ENG
Kikićevi susreti – 50 godina književnosti i kulture
Autor/ica 👤Dinko Delić
Izdvajamo
- Dakle, gdje je mjesto i kakva je budućnost Kikićevih susreta u kulturnom miljeu BiH nakon jubilarnih 50 godina? Već su pomenute svijetle i tamne tačke u historijatu ove manifestacije, njeni usponi i padovi. Takođe, ukazano je na “konkurenciju” koja neće čekati u borbi za kulturne programe i materijalna sredstva dok Kikićevi susreti “odboluju” povremeno siromaštvo i provincijalizam. Budućnost se gradi svježim idejama, savremenim pristupom, saradnjom sa drugima. I kvalitetom organizacionog kadra. A naročito prikupljanjem novca. Dokle god Grad Gradačac može izdvojiti desetine hiljada KM za sport, a neuporedivo manje za kulturu, dokle god se programi upitnog kvaliteta i kadrovi lokalnog značaja budu promovirali, bolja budućnost neće doći.
Povezani članci
Foto: Wikipedia
Analitička retrospektiva
Književni susreti sa imenom Hasana Kikića prvi put su održani u aprilu 1973. godine. Predsjednik Organizacionog odbora, tada docent Pravnog fakulteta u Beogradu, inače Gradačačanin porijeklom, dr. Mustafa Imamović, otvorio je svečanu akademiju riječima: “Srećan sam što danas u Gradačcu, mogu da proglasim početak prvih Kikićevih susreta, svečanosti posvećenih širenju progresivnih i humanih kulturnih vrijednosti, u prvom redu lijepe književnosti naroda BiH i svih jugoslovenskih naroda…”[1]
Koncept ove književne manifestacije bio je višeslojan: od naučne percepcije Kikićevog djela i razvoja kulturnog života građana putem animacije učenika i nastavnika osnovnih i srednjih škola, te unapređenja umjetničke produkcije mladih pjesnika, scenskih i likovnih autora, do adekvatnog predstavljanja najznačajnijih književnika i kritičara sa bosanskohercegovačke i jugoslovenske scene.
Danas, 2023. godine Kikićevi susreti slave “zlatni” jubilej: 50 godina institucionalnog života u burnim i historijom opterećenim godinama, a vrlo često i pod ekonomskim ograničenjem. Od Kikićevih susreta u Bosni i Hercegovini stariji su: Sarajevski dani poezije (1962), Šimićevi susreti (1964), Šantićeve večeri (1969) i Slovo Gorčina (1971. godine). Biti u tako odabranom društvu, veliki je uspjeh za tada mali i privredno zaostali grad. Velika je hrabrost imati gimnaziju i nekoliko održivih preduzeća uz sitnu poljoprivredu, a takmičiti se u dobru sa regionalnim centrima koji su imali univerzitete i akademije, muzičke škole i pozorišta, javne medije i školovani stručni kadar, a nadasve daleko veći budžet za kulturu.
Ipak, prema zbornicima (biltenima) iz arhive Kikićevih susreta, u Gradačcu su na različite načine predstavljeni umjetnici kao Skender Kulenović, Gustav Krklec, Mladen Oljača, Meša Selimović, Dara Sekulić, Alija Isaković, Ivan Kordić, Ćamil Sijarić, Josip Pejaković, Abdurahman Nametak, Mira Alečković, Midhat Begić, Branko Ćopić, Rizo Ramić, Eli Finci, Vojo Dimitrijević, Ines Frančević, Ranko Boban, Husein Tahmiščić, Duško Trifunović, Oto Reisinger, Božo Kos, Hasan Fazlić, Ranko Guzina, Oskar Davičo, Ismet Bekrić, Miroslav Antić, Muhsin Rizvić, Čedo Kisić, Ahmet Hromadžić, Velimir Milošević, Mate Lončar, Pero Zubac, Ismet Ico Voljevica, Mirko Marjanović. Irfan Horozović, Josip Baotić, Ismet Smailović, Zuko Džumhur, Mustafa Ibrulj, Ranko Risojević i dr.
