Krleža: Smrt R. Harlekinija (1925)

Povezani članci

• Izraelski ambasador u Hrvatskoj: Zabranite ustaški pozdrav “Za dom spremni”
• Božica Jelušić: VRIJEME ZLOKOBNIH KOMETA
• Šemsudin Gegić: U Sarajevu je vladala tišina svijeta
• Muharem Hindić Mušica: Mladi prepoznaju povampirene ideje fašizama i oduprijeti će im se
• Opaske uz knjigu Nerzuka Ćurka „Zašto je Bosna a ne ništa“
• EVROPSKO “BITI ILI NE BITI”

Miroslav Krleža: SMRT RIKARDA HARLEKINIJA, Libreto

Pio sam čitavu prošlu noć i prespavao ručak teškim i umornim snom, kad se najednom trgnem. Netko je pokucao. A da se nisam ulazniku ni javio, otvorila se vrata, i u sobu stupi jedna gospođa.

Gospođa je bila u crnini, a ja sam ležao gol. – Oprostite, ja spavam! – Molim vas, jutros u devet sati umro je Rikardo Harlekini! (“Rikardo Harlekini” izgovorila je gospođa s nekim naročito patetičnim naglaskom, kao da izgovara ime Vasca da Gama).

– To je lijepo od Rikarda Harlekinija, gospođo, to je od njega vrlo lijepo, ali ja još spavam!

– Rikardo Harlekini umro je jutros u devet sati – ponovila je gospođa na vlas isto tako patetično kao i prvi put i sjela na stolicu, preko koje je poput nesretnog samoubojice bilo prebačeno moje jedino odijelo.

Ja sam htio da objasnim toj crnoj dami, da sam pospan, da sam gladan, da sam lumpao čitavu noć, da je nepristojno provaliti u sobu golog čovjeka i sjesti na njegovo jedino odijelo, da se mene savršeno ništa ne tiče, što je umro Rikardo Harlekini, ali dama u crnini nije htjela da shvati nijedne moje riječi. Ona je neprekidno i ustrajno ponavljala, da je Rikardo Harlekini umro jutros u devet sati i da se mora nešto poduzeti “da ovaj naš talent” (“ovaj naš talent”, to su njene vlastite riječi) bude pokopan dostojno i reprezentativno.

– A zašto baš ja da pokopam tog vašeg Harlekinija? Ja nisam grobar, do vraga! Ja nemam novaca! Ja sam pijan! – Vi ste odbornik književničkog kluba, i dužnost je Kluba književnika da se pobrine, da ukop pokojnika bude dostojan tog “našeg talenta”!

– A gdje ste vi to čuli, da je taj “vaš” pokojni Harlekini bio “talent”?

Gospođa me je pogledala sa mnogo začuđene neizvjesnosti, i ja sam kod toga primijetio, da joj oči nisu zaplakane. (Bile su to ono isto irealne plave oči, za kojima sam ja nekoć davno toliko plakao.)

Stanka. – Da! Što me tako nevino gledate? Tko je to vama rekao, da je Harlekini bio “talent”? Magare lijeno, a ne talent! I kako dolazim najposlije ja do toga, da se brinem za njegov ukop?

– Bila sam kod gospodina predsjednika, ali on nije htio da me primi! Poručio mi je da spava i neka dođem sjutra!

(Između ove gospođe, gospodina predsjednika i mene bila je prije desetak godina na dnevnom redu vrlo neugodna trokutna afera. Od lirskog talenta gospodina predsjednika priklonila se ova gospođa mojoj – nazovimo je tako – duhovitosti. Poslije me onda prevarila s jednim najobičnijim infanterijskim lajtnantom i ostavila me u velikom bolu sa nekoliko stotina pjesama, a eto, danas, nakon dugih deset godina, ja sam se uzrujao, što gospodin predsjednik nije htio da je primi u stvari ukopa njenog posljednjeg kavalira.)

– A tako? On nije htio da vas primi? On spava? No dobro! Pokazat ćemo mi njemu, kako se to spava, dok ovdje na drugoj strani umiru “naši talenti”!

Dok je ona tako zamišljeno uzdisala i gledala u prilično prljave daske poda, ja sam joj ponudio da izađe, da bih mogao ustati, no ona je to melankolično prečula i opet duboko uzdahnuvši ostala nepomična. Izvukao sam dakle ispod nje svoje hlače s hlačnjakom (ona je i dalje sjedila nepomično i zurila u daske poda), navukao sam te svoje nesretne hlače, isprao oči vodom na brzu ruku, dugo tražio gumb za kravatu i lijevu cipelu, zijevnuo, popio čašu vode, isprao grlo grgljačom (jer su se od prošle noći pokazivali znaci upale), zapalio cigaretu, bacio je i opet zatim zapalio novu cigaretu, i tako smo se zaputili do gospodina predsjednika književničkog kluba.

