KONKLUZIJE ZA USPJEŠNU LJUDSKU ZAJEDNICU I NAČIN ŽIVOTA

Povezani članci

• Ateizam Spinoze
• “To se samo svici igraju”
• Otkrivam: Alphonse Mucha za Bosnu i Hercegovinu!
• “Knjiga o Uni” Faruka Šehića među 100 najboljih knjiga jugoistočne Evrope
• Crni konji, crni konjanici
• Kristina Ljevak: Kultura je protjerana iz dnevnih novina

Mnogobrojni u prvom redu filozofi te sociolozi se intezivno bave, unazad nekoliko vijekova, konceptom zajednice i najboljim mogućim načinom života za sve ljude. No ipak u brojnim pokušajima da se dokuči sam bit načina života, ipak zajednicu je nemoguće opisati bez aktiviranja vrijednosnih sudova. Raznovrsne normativno-vrijednosne pretpostavke vode pažnju istraživača u toliko različitih pravaca da uzrokovane koncepcije i definicije zajednice nije moguće pomiriti pod samo jednim jedinstvenim konceptom. Samim tim u filozofsko-teološko-sociološkim krugovima pojam zajednice do dan danas je pojam i sa jasnim određenjem a istovremeno i bez specifičnog značenja. 

Piše: mr.sci Miloš Jokić, sociolog i filozof

Svi oni koji se bave tematikom “prirode-konvencija-morala“ saglasni su u ocjeni da su stari grci postavili postulate u ovom opusu traganja za odgovorom na postavljeno pitanje u ime cijelog ljudskog roda: „Kako čovjek treba da živi i koji način života čovjek treba da odabere“?

Budući da su stari heleni dobro znali da se ne može odvojeno živjeti od odvajanja od drugih ljudi, neminovno je onda da živjeti znači uspostaviti harmoniju u ljudskom zbivanju. Budućih da Grci nisu mogli da zamisle ljudski život drugačiji nego kao zajednički život, život većeg broja ljudi u okviru jedne države, oni su se u isti mah i pitali šta je zapravo život postavljajući niz pitanja.

Ovo su samo neka od njihovih pitanja bez adekvatnog odgovora?:

„Koji je najbolji način života“; „Koji je najbolji način da ljudi žive zajedno“?; „U čemu je suština države kao ljudske zajednice?“; „Kako ljudi treba da se odnose jedni prema drugima da bi sačuvali individualnu normu prema sebi samima.“; Kakvo treba da bude ustrojstvo države“; „Čemu država treba najprije da teži“; „Koje državno uređenje najviše odgovara samom pojmu države.“

Zanimljivo je da su mnogi od starogrčkih mudraca na postavljeno pitanje: „Koji je najbolji način da se provede život“?, nudili više nego zaniljiv, u neku ruku i pesimistično-realističan, odgovor: “Najbolji način je da se nismo rodili i da umremo“!?

Ovo sve zapravo govori i znači da je politička filozofija starih grka pokrenula i pokušala da odgovori na sva pitanja koja se u vezi sa čovjekom i ljudskom zajednicom mogu postaviti.

“Sedam mudraca“

Protagora je najstariji pisani dokument u kome nam Platon saopštava imena jednog dijela “Sedam Mudraca”, a to su:

• Tales iz Mileta,
• Bijas iz Prijene,
• Solon iz Atene,
• Kleobulos iz Lindosa,
• Cilon iz Sparte,
• Pitakos iz Mitilene i
• Mison iz Cenaja.

Pored gore navedenih imena, grupi “Sedam Mudraca” također pripadaju i ove osobe: Periandros, Anakarsis, Anaxagoras, Epimenides, Pamfilos, Hermiones, Lasos, Perekides, Orfeus, Pejsistratos.

Pod nazivom “Sedam Mudraca” najčešće se podrazumjeva jedna veća grupa grčkih osoba koje su živjeli između 700. i 600. godine p.n.e.

“Sedmorica“ su bili uticajni Helenski građani. Tu tadašnju intelektualnu elitu činili su: pjesnici, mislioci i državnici koji su u kritičnim periodima oslanjajući se na svoje bogato životno iskustvo savjetovali ili dobronamjernim opomenama ukazivali na upotrebu ljudske duše i tijela, umjerenost, poštovanje roditelja ili uopšte postavljanja etičkog pravila za neprekidan i srećan život.