Zanimljivo je da su na Kikićevim susretima nastup imali i tada mladi pisci kao Abdulah Sidran, Šimo Ešić, Avdo Mujkić, Ljubica Ostojić, Ranko Sladojević, Stevan Tontić i Nijaz Alispahić – tada profesor u Gradaččcu i predsjednik Izvršnog odbora prvih Kikićevih susreta, a kasnije i predsjednik Savjeta Gradačačkih susreta.
Tako isto, poslije rata za nezavisnost BiH u Gradačcu su predstavljeni: Izet Sarajlić, Hanifa Kapidžić Osmanagić, Željko Grahovac, Šaćir Filandra, Ivan Lovrenović, Ibrahim Kajan, Enes Kišević, Enver Kazaz, Enes Duraković, Elbisa Ustamujić, Zilhad Ključanin, Hadžem Hajdarević, Marina Katnić-Bakaršić, Munib i Medhija Maglajlić, Tvrtko Kulenović, Krešimir Šego, Selma Alispahić, Nirman Moranjak Bamburać, Nedžad Ibrahimović, Marko Karamatić, Sulejman Bosto, Alma Lazarevska, Vladimir Srebrov, Sulejman Kupusović, Dinko Delić (takođe, predsjednik Savjeta Gradačačkih književnih susreta), Tanja Stupar-Trifunović, Alija Kebo, Aleksandra Čvorović, Kemal Mahmutefendić, Miro Petrović, Ferida Duraković, Ivo Gregurević, Mihajlo Pantić, Jasna Šamić, Marko Vešović, Faruk Šehić, Julijana Matanović, Damir Uzunović, Marko Tomaš, Asmir Kujović, Branko Čegec, Zoran Hamović, Fadila Nura Haver, Ranko Milanović-Blank, Amir Brka, Jovanka Uljarević, Džemaludin Latić, Slađan Lipovec, Bisera Alikadić, Vlado Kerošević, Muhamed Filipović, Gradimir Gojer, Šejla Šehabović (predsjednica IO reaktiviranih Kikićevih susreta), Dragan Velikić, Lamija Begagić, Mile Stojić, Izudin Bajrović, Jasmina Musabegović, Mediha Musliović, Dragan Marijanović, Benjamin Isović, Jagoda Iličić, Amir Talić, Kristina Mrđa, Mirsad Bećirbašić, Enisa Osmančević Ćurić, Enes Karić, Vojislav Vujanović, Hilmo Neimarlija, Radmila Karlaš, Edin Pobrić, Ervin Jahić, Naida Mujkić, Nihad Agić, Nenad Veličković, Almir Kaplan, Adisa Bašić, Goran Samardžić, Enes Kujundžić, Goran Simić, Sanjin Kodrić i dr.
Kao ranije, i tada su nastupali zavičajni (mladi) pisci kao Sadik Šehić (novinar i pisac, od osnivanja član i dugogodišnji predsjednik Izvršnog odbora Kikićevih susreta), Vahid Klopić (pisac i novinar, predsjednik IO i Savjeta obaju susreta), a zatim Ilijas Dudić, Tatjana Tomić, Fuad Hrustić i dr.
No, Kikićevim susretima, koje je ustanovila Skupština opštine Gradačac, prethodilo je, 1971. godine, utemeljenje republičke nagrade “Hasan Kikić” dodjeljivane od 1972. za unapređenje pedagoškog i vaspitno-obrazovnog rada u BiH. Tako da se nagrada uručivala zaslužnim pojedincima i ustanovama baš na Kikićevim susretima u Gradačcu tokom mjeseca maja. Od poznatih ličnosti, dobitnici te nagrade su: Razija Lagumdžija (1974), Nedžad Pašić (1975), Čestmir-Mirko Dušek (1977), Smilja Mučibabić (1980), Stanko Rakita (1982), Rizo Džafić (1984) i dr.
A književna nagrada Gradačačkih književnih susreta, ustanovljena 2004. godine, dodijeljena je samo jednom Aleksandri Čvorović, naredne 2005. za knjigu pripovjedaka “Monolog u šolji kafe”. Nažalost, kao što su rat i promjena društvenog poretka osujetili pedagošku nagradu “Hasan Kikić”, tako je, 10-ak godina kasnije nespremnost Općine Gradačac da očuva novoosnovanu književnu nagradu spriječila njeno daljnje postojanje.