Duvao je antipatičan topao vjetar, što povija dim nisko, zabrtvljuje pore prašinom i masnim zrakom te nosi glavobolju i šum lišća po drvoredima. Sparina je bila ljepljiva, i sva su pseta dahtala isplaženih jezika. Po kavanama zijevali su kelneri, zavjese po stanovima bile su spuštene, asfalt se topio pod nogama. Fijakerski konji i stražari priklonili su glave, a vjetar je tresao limenim cimerima vinotočja i brijačnica te zanosio zvonjavu u dugim i zategnutim plosnatim odzvucima. Sve sluškinje, tri po tri, škripale su u svojim novim žutim cipelama i tvrdoštirkanim podsuknjama s molitvenikom u desnoj, a rupcem u lijevoj ruci.

Tek vani na ulici, na onoj dosadnoj i prašnoj sparini, spopala me reakcija na prošlu probdjevenu noć, na prespavani ručak, na razbijeno poslijepodne, i ja sam se uznemirio nad tim faktom, što se eto s tom gospođom u crnini žurim ulicom u jednoj stvari, koja me se lično ništa ne tiče. Umro je tu nekakav Harlekini, stvorenje suludo, lažljivo, ograničeno. Čovjek bez ikakva talenta, lijenčina, što je piskarala svekoještarije. Pijančevao je taj pokojnik od straha pred svojom vlastitom stvaralačkom nemoći, krao, varao, ogovarao, i sada, kada je umro otrovan i ispijen ovom ovdje ženom, sada će naši ljudi početi kao drveni mlinovi da melju nekakve fraze, da ova naša provincijalna atmosfera ne prija “talentima”.

– Prorekao sam ja tom vašem Harlekiniju da će lipsati kao marše negdje kraj kakve pljuvačnice.

– Vi ste cinik!

– Nisam ja nikakav cinik, draga moja, nego sam mu to doslovno tako prorekao. A najočajnije kod toga je to, što to nije važno ni po život našega grada, ni po njega samoga, a niti po vas. On je zbog vas napustio studij, upropastio se, a vi ćete večeras još ležati s nekim drugim u postelji!

– Lažete! Vi uvijek samo lažete i sve samo prljate! Pokojni Rikardo bio je velik talenat! On je bio genijalan! Njegova pjesma, što ju je posvetio meni, ostat će u svim našim antologijama.

Rutinirano, kao stara glumica, dotakla me gospođa lijevom rukom i sklopivši oči u hodu i spustivši glavu još dublje ona je tiho recitirala pjesmu Rikarda Harlekinija, koju je on posvetio Njoj:

Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Nisam mogao da se svladam: – To je on meni ukrao. To su moji stihovi! – Lažete! – Ne lažem! Što bih lagao? Zašto? To je jedan motiv iz onog vremena, kada ste pronašli, da je onaj luckasti lajtnant imao više talenta od mene. Ja sam onda držao svoje pjesme u jednoj veškorpi, i Harlekini mi je ukrao čiste košulje i stihove. I to, što ste tako lažljivo tu deklamirali, to je moje skromno vlasništvo.

– Da! Ja se štoviše precizno sjećam, kada sam vam to napisao. Bilo je to u kavani jedne jeseni, a kod drugog stola razgovaralo je devet gluhonijemih. Sjećate se onih gluhonijemih kod peći? Onda sam ja još čuo u vašem glasu svileni tremolo prve violine, draga moja! I kad bih vas čitave noći čekao po krčmama i kavanama, kazaljke su se micale na ciferblatima panično, a vi ste se vukli i podavali ništarijama, dangubama i modiokritetima!

Gospođa je stupala pokraj mene pognute glave i sa svojim krivim i iznošenim petama, u otrcanoj crnoj svilenoj bluzi, sa zatiljkom, po kome se osule crvenkaste pjegice, ona je davala dojam nečeg bijednog i, da se blago izrazim, nečeg neispranog.

