Kiš: Kosmopolitizam je sloboda od obmana i manija nacionalizma

Povezani članci

• Albert Camus: Krv Mađara
• Knjižare i internet: Papir protiv e-knjige
• Gradimir Gojer: Nisam nikada pristao na klerofašističke torove i sad mi to klerofašisti vraćaju, s kamatama
• gledam deset ćupova
• Balkanska hronika
• Promocija knjige Elme Kovačević-Bajtal “Uloga lobiranja u savremenoj politici i ekonomiji” u Sarajevu

Kiš je previše zahtjevan za popularnost. Njegova slava je druge vrste: renome koji pripada istinskom umjetničkom ostvarenju

Autor: Vujica Ognjenović, Vijesti.me

Plod dvodecenijskog istraživanja, knjiga „Izvod iz knjige rođenih priča o Danilu Kišu” engleskog istoričara Marka Tompsona nudi nam objektivan i iscrpan pogled na život i djelo Danila Kiša kroz obilje dokumenata, razgovora sa Kišovim prijateljima, poznanicima, urednicima, čitaocima, bivšom suprugom Mirjanom Miočinović, i kasnijom životnom saputnicom i prevoditeljicom Paskal Delpeš. Iz Tompsonove priče slaže se slika srednje Evrope i Jugoslavije prošlog vijeka, od holokausta u kojem je ubijen Kišov otac, do bolesti od koje je Danilo Kiš prerano, otišao.

Knjigu „Izvod iz knjige rođenih priča o Danilu Kišu”, koju je 2013. godine izdao Kornel juniverziti pres, preveo je s engleskog jezika Muharem Bazdulj, a objavila ju je izdavačka kuća Klio.

Mark Tompson

Mark Tompson (1959) je za vrijeme rata na ex Yu prostorima radio kao novinar u Jugoslaviji i slovi za dobrog poznavaoca prilika na ovim prostorima. Tokom 90-ih, radio je za Unprofor. Doktorirao je književnost na Kembridžu, a 1992. objavio je knjigu “Kuća od papira Kraj Jugoslavije”, zatim 1999. studiju o medijima u Jugoslaviji “Kovanje rata”, a 2008. godine nagrađivanu knjigu “Bijeli rat” o italijanskom frontu u Prvom svjetskom ratu. Mark Tompson živi u Oksfordu, odakle je i govorio za ART.

Kako ste odlučili da se bavite Kišovim životom i djelom. Šta vas je to privuklo Danilu Kišu?

– Najprije sam čitao Kiša na engleskom, oko 1988. godine. Koliko se sjećam, ideja da napišem knjigu o njemu pala mi je na pamet u Ljubljani, dok sam gledao primjerak „Ranih jada” u knjižari blizu Tromostovja, 1992. ili 1993. Kažem „gledao”, jer u to vrijeme nijesam bio u stanju da čitam Kiša na izvornom jeziku. Ono što me je fasciniralo na engleskom jeziku, a kasnije i na srpsko-hrvatskom, bio je kvalitet njegove rečenice.

Šta je sve podrazumijevao rad na knjizi “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu”? Koliko ste dugo istraživali? Kuda vas je vodilo istraživanje?

– Prikupljao sam informacije o Kišu mnogo godina, dok sam radio na različitim poslovima i pisao druge knjige. Moj drugi posao odveo me je u Beograd i Crnu Goru (bio sam, više od godinu dana, politički službenik u misiji Ujedinjenih nacija na Prevlaci). A ja sam živio u Zagrebu, što je ujedno bila prednost. Posjetio sam selo u Mađarskoj, gdje je živjela Kišova familija po ocu. Naravno da sam, isto tako, išao i u Pariz. I ja sam kontaktirao gotovo sve koji bi mi pružiili svoje utiske i ideje o Kišu. Bio sam vrlo strpljiv! Dugo vremena, nijesam znao kako da osmislim strukturu knjige. Na kraju, prava ideja za strukturu pala mi je na pamet.

Naslov knjige “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu” je parafraza Kišovog autobiografskog teksta “Izvod iz knjige rođenih kratka autobiografija”. Kako sagledati ovaj Kišov tekst u kontekstu vaše knjige?

– Moja knjiga ima oblik komentara Kišovog autobiografskog teksta, koji se zove „Izvod iz knjige rođenih kratka autobiografija”. Ja sam secirao Kišov tekst, prelomio ga u rečenice, fraze, ili čak u jednu riječ, a onda sam pisao o ovim fragmentima. Osjetio sam da je to bio adekvatan način za pisanje o kasno-modernističkom autoru koji je bio nemiran eksperimentator, autor koji je u velikoj mjeri odbacio naturalističke narativne forme.

Kakve utiske nosite iz mađarskog sela Kerkabarabaš gdje je Kišova porodica našla utičište tokom Drugog svjetskog rata? A kakve se sa Cetinja gdje se Kiš školovao?

– Kerkabarabaš je udaljeno selo u jugozapadnoj Mađarskoj. Kada sam ga posjetio, prije nekih 15 godina, činilo mi se kao da se nikada ništa nije tamo desilo osim „nestanka” Eduarda Kiša ali, naravno, njegov nestanak je u krajnjoj liniji razlog moje posjete. Opisao sam u knjizi moje susrete sa seljanima koji su poznavali porodicu Kiš i koji su, u nekim slučajevima, išli u školu sa Danilom i njegovom sestrom Danicom. Danilo nije imao nostalgiju za selom baš naprotiv.