Inače, Kikićevi susreti su manifestacija sa “dva života”. A imaju i “mlađeg brata”, Gradačačke književne susrete. Jer promjenom političke paradigme, lokalna vlast (stranka SDA) željela je da i kulturni život prati tu mijenu. Smetalo im je što Forum građana Gradačca pokušava da oživi tradicionalne Kikićeve susrete začete na tragu socijalne književnosti i poetike soc. realizma. Ti reaktivirani Kikićevi susreti održani su 1998, 1999. i 2000. godine sredstvima Soros fondacije i drugih donatora. U to ideološko trenje između “lijevih” i “desnih” političkih grupa, upleli su se i lični animoziteti pojednih predstavnika i viđenijih građana, pa je borba u medijima nekad prelazila u ad hominem “argumentaciju”.
Dakle, obnovljeni XIX, XX i XXI Kikićevi susreti održani su 1998, 1999. i 2000. godine, ali uporedo s njima održani su i Gradačački književni susreti 1999. i 2000. godine. A od 2001. godine prestaje taj kulturalni “dualizam”, i Gradačački susreti održavaju se unisono 2002. i 2003. godine i dalje. Tek 2004. godine Gradačački susreti imenovani su kao XXXI književna manifestacija u tom gradu, a taj broj je upitan. Tako da od 2005. godine, Gradačački književni susreti nisu označeni brojem, iako ih je pod tim imenom održano XVII. No, od 2016. godine ova manifestacija ponovo nosi ime Kikićevi susreti sve do danas i označava se opet bez numeracije. Bilo bi važno uroniti u duboku arhivu i odrediti koliko je tačno književnih susreta održano i pod kojim imenom, te tako okončati postojeću konfuziju.
U proteklih 50 godina postojanja na susretima je održano mnogo promocija, izložbi i predstava. Izdvojićemo samo neke od njih: monodrama “Oj, živote” Josipa Pejakovića (1975); izložba jugoslovenske karikature (1976); bošnjačka književnost u književnoj kritici (1999, 2003, 2008, 2019); drama “Hasanaginica” Nijaza Alispahića (1999); predstava “Ay, Carmela” Josea S. Sinisterra (2002); drama “Katarina Kosača” Ibrahima Kajana (2004); razgovor o knj. djelu Irfana Horozovića (2005); promocija edicije Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga (2007); promocija antologije “Zašto tone Venecija” E. Jahića (2013); izložba “Mak Dizdar – prvih 100 godina” (2017); izložba i promocija “Diwanovih 50” (2021), te mnogobrojni okrugli stolovi i simpoziji posvećeni djelu Hasana Kikića, Ahmeda Muradbegovića, Mustafe Novalića, Mirka Marjanovića, Alije Isakovića, ali i temama o Huseinu kapetanu Gradaščeviću kao inspiraciji u literaturi, o novijim književnim časopisima, o ženskom pismu, i dr.
Jedna od svjetlih tekovina proisteklih iz Kikićevih i Gradačačkih susreta je časopis “Diwan”. Izdavač mu je JU Javna biblioteka “Alija Isaković”, inače najistaknutija ustanova u realizaciji književnih susreta i književnog života Gradačca uopšte. Zamišljen kao almanah za kulturu, prvi broj “Diwana” objavljen je 1998. godine na stogodišnjicu rođenja Ahmeda Muradbegovića i posvećen njemu. Sljedeći broj, 1999-te, bio je namijenjen Kikiću, a naredni brojevi drugim važnim književnim temama, sve do 2023. godine, do 56-og broja. Tako je “Diwan” izrastao u respektibilan časopis za književnost i kulturu prepoznat u BiH i u regionu kao jedno od najuglednijih izdanja takve periodike. Naravno, “Diwan” je bezrezervno upućen na književne susrete u Gradačcu, a u dva broja pratio je i Cum grano salis iz Tuzle. Jedan je od rijetkih časopisa u BiH koji je dosegnuo preko 20 godina kontinuirane štampe pod uredništvom Mirse Šarić (predsjednice Savjeta Gradačačkih i kasnije IO Kikićevih susreta), Dinka Delića i Amira Brke.
