KO IGRA ZA RAJU, A ZANEMARUJE TAKTIKU

Izdvajamo

• Moji Faraoni u crvenom naučili su me u životu kako postoje ljudi kojima je Bog dao vlast na zemlji da zaustavljaju vrijeme. Da se cijeli svijet zamrzne pored njih, tako da oni mogu kroz njega proći. Moji Faraoni u crvenom igrali su za raju i zanemarivali taktiku, moji Faraoni u crvenom učili su me kroz svoj život kako ništa nije nemoguće. Čak ni uzeti loptu i kroz pet braniča zabiti je u gol, kada te netko dobro raspizdi.

Povezani članci

• James vodio Cleveland do druge pobjede, Cavsi ispisali historiju
• Mostarska umjetnica Arleta Ćehić izlaže na izložbi Biennala u Grenoblu
• Šta Netsi očekuju od Teletovića? Dosta toga…
• CIKLON
• Djeca na čekanju
• HDZ-ova rakova djeca

Devedeset i druga je minuta na Anfieldu od ukupno četiri produžetka koliko je označio pomoćni sudac i ako ste navijač Liverpoola navikli ste na ovakve situacije da Redsi prosipaju bodove u samom finišu ključnih utakmica. Vrag bi znao tko je prokleo ta dva kluba za koje navijam i u kojem momentu mog nesretnog života uz njih je bačena ta kletva, vrag bi znao što se nalazi u blatu i mulju ispod Poljuda, kao što i sam vrag zna što je ispod Anfielda, no jedno je jasno i jedno je nedvojbeno, samo Hajduk iz Splita i Liverpool na kugli zemaljskoj mogu svoje navijače u jednoj sekundi od ekstaze i euforije zaviti u crno. Ali baš onako da ne razgovaraš sa ukućanima cijeli dan i da te nitko ne pita zašto.

Ako je subota ili nedjelja i ako se začuju iz sobe tupi udarci glavom u ormar svi već znaju da od tebe taj dan nema ništa. Devedeset i druga je minuta na Anfieldu i Mohamed Salah signalizira sucu Jonathanu Mossu da je Victor Wanyama igrao rukom u šesnaestercu na njegovu odbijenu loptu. U toj milisekundi i ja i Salah, a bogami i ostatak prokletog navijačkog korpusa Redsa gledamo u pomoćnika koji stoji kao da ga se ništa ne tiče, a nema dvije minute da je vidio prekršaj Virgila van Dijka nad Erikom Lamelom koji ni Moss vidio nije, i nema minuta da je sudio penal koji će pucati Kane kao da ne puca za stoti u Premiershipu nego onako, da ne uvrijedi Kariusa na golu.

Devedeset i druga je minuta na Anfildu od ukupno četiri produžetka koliko je označio pomoćni sudac i u toj milisekundi kada Mohamed Salah shvaća da nema šanse da dvojac u crnom pokaže na bijelu točku još pogleda uprta u Mossa jasno mu vidim na licu bijes. Vide ga i Totenhamovi braniči i u toj milisekundi Salah shvaća da mu je lopta još uvijek u nogama, shvaćaju to i Wanyama i Karius, shvatio je to onomad i Mojsije kada je razljutio Faraona u crvenom, shvaća to i Klop koji se ukopao na korner liniji, shvaćamo to i mi u Hrvatskoj, njegovi u Egiptu, a mislim da shvaća i pola Liverpoola po pubovima diljem grada. No ono što nitko ne shvaća jest kako ta milisekunda stoji, kako se život, promet, gradska buka i ona sa stadiona, lupanje iz susjednog stana i lift na međukatu zaustavio, kako Faraon u crvenom sa grimasom bijesa stoji ukopan između trojice braniča Totenhama i Wanyame kojem tu nije mjesto.

Devedest i druga je minuta na Anfieldu i stoji, ne miče se, kao ni Moss kojem ruke još stoje u zraku da se igra nastavlja, kao ni Vertonghen i Eriksen uz Salaha, kao ni Mauricio Pochettino kojeg kamera zumira. Dok vrijeme i Totenhamovi braniči stoje Faraon u crvenom prvo „fintom“ kao da će pucati šalje najskupljeg braniča Totenhama u prazno, pa shvaća da je okružen trojicom jaskuplje plaćenih braniča u Premiershipu. Ako izuzmemo Vertonghena koji ne shvaća da vrijeme stoji i očajnički pokušava zaustaviti gravitaciju. Okružen četvoricom Totenhamovih braniča Mohamed Salah ponovo zastaje i meni se čini da u toj milisekundi zapravo utakmica ne teče, da je Moss svirao zaleđe i da četvorica oko Salaha to dobro znaju i puštaju ga da se zajebava. Tako to zapravo i izgleda kada Salah „ljulja“ i Daviesa koji gleda ostalu trojicu kao da ih pita što da radi, a Salah kao da se to njega ništa ne tiče prolazi kroz četvoricu i u onoj milisekundi koja još stoji „potkopava“ loptu pred nemoćnim Llorisom i ona se svom snagom zabija u gornji desni kut. Vrijeme stoji, čujem kakona trećem katu ponovo kreće lift, čujem ponovo buku automobila i eksploziju radosti na Anfieldu. Jurgen Klopp zamrznut u vremenu odmrzav se pored korner linije i juri prema zaprepaštenim fotoreporterima i negdje prema navijačima Redsa, čujem Željka Velu kako se u stilu onomad Mladena Delića pita ljudi moji jeli to moguće, čujem srce kako mi ponovo udara milisekundu zapeto u vremenu i prostoru.