Pripadali su različitim helenskim plemenima i bili su iz različitih krajeva i vrlina. Oni su ušli u jedinstven zbir ljudi koje pisana istorija pamti kao “Sedmorica mudraca“.

O njima su pričane različite priče. Kao odjek tih različitih ovjekovječenja može se smatrati dijaloško stanje helenskog književnika i istoričara PLUTARHA od 45 do 120 godine naše ere.

Gozba “Sedam mudraca“

Na gozbama “Sedam mudraca“ se najčešće raspravljalo o raznim pitanjima. Tako je jednom Perijandar iz Korinta na svojoj gozbi zametnuo na izgled veoma jednostavno pitanje: „Koja je vladavina najsavršenija?“.

Odgovori koje je dobio upisani su u antologiju orječenja misli.

Solon iz Atine je odgovorio: “Najbolja i najsavršenija vladavina je ona u kojoj se uvreda bilo kome nanesena svakog građanina tiče.“

Tales iz Mileta reče: „Najbolja je ona vladavina gdje građani nisu prebogati ni suviše siromašni.“

Bijant iz Prijene je ovo rekao: „Najbolja je ona vladavina u kojoj zakon vladara zamjenjuje.“

Pitak iz Miteline kaže: „Najsavršenija je ona vladavina gdje se na političke položaje biraju samo pravični i sposobni ljudi a ne glupaci, ugursuzi i neznalice.“

Kleobul iz Linda kaza: „Najbolja je ona vladavina u kojoj se građani više plaše poroka nego li zakona.“

Hilon iz Lakedemona smatra: „Najbolja je ona vladavina gdje zakoni važe više nego blebakanje.“

Perijandar iz Korint u svom odgovoru zaključuje: „Najsavršenija je ona vladavina gdje je vlast u rukama najdostojnijih i najobrazovanijih ljudi.“

Priroda i konvencija

Priroda je smatraju filozofi predak svih predaka ili majka svih majki. Priroda je starija od ma koje tradicije i samim tim dostojnija poštovanja nego ma koja tradicija.

Stanovište da su prirodne stvari dostojnije od onih koje je čovjek stvorio, ne zasnivaju se na mitu već u samoj prirodi.

Umjetnost predstavlja prirodu dok priroda predstavlja umjetnost.

Čovjekove kreativne sposobnosti koje zaslužuju više dovoljnih nego sve ostale njegove sposobnosti, nisu djela čovjeka.

Čovjek imitira prirodu

Prestankom predačkog autoriteta filozofija priznaje da je priroda samo priroda autoriteta.

Otkriće prirode ili fundamentalnog razlikovanja prirode i konvekcije (at. convectio: usmjereno kretanje misli) predstavlja nužan uzor na pojavu ideje o prirodnom pravu.

Ali nije li dovoljan uslov da bi cjelokupno pravo moglo da bude „ugovorno“. U tome se sastoji osnovna protivrječnost političke filosofije.

„Da li je pravo po prirodi ili je pravo uistinu političko?“ i „Postoji li neko prirodno pravo?“

Prije Sokrata se smatralo da ne postoji neko prirodno pravo i to stanovište je poznato pod nazivom “konvencionalizam“, te zbog toga ne treba da nas previše čudi da su umni filozofi naginjali ka “konvencionalizmu“.

Pravo se prvenstveno predstavlja i zakonom i običajima ili kao suština zakona ili običaja, a pojavom filozofije otkriva se da konvencija (dogovor, sporazum) i običaji skrivaju prirodu.

Značajan predsokratski tekst je Heraklitov te ovaj antički filozof kaže: „Sa stanovišta Boga sve stvari su lijepe i plemenite, dobre i pravedne ali ljudi su napravili predpostavku da su neke stvari pravedne a da neke opet i nisu“.