Značajno je pomenuti i mnogobojne zbornike (biltene) koji su sve do 2000. godine povremeno objavljivali važne detalje o Kikićevim susretima i njihovom programu. Izdavači ovih publikacija bili su KOPC (CIOK) “Vaso Pelagić”, Savjet Kikićevih susreta i Forum građana Gradačca. A kao urednik većine brojeva istakao se Sadik Šehić (uz stručnu pomoć Ismeta Bekrića).
O budžetu ovih susreta teško je govoriti, zato što bi bila potrebna komparativna analiza budžeta Općine Gradačac, budžeta drugih književnih manifestacija u BiH i stavki budžeta za kulturu SRBiH, odnosno FBiH. I, neizostavno, analiza arhive o prispjelim donacijama. No to je stručna analiza za koju bi bilo potrebno znanje iz računovodstva, statistike i ekonomije, što prelazi okvire ovoga teksta. Ali može se bar reći da je od početka gradskoj upravi bila potrebna finansijska podrška. Naime, za prve Kikićeve susrete, 1973. godine, radni kolektivi općine kao “Hempro”, “RIS”, TMD, Namještaj, FDS i “Kula” pružili su materijalnu pomoć. Jer općina Gradačac dugo je važila kao nerazvijena u SRBiH i veće investicije bile su iznad realnih mogućnosti gradske vlasti.
Indikativan je i primjer iz 2002. godine kada je Mujo Demirović bio ministar kulture FBiH. Tada su Gradačački susreti dobili iz budžeta Federacije skoro duplo više od slične stavke iz budžeta Općine Gradačac. Ali već 2003. godine situacija se značajno promijenila. U mandatu kultur-ministra Gavrila Grahovca, sredstva iz Federacije bila su manja od sredstava iz Gradačca. A još je i Grahovac, tada poznat kao “ministar u bijelom odijelu”, vrlo neuredno isplaćivao taj iznos.
Takođe, može se primijetiti da je i kvalitet programa na Kikićevim susretima opao krajem ’80-ih godina, u kasno doba iscrpljujuće ekonomske krize u već narušenoj SFRJ. Tako isto primjetno je i krajem 2000-ih na Gradačačkim susretima pod uticajem svjetske bankarske krize došavše iz SAD, kada su donacije i budžeti za kulturu u BiH skoro presušili. Tada se više nego ikad potvrdila kafanska izreka: “Koliko para, toliko muzike”. U oboljelom društvu kakvo je u BiH već decenijama, očito je kako humanističke nauke i lijepa umetnost prve stradaju pod žrvnjem nacionalizma i liberalnog kapitalizma.
***
Šta, zapravo, čini kulturni milje postdaytonske BiH? Je li to ratna i poratna eksplozija izdavaštva i spisteljstva, kada smo na valu “opštenarodnog otpora agresoru” realizirali naslov poznate pjesme Branka Miljkovića “Poeziju će svi pisati”, a i Warholovih 15 minuta slave dostupnih svakome? Jesu li taj milje kadrovici vladajućih stranaka koji iscrtavaju budžete za kulturu, pa imenuju povlašćene izvršioce što na ovjereno patriotski način troše općenarodne pare? Jesu li to izgužvani omladinci i čupave omladinke koji “žicaju” Soroseve novce da njima šire queer kulturu i uništavaju tradicionalno podaništvo? Čak i ako nemate odgovor na ova pitanja, zapravo tvrdnje, u medijima, lako ćete prepoznati da je naše društvo duboko raslojeno. Oštro su suprotstavljeni protagonisti sekularne i građanske ideje, sa “jastrebovima” klero-nacionalizma. Zatim slijedi tajkunska mafija koja u tišini, i na obje strane, pere novac i troši državne resurse. Mrvice ostaju inteligenciji čije interesne grupe lobiraju za raznoliki plijen: književnu nagradu, promociju u medijima, položaj u akademiji i na univerzitetu, sredstva fondova za kulturu, pohvalnu recenziju i hvalospjevni prikaz. I sve to u moru laži i poluistina koje plasiraju javni mediji za korist vlasnika i poslodavca. Taj kulturni milieu možete prepoznati kad god pogledate uokolo. Vidite ga u kafićima, u čekaonicama – u sudu, policiji, u školama i na klinikama. Zašto ne u novinarstvu, u poeziji i u književnoj kritici? Zar su društva pisaca i književni susreti bastioni ćudoređa i časti? Jedan je rekao: žao mi je što sam upoznao pjesnika nakon čitanja njegovih knjiga.