Ono što će uslijediti dvadeset sekundi kasnije, potpuno očekivano ako ste navijač Liverpoola, potpuno neočekivano za Jurgena Kloppa koji se izgleda još adaptira, meni je savršeno bilo nevažno. Dejan Lovren će otići do korner zastavice i raspravljati sa pomoćnikom koji je vidio ponovo jedanaesterac koji nije vidio ni Moss, Kane će mrtav – hladan staviti loptu na bijelu točku, kao da minut prije nije je samo sa iste pozicije dodao Liverpoolovu golmanu, lift će se zaustaviti na četvrtom katu, a susjeda će ponovo glasno zvati djecu sa prozora. I naravno da će Kane zabiti svoj stoti u Premiershipu i naravno da će na tribinama Anfielda hitna pomoć biti na tribinama što je uobičajeno i naravno da će sumanutu Jurgen Klopp pitati nebo kog kurca ga je dovelo na ovaj ukleti stadion, kao što je naravno da će kamera obilaziti navijače i njihova skamenjena lica, a mislim da je i naravno da više nitko u Liverpoolu ne demolira pub nakon što mu Redsi „prospu“ bodove u zadnjim milisekundama.

Meni od toga ništa nije bilo više važno. Ja sam se potpuno zamrznut u vremenu našao u vrelom srpnju 1981. godine. Hajduk će u tom srpnju otvoriti sezonu sa golom Blaža Sliškovića u Skopju kod Vardara, a na Poljudu dobiti u šokantnoj završnici utakmice Željezničara iz Sarajeva. Da živimo u zadnjem dobu nogometa koji se „igra za raju“ bilo nam je savršeno jasno kada je „Baka“ kod 1:1 zaljuljao trojicu braniča Želje i u toj milisekundi udaren po potkoljenici koju je ostavio bez zaštite igrajući spuštenih „štucni“ , pogledao prema sucu koji je samo okrenuo leđa.

Pamtim tu milisekundu u kojoj je Blaž Slišković opsovao pa sa leđa oduzeo Refiku Šabanadžoviću loptu, pamtim da je legendarni Mehmed Baždarević pokušao pomoći Refiku, ali Blaž je već poslao Komšića u prazno i sam pred nemoćnim Škrbom zabio za konačnih 2:1 za Hajduk. Nije nam trebalo od tog momenta da shvatimo kako gledamo nogomet koji umire, nogomet koji će možda živjeti još koju godinu, a onda nepovratno nestati u modernim vremenima, kao što je nestao Slaviša Žungul iz našeg života, kao što je nestao George Best iz života svih navijača u crvenim majicama Manchester Uniteda. Faraon u crvenom kasnije će „zabiti“ C. Zvezdi gol iz kornera i zauvijek me vezati uz metalnu šipku sjeverne tribine na koju me stotine mojih vršnjaka „pritislo“, kasnije će Faraon u crvenom Sparti iz Praga zabiti u 120. minuti i kasnije će Faraon u crvenom souštenih „štucni“ igrati ispred mene fliper „Tothem“ sa čašom viskija u kopačkama dok će ga nemoćni Pero Naadoveza moliti da se vrati na teren. Kasnije će istina biti nogometa, ali nikada više kao onu večer u srpnju koju će zapamtiti cijeli svijet po Faraonima u crvenom. Mi u Splitu po jednom bradatom i raščupanom koji se „vukao po terenu“, a ostatak svijeta po još jednim osobenjakom, još jednim Faraonom u crvenom koji će istu tu večer zaustaviti planet u vrtnji.