Prošla je pokraj nas četa vatrogasaca s glazbom, sa zastavama i crvenim repovima na kacigama, i to ljudoždersko udaranje limenih ploča i napete teleće i pasje kože na bubnjevima potpuno je dotuklo moje raspoloženje. Nisam više htio da govorim i čitavo mi se vrijeme vrzlo mozgom, kako je to ipak glupo, da ja sada s ovom ženom idem do predsjednika književničkog kluba. On je hidrokefalos, glupan, i prije dvadeset i sedam godina izdao je knjižicu stihova s patetičnim naslovom “Uvehli pupoljci”. Pisao je on još jezikom “b’jaste l’ b’jela” ili “sastaste l’ se s crncem”; o lahoru, o slavujima i o leptirima je pisao, a istodobno je bio direktor banke i spremao se, da se oženi eto s ovom ovdje osobom! Onda sam se pojavio ja, i sve je planulo u dvadeset i četiri sata. On dakle o meni misli, da sam piskaralo, megaloman, tamna figura, i kada govori sa svojom sadašnjom zakonitom ženom (nekom malograđanskom guščicom), on mora da me fantastično psuje. Ja sam za nj utvorljivi idiot, nemam talenta, piskaram za novac, podmitljiva hulja, prodana duša bez ikakva uvjerenja, ali kada se sastajemo na ulici, on, gospodin predsjednik, “naš priznati talent”, ja, gospodin odbornik, opet “naš priznati talent” (“dva naša priznata talenta”), onda skidamo šešire u velikom zaobljenom luku, razvlačimo svoja draga lica u neke vodoravne bezizražajno crte i klanjamo se duboko “svojim priznatim talentima”.

– Sluga sam pokoran, gospodine predsjedniče! Kako vaš “priznati talent”? Cvate li kao aloj svaku stotu godinu?

– Sluga najpokorniji, gospodine odborniče! Kako ste vi sa svojim “talentom”? Dobro! Je li? Hvala dragom gospodinu bogu! He-he! Sluga pokoran! Sluga! Klanjam se! Moj poklon!

Sve nam se cijedi ljubaznost kao pomada, a zašto, to neka sam vrag zna! (Da me taj gospodin predsjednik književničkog kluba neobično sistematski i podlo prlja u takozvanom krugu svoje obitelji, to znam po neobičnoj, namještenoj ljubaznosti njegove legalne gospođe i po pogledu njegova sina, devetogodišnjeg derana, koji me, kad prolazi s ocem, gleda s neopisivom mržnjom, prezirom i omalovažavanjem. Dijete još ne razumije, što znači kod nas društveni odnos “naših priznatih talenata”, i dječji je pogled iskreno ogledalo.)

– Uostalom! Sve je to malogradanski zapleteno i bijedno! Ah, da! Harlekini! Fond posmrtne zadruge! Sprovod drugoga razreda na trošak književničkoga kluba. Besplatan grob u ime Grada! Vijenci s natpisom: “Našem talentu!” Obavijest novinama: “Smrt našega talenta!” Evo nas! Tu smo! Treći kat lijevo!

Pozvonio sam na masivnim i okovanim vratima, gdje se na blistavoj pločici svjetlucalo ime gospodina predsjednika književničkoga kluba, bankovnog direktora s grbom i krunom i kutijicom s graviranim natpisom: PISMA.

Zvonio sam ponovo. Dugo. Nije se javio nitko.

– Danas je nedjelja! Sluškinje su izašle! Gospoda spavaju! Ali to je izvanredan slučaj! Kako je glup ovaj malograđanski stroj. Sve je u njemu zapisano, uređeno i određeno! Čemu je ovdje na ovoj kutijici gravirano, da je to kutijica za pisma? Što bi drugo moglo biti u njoj nego pisma? Preglupa slaboumna nametljivost! Što je? Nitko se ne javlja!

Duga zvonjava odjekivala je neugodno u praznom hodniku. Bila je duga tišina. Poslije stanke ponovo je odjeknulo zvonce, a onda se iza staklenih vrata čulo, kako parketi škripe i kako se netko tajnovito primiče k vratima. Ja sam kroz onu staklenu, žutom mjedi uokvirenu kružnicu na vratima osjetio nečiji antipatični pogled, kako leži na nama, i pod dojmom toga pogleda ja sam pozvonio izazovno i demonstrativno. Htio sam da turim prst kroz onu špijunsku, nesimpatičnu, renesansnu škulju, da probijem ono odvratno oko iza stakalceta, i tako od bijesa nisam skinuo ruke sa zvona vrlo dugo. Onaj netko iza vrata udaljio se tiho (ali se to koračanje čulo po škripi parketa), i dugo zatim nije se čulo ništa. Već mi je to čekanje pred tuđim zatvorenim vratima postalo odvratnim i već sam stao da se bavim idejom, kako bi najbolje bilo da napišem nekakvu ceduljicu i da na njoj odredim sve, što da se uradi kod te nenadane smrti, ali nisam imao ni olovke ni papira. Ni dama nije imala olovke. Ona nije ni pogledala u svoju tašku, već je samo mehanički zanijekala pokretom glave, da nema olovke, i ja sam na to pozvonio još jedamput srdito i agresivno.