Preostaje nam gorčina kulturalnog “prosvjetljenja”, preostaju knjižare, sajmovi, izdavači, književni susreti, festivali, poetske večeri, kasnovečernji televizijski i radio program. Naravno, tu su čitaoci i pisci bez kojh ne može taj kulturni milje u svakidašnjoj be-ha katastrofi. U jednoj maloj i siromašnoj postojbini od 3-4 miliona registrovanih birača, a 2,5 miliona stanovnika, imamo preko 30 književnih susreta i festivala u oba entiteta i distriktu Brčko[2]. Najčešće su to manifestacije posvećene poznatim i velikim piscima, a ponekad i velikim idejama koje treba promovirati neukom puku. I vrlo su opravdani Miljkovićevi stihovi iz gore pomenute pjesme koji glase: “… hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj?”
Pitanje glasi: možemo li izdvojiti neke od književnih susreta i manifestacija gdje povlašćeni izvršioci našu (i svoju) slobodu ispunjavaju sa više vjerodostojnog besmisla, i smisla? Šta su o tome rekli pisci u nedavno objavljenoj web anketi? Naime, agilni Miljenko Buhač, novinar web portala bljesak.info i pisac iz Mostara, objavio je 20.05.2023. anketu s pitanjem: Koje književne manifestacije u BiH možete izdvojiti i zašto? Od intervjuiranih, odazvalo se 9 pisaca iz raznih dijelova BiH i s raznolikim mišljenjem. To su bili: Goran Simić (Sarajevo), Darko Cvijetić (Banjaluka), Naida Mujkić i Dinko Delić (Tuzla), Senka Marić, Elvedin Nezirović, Ivan Baković i Mirko Božić (Mostar), te Josip Mlakić (Mostar/Zagreb).
Buhač je anketno pitanje obrazložio napomenom da: “književne manifestacije, festivali, susreti i općenito periodična ili redovita okupljanja pisaca u nekim mjestima ne samo da su važni za autore, nego su ujedno i pokretači novih trendova. Oni su prigoda za razmjenu iskustava i mišljenja, ali i prilika da se uruče priznanja zaslužnim stvaraocima. A da smo svjedoci pojavama kao što su: smanjena sredstva za kulturu, nedostatak interesa publike za poeziju, prozu, knjigu općenito. I sve to uz pad standarda građana, pojave izolacionizma i politikantstva u književnim krugovima i slično.” Na to pitanje i obrazloženje, evo šta su neki od anketiranih rekli:
“Postoje festivali koji imaju tradiciju i mnogi od njih prate svjetsku književnu scenu u načinu na koji osmišljavaju program. Ali na mnogim manifestacijama na čelo organizacije se dovode politički podobni koji od festivala sa dugom tradicijom prave cirkus po modelu seoskih priredbi. Pitanje je kad će sve to propasti. E, sada tu su i ‘wannabe’ festivali na koje se šalju zahtjevi za učešće i gdje ‘autori’ plaćaju organizatoru da učestvuju.” (N. Mujkić)
“Nacionalistički narativ davno je pobijedio književnost i sveo je na svoju mjeru. Plašim se i svaku drugu umjetnost. Već u naslovnom pitanju sve je kazano – sitan šićar, nezainteresiranost, knjiga kao nepotrebnost, kultura kao nevažan prostor slobode… Svaki dio ove nesretne zemlje ima svoju istinu i njom devastira umjetnost, koja, po sebi, upravo istine provjetrava.” (D. Cvijetić)
“Nije ništa bolja situacija ni u Hrvatskoj, bez obzira na mnogo veća sredstva koja se izdvajaju za kulturu. Tamo su problem nakaradni kriteriji na kojima insistira Ministarstvo kulture RH, gdje se umjesto estetskih sve više nameću ‘tržišni’ kriteriji, što za književnost na malim jezicima dugoročno može biti pogubno.” (J. Mlakić)
“Kao i u svemu drugome, politika je prisutna i u književnosti, ali mislim da takvo pisanje ozbiljno shvaćaju samo oni koji književnost čitaju kada igra na kartu domoljubne patetike. Srećom, u posljednjih nekoliko godina pojavio se val autora i manifestacija koji BiH predstavljaju u najboljem svjetlu barem kad je ovakva tema u pitanju.” (M. Božić)