Cetinje je u gotovo svakom pogledu bilo kontrast. Kišov život na Cetinju nije bio lak, jer je izgubio majku dok je još bio školarac. Ali on je otkrio književnost, zahvaljujući najprije biblioteci njegovog ujaka Rista Dragićevića, a zatim biblioteci na Cetinju; i on je tamo stekao doživotne prijatelje. On je do kraja svog života ostao vezan za Cetinje.

U čemu se najviše ogledao Kišov kosmopolitizam?

– Za Kiša, kosmopolitizam je predstavljao slobodu od obmana i manija nacionalizma. Ništa manje od toga.

Kiš je sahranjen po pravoslavnom obredu, ali nije uvažena njegova želja da im sahrani ne bude govorancija. Kako to tumačite?

– Vjerujem da je Kiš izabrao da bude sahranjen u skladu sa pravoslavnim obredima, jer je njegov život spasila potvrda o krštenju u pravoslavnoj crkvi, koju su njegovi roditelji dobili u Novom Sadu, u decembru 1938. Mislim da je on smatrao da ima dug prema pravoslavnoj crkve koji se ne može platiti ni na koji drugi način. Ovaj dug je u potpunosti ličan i nije imao nikakve veze sa političkom ulogom koju je igrala crkva u Srbiji krajem 1980-ih. Njegova uputstva da ne bi trebalo biti „govorancija” odražava njegovu svijest o tome da povod njegove sahrane može da bude iskorišćen od strane crkve. Što se onda propisno i dogodilo: sveštenici su bili na groblju i Amfilohije Radović je izrekao patetično obraćanje „svebrate naš Danilo”.

Danilo Kiš je bio cijenjen pisac o kome su mnogi lijepo pisali i govorili (S. Zontag, M. Kundera, J. Brodski). I Salman Ruždi o Kišu veoma lijepo piše u svojim nedavno objavljenim memoarima “Džozef Anton”. Zašto, po vašem mišljenju, Kišove knjige nijesu zaživjele na Zapadu i zašto je veliki samo u regionu a ne i šire? Da li im nešto nedostaje da bi bile popularne i na Zapadu?

– Dvije ili tri Kišove knjige su u velikoj mjeri bile hvaljene na Zapadu i takođe čitane. On stvarno ima čitaoce kao i poštovaoce u mnogim zemljama. (Početkom ove godine „Enciklopedija mrtvih” je objavljena na korejskom, to je njen dvadeset peti prevod!) On nije pisac koji je ikada mogao biti, ili postati, stvarno popularan; on je previše zahtjevan za to. Njegova slava je druge vrste: renome koji pripada istinskom umjetničkom ostvarenju i kulturnom značaju.

Pri pominjanjn Kišovog imena među piscima mlađe i srednje generacije iz bivše Jugoslavije nema sporenja, svi mu priznaju talenat i etičke stavove. Kako to tumačite?

– Možda je razlog prestiža za Kišom među mladim i srednjovečnim piscima danas taj što on i njegov rad predstavljaju vrijednosti koje su im potrebne, a koje nedostaju. Možda on predstavlja figuru i opus koji su pripadali jugoslovenskom miljeu ili nekoliko tih miljea bez dijeljenja nekih konačnih svojih intelektualnih i umjetničkih nedostataka. On je pripadao ovdje, ali je pokazao kako je moguće ujedno i biti bolji, nego samo pripadati ovdje. Na taj način, on predstavlja nešto aspiraciono.

Kako je ova vaša knjiga primljena na engleskom govornom području? Da li se samim tim možda pojačao interes za Kiša?

– Moju knjigu su pohvalili recenzenti u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Nadam se da će nekoliko mojih čitalaca poželjeti da otkriju Kiša; ali je malo vjerovatno da oni koji su pročitali moju knjigu, već nijesu oduševljeni Kišom. Pozitivna stvar je da se „Penguin Books” odlučio da.ponovo štampa prevod „Enciklopedije mrtvih”.

U intervjuima obično govorite o Kišu. Recite nam nešto više o sebi. Vi ste istoričar. Autor ste knjiga “Kuća od papira Kraj Jugoslavije”, studije o medijima u Jugoslaviji “Kovanje rata”. Šta vas privlači balkanskim temama?

– Došao sam u Jugoslaviju zbog posla, a vratio sam se zbog radoznalosti. Onda sam ostao zbog ljubavi.

Opus vrijedan svakog rizika i truda

Po riječima autora, biograf pisca koji je, poput Kiša, „velik i nevidljiv”, neminovno se suočava sa uzaludnošću svog posla! „Kišove knjige vrijedne su rizika i truda” piše Tompson „ali kakav bi to trud trebalo da bude?… Da bi uopšte dobila priliku da bude istinita, studija o Kišu mora biti eksperimentalna, enciklopedijska po stilu, sa daškom pastiša.”

Zato on, u sasvim kišovskom postupku „traganja za formom” literarnog izraza, svoju knjigu koncipira kao „dugačak komentar minijaturne autobiografije koja nikad nije objavljena”. Riječ je, naravno, o analizi poznatog Kišovog teksta „izvod iz knjige rođenih (Kratka autobiografija)’1, iz 1983. godine, u kojem je gotovo do paroksizma dovedeno piščevo uvjerenje da su lična dokumenta poput izvoda iz knjige rođenih ili knjige umrlih „prožeta nevidljivom i neslućenom književnom snagom”.