I budalama je bilo jasno na polupraznim tribinama San Jose Earthquakesa kako je „Projekt Amerika“ nepovratno propao i kako soccer, iako je postao treća najpopularnija igra u Americi, nikada neće zamijeniti Footbal. Tribine su punili ocvali Beckenbauer i Pele, no vlasnici San Josea čupali su kosu što su od svih umirovljenih igrača na planetu izabrali onog najgoreg. George Best, Faraon u crvenom naprasno je prekinuo nevjerojatnu karijeru na Old Traffordu i posvetio se onom što ga je u životu jedino činilo uz nogomet sretnim. Psiholozi na Otoku bavili su se godinama Georgeovim odrastanjem i majkom alkoholičarom, pokušavali su pronaći genetsku poveznicu koja je šokirala nogometni svijet. Ikona Uniteda, Faraon u crvenom, u najboljim godinama svog života, u godinama kada je toliko mogao dati svijetu i nogometu posvetio se sebi i pubovima u Manchesteru. Nogomet je naravno išao dalje, dalje prema svom neumitnom kraju, kraju jedne epohe koja je umirala u ljepoti, nogomet se uostalom kao i svijet ubrzao i postao posao, više nitko nije igrao za raju, niti mu je na pamet padalo da zanemaruje taktiku i recimo sam se zaputi kroz cijelu obranu suparničke momčadi prema golu.

Devedeseta je minuat na stadionu Earthquakesa u san Joseu. Navijači Quakesa nemoćno gledaju kako ih niže rangirani Strikersi doslovno zajebavaju na terenu. Toj mučnoj atmosferi pridonosi vidno mamurni Best koji šeta oko centralnog kruga na travnjaku i čeka kada će ta gnjavaža završiti da se zaputi prema obližnjem pubu. Quakesi kreću s centra nakon drugog primljenog gola, a veznjak Jonas dodaje loptu Bestu koji vodi žučnu raspravu sa sucem. Bestu kojem je očito puna kapa svega, ovaj vadi karton i upozorava ga da će izvući i drugi ako nastavi sa prigovorima. Vrijeme je u san Joseu stalo. Milisekunda treba da Jonas shvati da u loptu Best uopće en gleda, ista milisekunda u kojoj navijači domaćih ostaju zaleđeni sa svojim hot – dogovima u rukama i limenkama Light Budwaisera.

Faraon u crvenom zaobilazi suca i iza njegovih leđa uzima loptu, u milisekundi sudac se okreće i gleda pravo u lice nacerenog Besta. Best nonšalantno ostavlja dvojicu veznjaka Strikersa lijevo, i odlazi tijelom u desno, vrijeme stoji, kako na semaforu, tako i na tribinama. U San Joseu promet iznenada stoji, milijunski grad je utihnuo, tišina koja ga obavija dopire sa osvjetljenog stadiona na periferiji. George Best kao da se to ništa njega ne tiče, vidno „pojačan“ sa desetak kilograma viška, upinje se da takne vrškom kopačke loptu na koju uklizava stoper Strikersa, taman toliko da se ova zarotira ispred njega, a stoper odkliže u prazno. Pred Bestom stoje dva robusna braniča koji ga čekaju i gledaju jedan drugog. Best radi fintu kao da će opaliti iz sve snage i kao čudom trojica braniča Strikers prkoseći gravitaciji ostaju Bestu sa lijeve strane. Sva trojica. Da vrijeme stoji svima je jasno osim službenom spikeru koji se još bavi prepirkom i sucem koji ostje van kadra. Preneraženi stoperi Strikersa prkoseći gravitaciji u buketu hvataju Besta koji se ponovo namješta na udarac. Dvojica stopera se sudaraju, a Best ponovo „okreće“ prema njihovim nogama. Sada već tragikomično obojica uklizavaju „u šut“ ali ponavljam, vrijeme stoji u San Joseu. To svakako ne mogu znati stoperi Strikersa, ali zna narod egipatski, zna Mojsije kojem je vrijeme stajalo dok je stajao pred Faraonom u crvenom, znaju navijači Uniteda i Liverpoola, a bogami znaju i navijači Hajduka.

Best sada već van gravitacije ponovo okreće u desno, radi tri sitna koraka i svom snagom lijevom nogom puca u donji desni kut vrata. Iako se raširio koliko je dug i širok, golman Strikersa nema šanse. Njemu, kao uostalom i njegovim braničima i cijelom svijetu vrijeme stoji. Ne protiče. Protiče samo u nogama vraga koji mu prolazi obranu, ljulja ih kao da ih nema i puca iz sve snage u njegova vrata. I tada se začuo promet sa obližnjeg autoputa, tada se začulo kako limenke Coca Cole ispadaju iz ruku, a poludjeli spiker će u maniri Mladena Delića vrištati i pitati svijet ljudi moji kako je to moguće? Geoge Best će mrtav – hladan odšetati do suca koji je pokazao na centar i unijeti mu se u lice bez riječi. Ovaj, valjda svjestan da prisustvuje povijesti, i da pred njim ne stoji čovjek u crvenom dresu, već faraon u crvenom, spušta pogled i okreće se prema centru. Sutradan će američke novine Georgea Besta staviti na naslovnice, ali ne zbog vremena koje je zaustavio i gola kojeg je samo na suprotnoj strani svijeta istu tu večer mogao dati Blaž Slišković i nitko više, već zbog braka koji mu se raspao, života kojeg je prekrižio i bolnice u koju je primljen mrtav pijan.