Čuo se poslije toga korak iza staklenih vrata. Korak ovoga puta nije bio prikriven, i vrata su se doista otvorila, ali tek toliko, da je kroz otvor mogla da proviri nečija glava. Bio je to onaj deran gospodina predsjednika, debelo ugojeno dijete s nesimpatičnim izrazom starmalog dangube požderuha, dijete arogantno, sa svim znacima lošeg odgoja. Dijete je pogledalo najprije mene, a zatim damu u crnini pogledom punim mržnje i prezira, a onda se izazovno izderalo, da nema nikoga doma! Da sada svi spavaju! Sada nije vrijeme za vizite! Sada se ne može govoriti s tatekom.

– Slušaj, mali! Reci ti svome “tateku”, neka bude tako dobar pa neka se javi, kao da je – slučajno – doma! Mi ne trebamo njega kao “tateka”, znaš? Ja i ova gospodična trebamo ga silno! Mi nismo došli u vizitu! Reci “tateku”, da je umro gospon Harlekini i da ga trebamo. I to još reci “tateku”, da ću zvoniti cijelo poslijepodne neprekidno ovdje na vratima, dok se “tatek” ne probudi ili dok ne dođe doma. Da, pozdravi lijepo “tateka”, slatki mali dečko! Važna je stvar! Znaš? Umro je gospodin Harlekini!

Mojoj lažljivoj slatkorječivosti kao da je mali deran popustio; stavljen pred neke vrste novi fait accompli, za koji – čini se – da nije imao od svoga “tateka” nikakve smjernice, on je zalupio vratima i nestao po novu uputu. Ja sam se okrenuo i pošao do prozora, a gospođa u crnini ostala je tiho i nepomično na istom mjestu. Po prozornom staklu, uokvirenom crvenim i zelenim stakalcima, šetale su se muhe. Debele, zlatoglave muhe, neki neobični primjerci, kakvi se viđaju kod nas samo ovako u sparnu nedjelju poslijepodne, kada hodnici zaudaraju po pečenju i po spirinama, i kada se odnekud iz prvoga kata iza zatvorenih vrata čuje fonograf. Počela me mučiti žgaravica, i to me je još više ozlovoljilo. Gledao sam tako na kuhinjskom balkonu prijeko na drugoj strani zgrade jedan probušeni, modri limeni lavor pun smeća i jedan fikus, kome je lišće otpalo, te se na stabljici ponovo javljale nove mladice žućkastocrvene i nabubrele, i tako pod dojmom tih žalosnih manifestacija životnih ja nikako nisam mogao da se otmem svom pesimističnom nastrojenju. Muhe su se šetale po prozornom okviru i bivale čas zelene, a čas crvene (već prema tome, kako bi se micale ispred crvonozelenih stakalaca), fonograf je svirao, a fikus oguljen i očupan stajao je očajno žalosno u probušenom lavoru.

– Gledajte, molim vas, ove odvratne muhe! Htio bih samo to jedno da znam, odakle dolaze ove proklete muhe u ovaj naš grad? I kakav je to grad i kakva je to civilizacija? Ovakvi fikusi po lavorima, ovakvi fonografi, ovakve banalne smrti u nedjelju poslijepodne!

– Vi biste umrli na mjestu, da se svemu ne narugate! Imade u vama nešto neizrecivo gadno! Vi sada nemate drugoga posla, nego da gledate ove muhe i ove lavore! Eno vam tamo lijepa crkva, lijepa zelena aleja, nebo vedro, eto, tamo je netko pustio crveni balon, ali ne, vi baš morate da gledate u te zelene muhe! Idete mi na živce tim svojim načinom!