“Naša država nije jedna od onih gdje se kultura bilo koje vrste poštuje i cijeni od strane vladajućih struktura, jer već i sve ptičice iz gore znaju da ovakvoj vlasti ne treba obrazovan narod koji misli svojom glavom, što u prevodu znači da je finansiranje kulturnih manifestacija koje nisu u službi promovisanja nacionalističkih vrijednosti gotovo pa nemoguća misija. U tom smislu sve što se desi na polju kulture (dopustit ću sebi da ono drugo ne zovem kulturom) izuzetan je događaj i vrijedno divljenja.” (S. Marić)
“Vrijeme koje živimo goni nas sve bržem življenju i nedostatku vremena, dok sveopća digitalizacija i zasutost nesmiljenim brojem dnevnih informacija konzumente nagoni na čitanje kratkih formi što rezultira pisanjem skraćenica – govorna kultura se raspada i ostvaruje se Bećkovićevo predviđanje da će se jezik svesti na dvije riječi: super i jebote.” (I. Baković)
“Tome ispiranju mozga i spremanju pisane riječi na lobotomiju, čini se da su podlegli i književni festivali. Sloboda duha i brisanje nacionalnih, državnih granica kao da su devalvirali i prepustili festivale uobičajenoj kuknjavi o nedostatku finansija. Ja sam bliži tome da je u pitanju nedostatak karaktera i želja da se makar stari koncepti nastave u državi koja se kao i festivali književnosti ne snalazi po pitanju identiteta. Koriste se jednostavno principi kao u vožnji autom: date žmigavac za skretanje ulijevo… A onda skrenete desno.” (G. Simić)
U svome izboru na portalu bljesak.info anketirani pisci pomenuli su različite književne susrete i festivale. Mnogi su se ravnali po pozivu: gdje su čitali i govorili, tako su i nabrajali. Neki su cijenili tradiciju pa istakli najstarije: Sarajevske dane, Šimićeve, Šantićeve, Kikićeve i Slovo Gorčina. Drugi su, pak, preferirali bogatstvo programa, pa su imenovali: Književne susrete na Kozari, Međunarodne u Banjaluci i Mostarsko proljeće. Trećima je bila važna karizma pisca po kojima se susreti zovu, kao: Šopovi dani, Andrićevi i Dizdarevića Zije, pa Kočićev zbor. Kao vrlo važni određeni su tuzlanski susreti sa regionalnim nagradama za roman i književnost za djecu: Cum grano salis i Vezeni most. Na kraju, anketiranih 9 tražili su inovacije i savremeni trend pa istakli: festivale Bookstan, Imperativ i Poligon. A to je, sve skupa, vrlo šareno književno društvo o čijim “bojama” bi trebalo još ponešto reći.
Jer književne manifestacije kao sajmovi, festivali, susreti ili kapitalni izdavački projekti (rječnici, edicije, biblioteke, sabrana djela) imaju svog osnivača (izdavača) na nivou državne vlasti ili u nevladinom sektoru, odnosno vlasnika kada je utemeljitelj privatni poduzetnik. Pomenute ustanove imaju statut i pravilnike, budžet i kadrove koji realiziraju programske sadržaje, a razlikuju se po: ekonomskoj bazi koju ima osnivač/vlasnik te manifestacije; prema kulturalnoj infrastrukturi u mjestu osnivanja i u okruženju – da li su im dostupni univerzitet, škole i akademije, muzeji i galerije, koncertne dvorane i informativni mediji; a naročito se razlikuju prema ideološkom profilu koji uspostavlja osnivač i koji može biti etnički, građanski i klasni, npr. Na kraju ih vrednujemo po operativnim mehanizmima u programu i sadržaju manifestacije. A to su: okrugli sto, simpozijum, književna nagrada, čitanje poezije i proze, promocije, radionice, izložbe, koncerti, dramske predstave, posjete školama i fakultetima, manji izdavački projekti i promocije, intervju i debata, direktan radio i TV prenos, anketa i dr.
