Kako prkositi nepodnošljivoj hladnoći

Povezani članci

• Promocija knjige Nerzuka Ćurka “Zašto je Bosna a ne ništa” u Zagrebu
• Revizionistički pamflet Igora Vukića o Kozaračkoj djeci
• Internacionalni festival književnosti BOOKSTAN. NO EAST, NO WEST
• Na Skype-u sa Ramizom
• Hercegovačko teatarsko prijateljstvo: Mladi iz četiri bh. multietnička grada ujedninjeni kroz umjetnost
• Eduardo Galeano (1940-2015): Đavoli đavla

foto DPA

On je bio hroničar potonulog Sarajeva i zastupnik svijeta dijaloga: O smrti bosanskog autora Dževada Karahasana

Piše: Tilman Spreckelsen

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović   

Opsada Sarajeva od aprila 1992. ostavila je duboke tragove u djelu Dževada Karahasana, čak i u knjigama gdje se bosanski grad marginalno pojavljuje. Njegov više od sedam stotina stranica jak roman „Utjeha noćnog neba“ govori nam jednu priču o pjesniku i astronomu Omaru Hajamu, koja je postavljena u srednjovjekovni Isfahan i koja priča o multietničkom svijetu u kojem fanatici žele apsolutno provesti svoj pogled na stvari i taj cilj slijede sa izuzetnom brutalnošću. Ko odbija da se pridruži jednoj ili drugoj strani, ko svoje skrupule i sumnje ne sakriva, nego otvoreno iznosi taj mora računati sa gubitkom onoga šta mu je najdraže. U Omarovom slučaju to su njegova žena i njegovi prijatelji.

Na kraju ovoga romana Karahasan je postavio jednu izdavačku fikciju, koja govori o još jednom gubitku. Tekst je, tako piše izvjesni Juso Podžan Livnjak, prepis jednog starog manuskripta u arapskim slovima, nastalog oko 1200. godine i sastavljenog u jeziku koji se tada govorio na Balkanu. On sam otkrio je ovaj zaboravljeni rukopis u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, u Vijećnici, i kopirao uprkos protivljenju svoga starog profesora – učenjak nije htio da provede ostatak svoga života u diskusijama da li je tekst originalan. To je bilo prije opsade sarajeva, prije nego što je grad velikim dijelom razoren i sa njim biblioteka sa mnogobrojnim manuskriptima, među njima i taj o Omaru Hajamu. „Zanijemio sam“, piše fiktivni izdavač Livnjak, piše Karahasan, „i osjetio sam suludu hladnoću, vjerovatno je nešto u meni shvatilo da je nestao jedan svijet, jedini koga sam poznavao i u kojemu sam živio.“

Žamor glasova u knjigama

Karahasan, rođen 25. januara 1953. u jugoslavenskom gradiću Duvno, rastao je u materijalnom siromaštvu, u roditeljskoj kući sa malo knjiga; uprkos tome on je kao dijete „izuzetno puno čitao. Postojala je gradska i školska biblioteka“. I kad mu je prije nepune tri godine dodjeljena frankfurtska Geteova nagrada on je stalno govorio o tome kako je on kao sedamnaestogodišnjak u „Wilhelmu Meisteru“ naučio da lektira nije jednostrana stvar nego ponuda autora čitaocu na dijalog. Ako se to slijedi tada ne pada teško u biblioteci, možda u jednoj kao Vijećnica, prepoznati jednu vrstu Agore, i u žamoru glasova u knjigama organizacionu formu idealne zajednice u kojoj vlada onaj koji ubjeđuje argumentima bez da bi time ušutkavao druge glasove. Međutim istovremeno postaje jasno da upravo multietničko društvo, kao ono bosanskog grada prije njegovog razaranja, nigdje nije tako ranjivo kao u svome kulturelnom sjećanju, dakle na onom mjestu gdje su sakupljeni dokumenti različitih jezika, religija i naroda.

Šta dakle činiti kada se posmatra ova propast i osjeća „ nepodnošljiva hladnoća“?

Karahas je mogao spasiti svoj život kada je 1993. prizhvatio poziv Rauriskih literarnih dana i preko tada organizovanog vazdušnog mosta napustio grad. Kasnije je preko Salzburga, Göttingena i Berlina otišao u Graz, preuzimao je gostujuće profesure u različitim evropskim gradovima, radio je kao dramaturg i postao je slobodni pisac. U svome romanu „Uvod u lebdenje“ koji se prošle godine pojavio u bosanskom originalu a početkom 2023. na njemačkom jeziku, on predstavlja na veoma dojmljiv način jedno društvo, koje u opkoljenom Sarajevu traži modus egzistencije između ekstremnog užasa i trenutaka grotesknog humora a publikovao je kratko prije toga svoje zabilješke iz grada iz 1993. godine, koje su ga tada načinile poznatim, u proširenoj formi kao „Dnevnik selidbe“.

Njegova žalost za gubitkom jednog svijeta u kojem napetosti koje on uočava među pojedincima još nisu prenesene na cijele etničke skupine,u svakom trenutku osjeća se u njegovim romanima i esejima, isto kao i njegovo ubjeđenje da je umjetnost, posebno literatura u ovoj situaciji više od utjehe koju može ponuditi odvraćanje pažnje od nepodnošljive stvarnosti. Ponuda za dijalog koju ona sadrži može pomoći da sačuvaš sam sebe ako je prihvatiš.

Dževad Karahasan umro je jučer u Grazu.

faz.net