Faraon u crvenom iz Belfasta u Sjevernoj Irskoj, koji je u šest sezona sa Unitedom osvojio sve što se osvojiti dalo, u svojoj 25. godini, u zenitu karijere, ostavit će Boba Bishopa i navijače Uniteda da vječno tuguju za njim, a u svojoj 37. već potpuno narušena zdravlja i svoju jedinu ljubav, nogomet. 25. studenog. 2005 u Londonu je zadnji put zaustavio vrijeme. Automobil koji se probijao kroz kordone navijača vozio je Bestovo tijelo prema zadnjem počivalištu. Automobil je bio prekriven šalovima Uniteda, ali i šalovima svih Engleskih i Sjeverno Irskih klubova. Za Bestom je ostao ucviljen cijeli svijet. O nogometu iza Georgea Besta sam Best će kazati. David Beckham ne zna igrati lijevom nogom, ne zna igrati glavom, ne zna oduzeti loptu, ne zabija niti puno golova, ali inače je dobar. A o Paulu Gascoigneu, svom nasljedniku u nogometu i piću, nadahnuto je izjavio kako mi je IQ manji nego broj na dresu. I kako ga je na tu izjavu „Gaza“ upitao što je to IQ? Michael Platini nad grobom Georgea Besta rekao je da je Best izmislio rock n roll nogomet, a Nele Karajlić opisat će Faraone u crvenom kao ljude koji igraju za raju, a zanemarivaju taktiku. Da im je sudbina nižerazredni Vratnik postalo mi je jasno kada se nogomet, a i svijet promijenio. Faraona u crvenom više nije bilo. Jedna era i jedna dinastija nestala je zauvijek.

Devedeset i druga je minuta na Anfieldu od ukupno četiri produžetka koliko je označio pomoćni sudac i ako ste navijač Liverpoola navikli ste na ovakve situacije da Redsi prosipaju bodove u samom finišu ključnih utakmica. Vrag bi znao tko je prokleo ta dva kluba za koje navijam i u kojem momentu mog nesretnog života uz njih je bačena ta kletva, vrag bi znao što se nalazi u blatu i mulju ispod Poljuda, kao što i sam vrag zna što je ispod Anfielda, no jedno je jasno i jedno je nedvojbeno, samo Hajduk iz Splita i Liverpool na kugli zemaljskoj mogu svoje navijače u jednoj sekundi od ekstaze i euforije zaviti u crno. Ali baš onako da ne razgovaraš sa ukućanima cijeli dan i da te nitko ne pita zašto.

Devedeset i druga je minuta na Anfieldu, a ja pratim Mohameda Salaha koji je za sebe kazao kako je u životu samo htio da bude drugačiji. Ništa više. U pet sati, koliko traje putovanje autobusom od Basoyuna do Kaira, Mohamed Salah razmišljao je isključivo o Faraonima i načinu koji su oni vladali svijetom, ali i vremenom. U veljači 2012- godine vrijeme će se po prvi put zaustaviti za Mohameda Salaha, na utakmici između Al Masrya i Al Ahlya na kojoj će smrtno stradati 74. navijača. Drugi put vrijeme će stati za Mohameda Salaha kada mu Jose Murinho saopći da je preslab igrač za Stamford Bridge, a trećem zaustavljanju vremena svjedočit ću sam, u devedeset i drugoj minuti od četiri produžetka na Anfieldu, nakon kojih će mi po prvi put u životu biti sasvim svejedno što se dalje događa sa Liverpoolom i zašto Jurgen Klopp juri terenom kao sumanut.

Moji Faraoni u crvenom naučili su me u životu kako postoje ljudi kojima je Bog dao vlast na zemlji da zaustavljaju vrijeme. Da se cijeli svijet zamrzne pored njih, tako da oni mogu kroz njega proći. Moji Faraoni u crvenom igrali su za raju i zanemarivali taktiku, moji Faraoni u crvenom učili su me kroz svoj život kako ništa nije nemoguće. Čak ni uzeti loptu i kroz pet braniča zabiti je u gol, kada te netko dobro raspizdi.

Da ga jebeš, što idem stariji, više mi u životu i onaj Vratnik ne izgleda tako loše.