Doista. Vidjela se preko ravnine nekakvog dvorišnog magazinskog krova jedna evangelička crkva od crvene cigle, pravilna, kao sazidana od Ankerova kamenja, a pred evangeličkom crkvom u drvoredu simetrično obrezano krošnje kestenova: jedna do druge, jedna do druge, sve u jednom potezu, pravilno, u redu i disciplini i građanskoj pristojnosti. Sjetio sam se onog infanterijskog lajtnanta, zbog koga me je ova ovdje gospođa ostavila uvjerivši se (u postelji), da je taj lajtnant “talent” dostojan brončanoga spomenika na jednom od naših najljepših šetališta. Pokojnik je ovu istu evangeličku crkvu od crvene cigle naslikao u akvarelu valjda više od trideset puta, uvjeren, da je neobično nadaren akvarelist, a osim toga vježbao je regrute, pisao beletristiku i bio “naš talent, u koga su se polagale najveće nade”. I on je bio “naš talent” kao i Harlekini, i trebao je da postane neka druga vrsta našega Preradovića, general, pjesnik i akvarelist, a onda je nenadano umro! Šetao je po korzu u bijelim glac -rukavicama (uvijek držeći ukočenom ljevicom sablju za balčak, tako da je između njegove nadlaktice i podlaktice nastao kut od devedeset stupnjeva), oteo mi je ovu nesretnu ženu, u koju sam bio zaljubljen do ludila, i tako nestao u vječnost u dvadeset i četiri sata. To su asocijacije! To je život kod nas! To su naši akvareli, naše evangeličke crkve, naši talenti, naše ljubavi i smrti! Prekrasno!

– E, ja nikada nisam imao talenta za akvarele! Ja mrzim evangeličke crkve od crvene cigle i aleje kestenova! Za mene nema na svijetu ništa gluplje od jedne aleje kestenova pred evangeličkom crkvom.

– Da, razumijem vas! Vi mislite pokojnika! Iz vas govori onaj vaš prljavi “Ja”! Da! On je bio velik talent! Živa šteta, što je umro tako mlad. Ja imam od njega sedam akvarela ove iste evangeličke crkve! Jedan ljepši od drugoga! I tri velika paketa rukopisa!

– Te rukopise možete mirne duše prodati na vagu! Ne vrijede ništa! – O ne, gospodine, vi se varate! O njegovim stvarima naša kritika vrlo je povoljna pisala! – Naša kritika je krava!

Vrlo je vjerojatno, da bismo mi svoj razgovor o ovoj delikatnoj temi “naše kritike” bili nastavili dalje, da se iza vrata nije čulo praskanje parketa pod težinom nečijeg nevidljivog koraka. Pojavio se glavom gospodin “tatek”, predsjednik književničkog kluba sa svojom vodenom glavom, u ispranoj platnenoj pidžami, s izlizanim svijetlomodrim portama, u mekanim šlapama, crven još od sna, nasmijan lažljivo, s bezbojnim očima pospanog vodozemca, te je samo žmirkao iz svoga sala kao nasukani tuljan. Na pidžami gospodina predsjednika manjkao je srednji gumb, pa je kroz rasporeno platno provirivala masna, dlakava trbušina u tustim naborima. Ja sam, pruživši toj pojavi ruku, imao osjećaj građanske mesnate solidnosti i društvene neoborivosti. Pravi stup društva! Nešto svakako vrijedno neobično dubokog i iskrenog poklona.

– Klanjam se, gospodine predsjedniče! Sluga sam najpokorniji!

– Moj naklon, gospodine odborniče! Moj najdublji naklon! Milo mi je! Neobično mi je drago! Oprostite, ja nisam ni slutio, da ste to vi! Klanjam se, gospođo, moj naklon! Ljubim ruke! Izvinite, jedna mala zabuna! Djevojka me je krivo izvijestila! A što vi ovdje po drugi put, molim vas? Molim lijepo! Izvolite! Molim lijepo!

U čitavom ovom kompleksu malograđanskih gesta, poplave fraza, neuglađene zbunjenosti, krvnih naljeva i nesretnoga gurkanja i klanjanja (kako se već valjaju i sastaju na vratima naši ljudi, koji glume uglađenu udvornost), mi smo se gurkali i valjali i rukovali i bučili glasno na prolazu kroz uzano predsoblje, iskićeno lovorovim vijencima, trobojnicama, garderobom presvučenom crvenim suknom, bijelonamazanim ormarima, zrcalima, ispunjenim vjevericama, diletantskim platnima (lopoč i krizanteme), i u tom gibanju kroz polutamni prostor, u kome je zaudaralo po toplini kuhinje, po jelima, po neizračenosti, dimu i blizome klozetu, mi smo se međusobno ispričavali i uvjeravali o uzajamnoj simpatiji i poštovanju. Debeljko u svijetlomodroj ispranoj pidžami propustio nas je kroz neobično uska pokrajna tapetirana vrata, i mi smo se našli u salonu. U sobi je bila polutmina i zavjese spuštene.