Pravično i ružno nisu to po prirodi nego po konvenciji

Izgleda da je suprotnost između prirode i konvencije prvi jasno izložio Sokratov učenik Arhelaj koji je u svojim raspravama o zakonima dobroti i pravičnosti tvrdio slijedeće: „Pravično i ružno nisu to po prirodi nego po konvenciji.“

Po nekim drugim piscima izgleda da su rodonačelnici ovog razlikovanja između prirode i konvencije Tebanski pjesnik Pindara, sofisti Antifont i Hipija i jedan od najznačajnijih predsokratovaca Parmenid, pa  tako izdvojiću samo jedno od zapaženih rezona u kontekstu pravednog i nepravednog odnosno između istine i laži:

„Prvo razlikovanje između pravednog i nepravednog je ljudska pretpostavka ili konvencija.  Bog ili ma šta što bi smo mogli nazvati prvim uzrokom je van dobra i zla. Bog nije zainteresovan za pravdu u ma kom smislu koji je relevantan za ljudski život kao takav. Bog ne nagrađuje pravednost i ne kažnjava nepravdu.“

Da je pravda dobra a nepravda rđava posljedica je stava ljudi i u suštini odlika ljudi. Inače isto pravilo važi i za i za pravedne i za nepravedne. Na taj način se priznavanje prirodnog prava javlja  kao posljedica nepriznavanja specijalnog proviđenja.

Ma šta se smatralo moralnim uzusom i poredkom prema moralnim definicijama (moralni sudovi), ljudska priroda kao ona što se razlikuje u cjelini može da predstavlja bazu takvih disolucija.

Karl Poper istaknuti filozof XX vijeka, tvrdi: “Antički rodonačelnici razlikovali su prirodu i konvenciju“. Zbog toga je Poper mišljenja da se moralna mjerila ne mogu naći u prirodi i da se priroda sastoji od činioca te da priroda po sebi nije ni moralno ni nemoralno.

De facto je ipak to da smo mi ljudi jedino u stanju da prirodi nametnemo svoje mjerilo vrijednostii da tako uvodimo moralnost u prirodni svijet uprkos tome što smo njen nerazdvojni dio.

Priroda dakako jeste ravnodušna prema našim, ljudskim svađama, prepirkam, razmiricama i može u toj svojoj ravnodušnosti dovoljno dugo postojati.

Ako su naime pozitivni zakoni već po svojoj definiciji stvar konvencija onda se nužno postavlja niz pitanja sa svjetlećim upitnikom: „Da li pravda postoji samo po dogovoru ili postoji i po prirodi?“, zapravo da li pravda sadrži samo u važećim zakonima ili pak kao dio jednog velikog poredka stvari?, „Da li priroda sama predstavlja mjerilo vrijednosti na osnovu kojeg možemo znati da li su postojeći zakoni dobri ili rđavi?.

A kad se već postavlja pitanje porijekla pravde kao smisao i svrha pozitivnog prava onda se isto tako možemo upitati: “Da li su zakoni, samo stvar konvencije ili je pak njihov najdublji korjen u prirodi posebno u ljudskoj prirodi, ukoliko želimo da budemo dobri i pravični?“

Sve što nisi izgubio imaš

Taj argument treba da dokaže da prirodno pravo nije moguće zato što se pravedne stvari razlikuju od društva i pokazao je čudnu vitalnost kroz vijekove.

Vitalnost koja nije u skladu sa njegovom stalnom vrijednošću. Taj argument sastoji se u jednostavnom poimanju različitih ideja o pravdi koje su postojale kod različitih naroda.

Umjesto zaključka

Ostaje nada da će ovaj tekst bar u nekoj mjeri podstaći konkluziju nekog od argumenta koji posjeduje karakteristiku valjanosti i dokazuje koji bi to bio najbolji način života za čovjeka i ljudski rod.

A zaključak bi zapravo mogao biti jednostavan da ne može biti prostiji, komplementaran onoj staroj latinskoj dosjetci: “Est optimum ad interdum justo.“ iliti u prevodu „Jednostavno je zapravo najbolje.“

Jer ako je zaključak valjan, on nužno slijedi iz, prethodno navedenih premisa u tekstu. Ako zaključak nije valjan, tada on nije nužna posljedica premisa, odnosno, ne slijedi nužno iz istih. To u tom slučaju itekako ostavlja mogućnost, da čovjek neprestano radi na sebi i propituje i sebe ali i druge o tome: “Koji je to stvarno najbolji način života za čovjeka i ljudsku zajednicu?”

Jer će samo o tom vječnom pitanju i valjanosti umnog napora svakog intelektualnog čovjeka, akademskog pregaoca ili običnog slobodomislećeg bića težiti ka tome da se ponudi najadekvatniji rezime. I samo na osnovu toga će zavisiti valjanost cijelog argumenta odnosno odgovora.

“Est optimum ad interdum justo.“