među hrvatskim teatrima danas!
Autor/ica 👤tačno.net