Sve je mirisalo po parfemu, te ja nikako nisam mogao da se dosjetim, kakva bi to mogla biti marka. Bili su tu kožnati, mekani naslonjači sa mnogo jastuka: crveni, modri, žuti, ljubičasti sa zelenim i crnim resama; jastuci svileni, izvezeni, šareni, bezbrojni, sve vatirano, sve mekano, sve hemoroidalno gnjilo i pojastučeno. I sagovi i presvlake od pliša i svile, svjetiljke, zlatnouokvirene slike, knjige, mramorne tintarnice s brončanim lavovima, cvijeće, vaze, porculanske figurine, bibeloti; jedan tedi baršunast, drugi tedi čupav, još jedan tedi sa crvenom njuškom; jedna krinolina, čajne lutke, jedan kineski paravan s dugorepim modrim pticama, ružičaste rokokolutke s bijelim naprašenim perikama – a la Watteau – jedan melankolični pantin s gitarom u ruci, smeđi rutavi tedi, još jedan pantin u crno-žutoj pidžami, a između tih jastuka i tih pantina i lutaka i ptica i lampiona kao blijedi klaun u ispranoj svijetlomodroj pidžami, kao irealna sablasna pojava, zadihan, nervozan, sipljiv, lažno dobroćudan, još pospan, zavaljen u naslonjač među jastuke i dva baršunasta medvjeda, gospodin predsjednik književničkog kluba, i nepoznata crna gospođa, tiha, u pokornoj tuzi.

– Dakle je umro gospodin Harlekini? Šteta je za tog talentiranog mladića! Vječna šteta!

– Da! Umro je Harlekini! I sada bi trebalo nešto učiniti u interesu njegova pokopa, gospodine predsjedniče! Eto i gospođa se potrudila u toj stvari do vas, gospodine predsjedniče!

– Da, da! Znam! Naravna stvar! Samo će to teško ići, jer Klub književnika – kao što vam je uostalom vrlo dobro poznato – nema, da tako kažem, raspoloživih sredstava! Da! A i nedavno se iscrpao baš čitav fond na jedan sličan slučaj! Kada smo mi tako nesretan narod, te nam eto umiru naši talenti jedan za drugim! Da, i pokojni Harlekini dobio je već iz toga fonda zimski kaput, ako se ne varam, i to će vrlo teško ići …

Tako je počelo to natezanje oko toga, da li je pokojni Harlekini dobio zimski kaput ili nije, i da li je još jedna namira ostala protupropisno nepotpisana (a to je bila namira nekog većeg predujma, što ga je pokojnik protupropisno podigao), i kako će to teško ići, jer je fond – da tako kažem – iscrpen, i tako se sva nevjerojatna stvarnost ovoga zbivanja stala otkrivati u sve bjesomučnijem, luđem i napetijem obliku.

Po nekom višem i neshvatljivom zakonu ljubavnih zapletaja i afera, nas troje okretali smo se po svim pravilima ljubavnoga trokuta, kao što to dolikuje mužjacima, kada se kočopete oko ženke, što zbunjeno nešto kvoca u sredini i prevrće očima. Mi smo doduše govorili o našoj prokletoj sredini, “koja nema ni najmanjeg kulturnog smisla za poštovanje naših talenata”, i o smrti mladića Harlekinija, koji je nenadano umro ostavivši za sobom tako “najopravdanije nade”, no uza sav taj namješteni napor, u prvome planu naše svijesti stajala je činjenica, da smo nas troje ipak srepljeni nekim dubljim i neriješenim problemima. Gospođa u crnini i gospodin predsjednik zaobilazili su se kroz čitavo to vrijeme konvencionalno i glupo, te kada se gospođi nehotice izmaknulo i kad je gospodina predsjednika nazvala Bogumilom i rekla mu intimno ti, on se zarumenio u svojoj malograđanskoj krokodilovštini sav zbunjen i nesretan.

– Sad bilo kako bilo, Bogumile, ja se nadam, da ćeš ti biti tako dobar i poduzeti u ovoj stvari sve …

– Da, gospođo, da, da, naravna stvar – uzrujao se gospodin predsjednik kao da se boji, da ja ne bih otkrio, kako je između njega i ove dame jedamput nešto u životu bilo, što opravdava ovakvu namještenu intimnost! Idiot!

– Da, da, gospođo, ja ću učiniti sve, naravna stvar, sve što mogu…

Zbunjen i uzrujan on je žmirkao na gospođu kao na neshvatljivu sablast, što se javlja ovdje nenadano u ovom građanskom redu i harmoniji kao mrlja iz prošlosti, kao zaboravljen skandal, te ga sada uznemiruje u mojoj prisutnosti.

