Karanfile, lane moje, otkud poezija teče…

Povezani članci

• Zločinačka organizacija Hrvatska
• “Noć teatra BiH”: Poslastica za sve ljubitelje dasaka koje život znače
• Počinje beogradski Guitar Art festival
• Rat kao unajmljeni dželat etno-patokrata
• Premijera filma Alaina Resnaisa Cannes 2012
• Tko ne pamti iznova proživljava

Najveći problem moderne poezije: nedostatak originalnosti i nepostojanje zanosa. Gotovo da se izgubila razlika između amatera, “nedjeljnih pjesnika” i ljudi koji u pisanju traže svoju pravu sudbinu. Piše se masovno (što je dobro), čita se premalo (što je loše) i uspoređuje se autor sam sa sobom (što je pogibeljno). Ljudi govore o BROJU pjesama koje su napisali, uzimajući to kao dokaz spisateljskog identiteta. Također, o vremenskoj dionici, koliko se DUGO bave poezijom. Naravno, to je posve irelevantno. Slabe su to jamčevine za čitateljski i kritičarski kredit, koji autori očekuju. Kao što je onaj opaki kritičar govorio romanopiscima: “Ne zanima me što se vama u životu događalo, već ono, što ste vi od toga učinili”, mogli bismo i pjesnicima (ili kandidatima za taj status) reći: Ne zanima me koliko dugo i u kojim količinama “stihotvoriš”, već koliko je pravih, istinitih i posebnih pjesama u tom nagomilanom materijalu.

Zaista je pitanje na koji izvor idemo po vodu i “kara li nas majka”, što ne znamo otkud Dunav / poezija teče. Postoje ljudi koji imaju velik kompilatorski ili reciklatorski talenat, pa mogu napraviti “iznove” bilo kojih ili bilo čijih pjesama, no to su uglavnom košuljice, iz kojih su leptiri davno odletjeli. Srh uzbuđenja, zalihnost ljepote, fina skladanja, estetika ili pak divlja ekspresivnost i neposredni doživljaj, izgubili su se u prostorima makulature.”Pišem, pišem petnaest…” ili “mrčite hartiju”, rekao bi ironični Krleža. S druge strane, neki Ujevićevi, Paruničini, Dragojevićevi ili Pupačićevi stihovi, postali su naše intimne “šifre”, ključevi koji otvaraju vrata asocijacija, pa kad odlazimo po onaj par skrivenih krila u literarnom ormaru, ili kad želimo pokriti u trenu neko rovito mjesto u duši, mi namah posižemo za njima. U Puli, ovih dana: Luce izgovara Pupačićev stih o Langobardima, i ja kliknem u sebi, a izlazeći u park, na zrak, sjetim se Parunove: “Ima li igdje ljepšeg samostana / od narančine sočne kule ove, / ne nađem li ga, smiluj mi se duši…”

Dopuštam da su moji uvidi u tzv. “produkciju” krnji i selektivni, možda čak i generacijsko pristrani, no ako nam je živjeti na pjesmama iz zalihe, kao na suhim datulama iz beduinske torbice, obavještavam vas da mi se količina uveliko istanjila. Kao jela začinjena “Vegetom”, sve pjesme počinju sličiti, primaju okus presoljenosti i prisiljenosti. Ne valjaju, brate. Mnoge bi, pod već stavljenim naslovima, tek trebalo napisati. A osobito pak, nikako ne odgovaraju onoj Mallarmeovoj definiciji o blistavosti i emotivnom udaru, očekivanom od istinske poezije. Naime, taj je stari mudrac i velemajstor, na pitanje o tome što razlikuje poeziju i prozu, odgovorio: “Poezija je ono blistavo NEŠTO, što proza nikada ne može biti”. A rekao je i još poneke vrlo poučne stvari. Možete to provjeriti u briljantnoj BONIFAČIĆEVOJ studiji o Valeryiju, koji je također bio na Mallarmeovoj “čvrstoj liniji” i estetiku stavlja ispred svih drugih poetoloških vrijednosti, ako vam se takva knjiga čita.

Mislim, ako vam se uopće čita, umjesto da vam se baš uvijek piše. Ali na vama stoji konačni odabir.