KAZALIŠNI ZASTORI – IZMEĐU CEREBRALNOG I IMAGINACIJSKOG

Povezani članci

• Nikola Vučić: Ekranizirani feministički spomenik žrtvama genocida u Srebrenici
• Faruk Šehić: Jergoviću kukavice, uzmi pištolj na vodu i ubij se!
• Zbilja na vjetrometini sjećanja
• Prokletstvo nosilaca “tajne džema od malina”
• Fatiha za Davida
• Slavoj Žižek: Ideologija je ograničenje ljudske sposobnosti da jasno i slobodno misli

O dijelovima „Jadranskog poliptiha“ Matka Trebotića

Crtačka, slikarska, skulpturalno-instalacijska umjetnost Matka Trebotića neku vrstu primjenjene likovnosti artikulira kroz umjetnikov angažman u oslikanim plohama zastora nekoliko hrvatskih kazališnih kuća.

Tako je nastajao Jadranski poliptih, jer Trebotićev slikarski angažman uspio je osmisliti i filozofski smisleno oplemenjivati scenske prostore splitskog HNK, Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, Kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, te Šibenskog kazališta…

U temeljnom žarištu Trebotićeva šibenskog zastora je čuvena i po mnogo čemu čudesna molitvena proza, a u pisanom obliku artikulirana srednjodalmatinskom čakavštinom. Ona zasigurno jeste išla tragom tadanjih laudističkih napjeva:

„O blažena! O prislavna!

O presvitla!

Svarhu svih blaženih!

O umilna Divo Marije!“

A sa strana zastora Trebotić daje svoju suvremenu reakciju, svoj odnos prema čuvenom katedralnom frizu iz petanestog stoljeća Jurja Dalmatinca – glave onih koji su bili suvremenici, a zašto, pak, ne bi bili i našim suvremenicima!?

Monokromna pozadina svemu daje koliko izraz prošlosti toliko i aktualitet sadašnje naše spoznaje o nama samima, u vremenu i prostoru…

Zastor u riječkom Kazalištu Ivana pl. Zajca nosi jedan suptilni slikarski kontrast, ali i stanovitu artističku konkordiju notnoga zapisa i glagoljskih pismena, u likovnoj jarkosti.

Provedba svih etapa u izradi kazališnih zastora naznačava i jarko zrcali Trebotićev intelektualno moćni i krajnje polivalentno usmjeren istraživački, a ne tek samo slikarski usmjeren temeljni angažman.

Birajući da progovorim o ova dva Trebotićeva uratka iz njegovog Jadranskog poliptiha, svjesno naznačujem da njegovo slikarstvo baštini tradicijske uzore, ali ih likovno kongenijalno saobražava suvremenoj osjećajnosti, koja zavičajno, tradicijsko i domoljubno uspostavlja u moćan likovni signal korespondirajući sa epohom u kojoj se Trebotić ukazuje kao stvaralac osobenog senza za našu stoljetnu duhovnu opstojnost.

Zato i jesu njegovi kazališni zastori primjeri jedne autentične primjenjene likovnosti ili kako je u jednom eseju o Trebotiću Joško Belamarić ustvrdio:„Intimna molitva, viđena velikim slikarevim očima, postala je drama!…“