Prema tome možemo iscrtati tri tendencije među pomenutim manifestacijama: tradicionalna građanska opcija gdje se mogu izdvojiti: Sarajevski dani poezije (najstariji susreti u BiH, građanska orijentacija, internacionalan i kosmopolitski program, eminentni učesnici, nagrada “Bosanski stećak”, časopis “Život”); Slovo Gorčina (među starijim susretima, građanski orijentirani, eminentni učesnici, podrška mladim piscima, nagrada “Mak Dizdar”) i Kikićevi susreti (među starijim susretima, klasna pa građanska, rjeđe i etnička orijentacija, bogat i kvalitetan program, jednokratna nagrada za zbirku priča, časopis “Diwan”); Cum grano salis (građanski i internacionalni sadržaji, eminentni učesnici, nagrada “Meša Selimović”, kratko ih je pratio časopis “Diwan”); Vezeni most (građanska i kosmopolitska orijentacija, eminentni učesnici, programi književnosti za djecu, nagrada “Mali princ”). Ovdje se mogu svrstati i Susreti Zije Dizdarevića.
Zatim slijedi tradicionalna etnička opcija gdje možemo ubrojiti današnji sadržaj Šantićevih večeri (među najstarijim susretima, građanska pa etnička orijentacija, duže vrijeme pratio ih časopis “Most”), jer su ovi susreti doživjeli drastičnu promjenu otkad je veliki uticaj na organizaciju i realizaciju programa preuzela SPKD “Prosvjeta” i pravoslavna crkva; zatim Mostarsko književno proljeće (etnički karakter, eminentni učesnici, akademski programi, književni list “Vijenac”); a tu pripadaju većim dijelom i Književni susreti na Kozari, Kočićev zbor te Humski dani poezije.
Na kraju, izdvojiću književne festivale koji pokušavaju da budu “nova snaga” bosanskohercegovačke književne scene i koji žele biti savremeni i drugačiji od svojih tradicionalnih prethodnika. To su Bookstan, Imperativ i Poligon čiji su organizatori mlađi pisci i pisci srednje generacije. Njihovi su vlasnici izdavačka kuća i knjižara Buybook, ali i nevladine organizacije kao u slučaju Imperativa i Poligona. Oni pokušavaju biti ideološki neutralni i prevazići oštre podjele u bosanskohercegovačkoj kulturi, ali sasvim je sigurno da im samo afirmacija i promocija novih sadržaja i, djelimično, novih lica, neće biti dovoljni u tom cilju. Naravno, ovdje neću ubrojiti prodajne sajmove knjiga, ma koliko promocija i okruglih stolova imali, jer je njihov karakter prevashodno komercijalni.
Dakako, ova klasifikacija nije kruto postavljena. Njome se pokušavaju obuhvatiti, istovremeno, i političke i kulturne i ekonomske, čak i tehnološke razlike koje možemo uočiti među književnim manifestacijama u kulturnom miljeu BiH. Jer velika je udaljenost između Mostarskog proljeća kojeg obdržavaju institucije grada Mostara i Hercegovačko-neretvanske županije, ali i Matica hrvatska, od festivala Bookstan, npr. iza kojeg stoji privatna izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva. Ili udaljenost između Cum grano salis kojeg ustanovljava Grad Tuzla prema festivalu Imperativ kojeg obdržava istoimeno udruženje građana (ali i Banski dvor) iz Banjaluke. Slobodno možete zamisliti udaljenost malih književnih manifestacija kao što su Dani Isaka Samokovlije iz Goražda ili Dani Skendera Kulenovića iz Bosanskog Petrovca. One se herojski nose u održavanju kontinuiteta i kvaliteta programa, jer su daleko od centara medijske, obrazovne, ekonomske i političke moći.