– “Ovaj tip ovdje” (to jest “ja”), “nesimpatična, nametljiva, nepouzdana, tamna figura, novinar, piskaralo, ova žena, siva djevojčura iz polusvijeta, prljava, neoprana, siromašna” – što mi tražimo kod njega? Što mi hoćemo od njega? Što ga budimo i uznemirujemo u njegovu Redu i Karijeri? Što se tu javljamo kao prikaze iz mladih dana? Kako neugodno! Kako je to sve neizrecivo neugodno!

Svijestan svega toga ja sam bio zapao u pasivnu i blesavu kontemplativnost i odbivši se na takozvanu intelektualnu distancu od tog bizarnog zbivanja, zinuo sam i zaboravio, da i ja treba da igram ulogu društvenog odbornika što reprezentativnije, da se smješkam, da razvlačim usne, a ne da sjedim u tome trokutu kao gluhonijem. Ja sam se bio odrvenio gledajući toga debeljka u toj polutamnoj sobi između tridesetak baršunastih medvjeda i bibelota, lutaka i jastuka i pantina. Sjedi mekušasti debeljko sa svojim podvoljcima, zlatnim plombama, četiri metra skraćenim crijevima, masnim i dlakavim ušima, zijeva, guši se te nema ni pojma o cijeloj toj drami, što se odigrava u njegovu salonu. On nema ni pojma, da je njegova ljubovca ubila mrtvog mladića i našeg “nesretnog talenta” Rikarda Harlekinija. On nema ni pojma, što to znači ležati kao sušičava propalica pod krpetinom ovakve pišljive civilizacije, u kojoj stoji jedna evangelička crkva od crvene cigle i jedan uredan drvored kestenova kao na akvarelu mrtvog infanterijskog lajtnanta.

Leži pod svim tim jedan mladić, zbunjeno, glupo, lažljivo dijete, ali leži, i oči su mu izbuljene u toplu jugovinu, u sivu prazninu, po kojoj sluškinje škripe novim žutim cipelama u nedjelju poslijepodne. A ovdje u salonu u ugodnoj polutmini razgovaraju nekakvi bijedni predsjednici i pijani odbornici književničkih klubova o pristojnom građanskom ukopu drugoga razreda, kakav dolikuje najposlije “jednom našem talentu”, u koga su toliki polagali nade. Kako je sve to bestidno glupo! Kako idiotski besmisleno!

Kada smo se poslije tog neugodnog i suvišnog razgovora našli na ulici, zamolila me gospođa, da je otpratim do mrtvačnice. Ne volim mrtvačnice, a nisam imao ni novaca (već po prilici baš točno toliko, koliko će me oguliti fijaker), ali kada je propalo cijelo poslijepodne, neka vrag nosi i mrtvačnicu i fijaker!

U mrtvačnici ležao je Rikardo Harlekini između šest voštanica i bio je zelen. Gospođa je pokleknula na klecalo do mrtvačevih nogu i tako ostala dugo, sagnuta u pasu, kao rutinirana glumica. Bio je već počeo da se toči suton, a meni je postalo dosadno.

– Izvinite, gospođo, ali ja skromno mislim, da ste dovoljno klečali. Ja idem! Meni je dosadno! Klanjam se!

– Vidite, kakav ste vi odvratan tip! Ja već godinama klečim ovako nad našim mrtvim talentima, a vama je odmah dosadno! Nesnosan čovjek!

– Vi ste po svoj prilici plaćeni za tu funkciju od kakvog pogrebnog društva! Zato i liferujete svake godine po dva-tri “talenta” za pristojan građanski sprovod s govorima i člancima po novinama, uz trideset posto od brutto prihoda.

– Ja se ne dam vrijeđati. Vi imate najmanje prava da me vrijeđate – usplahirila se žena, skočila sa crnim suknom presvučena klecala i stala mi okom u oko. Mačkasto se onda trgla i uzela me za ruku intimno i toplo.

– Zašto ste tako surovi sa mnom? Vi imate najmanje prava na to!

Zgadila mi se ta žena, i ja sam protrnuo od njena dodira i stao dva koraka natrag.

– Gospode bože! Toj nakazi sam ja pisao pjesme!?

– Zašto me gurate od sebe? Vi mene uvijek gurate od sebe, a kada se ja povučem, onda ste ljubomorni! I danas poslijepodne, ti si opet bio ljubomoran!

– Istina je! Ona je rekla živu istinu. Danas poslijepodne ja sam bio ljubomoran! Nepoznata ova privlačiva i odvratna žena, koja se kao bludnica vuče sa svim i svakim, ta žena znači za mene već godinama neopisivu, mutnu i žalosnu hamletovštinu!