***
Dakle, gdje je mjesto i kakva je budućnost Kikićevih susreta u kulturnom miljeu BiH nakon jubilarnih 50 godina? Već su pomenute svijetle i tamne tačke u historijatu ove manifestacije, njeni usponi i padovi. Takođe, ukazano je na “konkurenciju” koja neće čekati u borbi za kulturne programe i materijalna sredstva dok Kikićevi susreti “odboluju” povremeno siromaštvo i provincijalizam. Budućnost se gradi svježim idejama, savremenim pristupom, saradnjom sa drugima. I kvalitetom organizacionog kadra. A naročito prikupljanjem novca. Dokle god Grad Gradačac može izdvojiti desetine hiljada KM za sport, a neuporedivo manje za kulturu, dokle god se programi upitnog kvaliteta i kadrovi lokalnog značaja budu promovirali, bolja budućnost neće doći.
Moja malenkost imala je 15-ak godina kada smo kao gimnazijalci u petak, 13. aprila, 1973. godine na osnivačkoj akademiji, pod režijom Abdurahmana Nametka izveli dramsku predstavu “Ho-ruk” rađenu po Kikićevim motivima. To iskustvo i taj osjećaj nikad neću zaboraviti. Kao ni priču o generaciji mladih političara i kulturnjaka iz Gradačca koji su u nekoliko godina ustanovili i Kikićeve susrete i Dan šljive i dobili nagrade “Zlatno sunce” (1971) i “Zlatni cvijet” (1972) za organizaciju i gostoljubivost na jugoslovenskom festivalu “Pjesma ljeta”. Sjećam se ponosa nas gimnazijalaca i svih građana što Gradačac nije više “provincija u pozadini” čija će omladina goniti carska goveda kroz prašinu i blato. Pouzdajem se u gramatiku[3]. Neka nam pripovjedački futur opet donese takve zlatne dane.
——————————
[1] Zbornik, Kikićevi susreti 1973-1977, KOPC “Vaso Pelagić” Gradačac, Glas, Beograd, 1977, str. 9.
[2] Ovaj broj književnih manifestacija sabran je iz nekoliko izvora: web anketa – Koje književne manifestacije u BiH možete izdvojiti i zašto? Bljesak.info od 20.05.2023; okrugli sto: Književni susreti u BiH – pluralizam, razlike, Diwan br. 5-6, Gradačac, 2001; okrugli sto: Književne manifestacije u BiH, Almanah Kikićevi susreti, br. 6, CIOK “Vaso Pelagić”, Gradačac 1983, str. 17; slobodna web pretraga.
[3] U izradi ovog teksta mapirani su sljedeći književni susreti u BiH, prema izvorima od 1983. do 2023. godine: Kikićevi susreti (Gradačački književni susreti), Književni susreti Zije Dizdarevića, Hrvatski Dani kulture Usora, Sarajevski dani poezije, Festival Imperativ, Slovo Gorčina, Književni susreti na Kozari, Šopovi dani na Plivi, Festival Poligon, Šimićevi susreti, Festival Bookstan, Cum Grano Salis, Humski dani poezije, Međunarodni književni susreti u Banjoj Luci, Andrićevi dani (Travnik), Šantićeve večeri poezije, Kočićev zbor, Vezeni most (Tuzla), Pero Živodraga Živkovića (Zenica), Mostarsko književno proljeće (anketa, bljesak.info, 2023); Dani Isaka Samokovlije, Čučkovi književni susreti (Han Pijesak), Kaimijini dani (Zvornik), U susret proljeću i Regionalni pjesnički susreti Brčko, Zeničko proljeće (slobodna web pretraga, maj 2023); Evropski književni susreti (Sarajevo), Begićevi književni dani (Tuzla); Dani Skendera Kulenovića (Bosanski Petrovac), Dučićeve večeri poezije, Kaštel fest (Banjaluka), Višnjićevi dani (Bijeljina), Višegradska staza (“Diwan”, br. 5-6, 2001, str. 112); Trebinjske večeri poezije (Dučićeve), Stazama djetinjstva (Bosanska Krupa), Goranovo proljeće (Bihać), Bratimljenje pjesme i rijeke (Bosanska Gradiška, Jasenovac, Bosanska Dubica), Oktobarsko poetsko drugovanje u Tuzli (Almanah Kikićevi susreti, br. 6, CIOK “Vaso Pelagić”, Gradačac, 1983. str. 17).
Autor/ica 👤Dinko Delić