Ja ljubljah Ofeliju,

i četrdeset tisuć braće joj

sa cijelom snagom svoje ljubavi

nadmašit moju ne mogu.

– Ali ja bih odrezao svoj rođeni jezik prije nego da joj to priznam! Prvo, jer je preglupa da to shvati, a drugo, jer mi se ne da biti suparnikom raznih “tateka”, lajtnanta i Harlekinija!

– Idite, molim vas! Ja sam bio ljubomoran danas poslijepodne? A na koga? Na “tateka”? He-he! Pustite me, da ne puknem od smijeha! Zar biste se vi, kao pristojna žena, povlačili s onakvim tipovima, kao što je predsjednik? Zar niste primijetili, da se je zarumenio preko ušiju, kad ste mu rekli ti? On se danas stidi, što je s vama imao bilo kakvu vvzu. Da može da od vas otkupi svoju prvu knjigu pjesama, što vam je posvetio u slijepam zanosu, on bi danas platio svoju jednomjesečnu plaću.

– On je glup i star! Ali on nije ništa gluplji od tebe! Nitko od vas nije nikada pokazao ni najmanje interesa da zapravo sazna, tko sam ja!

– Tko ste vi? Vi ste provincijalna frajla, a glupi ste kao Atlantida ili bilo koji drugi funtroman po groš. Vaš šarm još djeluje po kaptolskim krčmama, tu još uspijevate kao zavodnica mladih lajtnanta i megalomana, ali inače, sve to vaše bludničenje savršeno je nezanimljivo i nevažno, a vaš identitet je potpuno bespredmetan!

– Tako? Moj identitet je vama bespredmetan? E, onda izvolite uzeti do znanja, moj gospodine, da sam ja hrvatska književnost lično! – Vi ste guska! – Što?

– Guska! Vi se ovdje držite patetično teatralno kao da ste mi revolver ispalili u glavu. Ja sam međutim neranjiv za takve smicalice, poštovana moja! I najposlije, ako ste vi doista hrvatska književnost, kakav, je to način, da ste se usudili da me uznemirujete, vi histerika prokleta? I tko ima najposlije nešto od toga što ste vi lično hrvatska književnost? Što ima ovaj pokojni mladić od toga? Otrovali ste mu život i živce, a nad tim skandalom vi tu afektirate i nešto buncato, da već godinama klečite nad mrtvim talentima! Kakve su vam to samo krive pete? Kako to izgledate mizerno? Niti okupani niste kako treba, vi frajla provincijalna! Vas bi trebalo policajno istjerati iz zemlje, da ne upropašćujete mlade ljude!

– Vi ste cinik! Takvi ste vi bili uvijek! Uvijek ste nešto vikali protiv mene, gledali me s mržnjom i psovali me bezrazložno i glupo. I politika i etika i nacionalna ekonomija i sve ono drugo, sve vam je to bilo preče od mene! Uvijek ste me gurali i zanemarivali, a tako smo mogli biti sretni! Svemu je tome kriv taj vaš boljševizam prokleti! Zar je to ljudski, stajati ovdje nad otvorenim grobom tako tvrda srca?

– Da! Boljševizam! Nisam ja lajtnant! Ne znam ja slikati akvarele! Ne kradem ja tuđe pjesme! Ja gledam stvari, kakve one jesu, i to vama nije ljudski, što ja radim, ali neodgovorno upropašćivati jednoga mladog čovjeka za drugim, to je ljudski! Ja ću vas prijaviti policiji, ja ću vas uništiti…

– Oprostite, gospodine, zašto vi vičete? Na koga vičete? Ovo je mrtvačnica! Ovdje je zabranjeno glasno govoriti! – Kako! Molim?

Doista! Stajao sam do nogu jednoga od naših mrtvih talenata, i mrtvačnica je bila potpuno prazna. Na vratima, s maršalskim dvorskim štapom, stajao je podvornik mrtvačnice u španjolskoj gali i čudio se čovjeku, koji govori sam sa sobom u praznom prostoru. Bio je suton, i voštanica je jedna zapucketala, kao da je jedan nevidljivi duh pljucnuo na plamen.

[Novela pod naslovom Smrt Rikarda Harlekinija (Misterij našeg književnog života napisan u obliku novele), prvi put objavljena u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 7.  Preuzeto iz Miroslav Krleža: Novele, Sabrana djela Miroslava Krleže, Zora, Zagreb 1955.]