Ka zapadu

Povezani članci

• Predrag Matvejević predložen za Nobelovu nagradu za književnost
• Ovacije za savremenu plesnu predstavu Metronomija
• Nezaborav kao instrument opraštanja
• Pismo iz Srebrenice
• O malim izdavačima velikih pisaca
• Konkurs za stipendiju “Lejla Hairlahović-Hušić”

Objavljujemo ulomak  iz romana  “Ka zapadu” jednog od najznačajnijih suvremenih holandskih pisaca Tomija Viringe. Knjiga je objavljena u izdanju izdavačke kuće Buybook.

Knjigu je preveo dugogodišnji saradnik portala Tacno.net Goran Sarić.

Kratki sažetak:

Pontus Beg je glavni inspektor policije u Mihailopolju, zabačenom pograničnom gradu u stepi. S dolaskom zime je na ulicama primijećena Grupa čudnih izbjeglica. Niko ne zna ko su, izgledaju kao prikaze i svuda izazivaju strah i uznemirenost. Kad ih napokon pohvataju, u prtljagu im pronalaze dokaz strašnog zločina. Pontus Beg malo-pomalo rješava zagonetku, a time i rekonstruiše paklenu priču jednog izbjegličkog putešestvija.

Tegobni put ovih izbjeglica se postepeno sprepliće s Pontusovom istragom u vezi sa sopstvenom prošlošću. Susret sa starim rabinom, posljednjim jevrejem u Mihailopolju, dovodi ga do novih spoznaja o sopstvenoj prošlosti. Njegov položaj u svijetu je drugačiji nego što je do tada mislio.        

Ovo su imena je čista umjetnost. Tomi Viringa umije tamnu stranu čovjekovu, s pripadajućim joj humorom i mudrošću, da poveže s velikom temom migracije, pitanjem ko smo, i da li je konačno oslobođenje uopšte moguće.   

Ka zapadu

(odlomak iz romana)

Nebo iznad stepe. U zavjetrini niske pješčane dine mala se grupa ljudi sklonila od nevremena. Odjeća im bješe namočena, promrzli su do kostiju. Ovako su već bezbroj noćiju očekivali povratak dana, kao prvi ljudi na Zemlji, sklonjeni od pobješnjelog neba. A noći nikad kraja. Pomrčina se protezala sve do kraja svijeta, Zemlja se prestala vrtjeti, nikako da svane.

Pet muškaraca, žena i dijete. Više zapravo nisu ni znali zašto se svakoga dana daju u pokret: svakog su jutra poput suncokreta bez razmišljanja kretali skupa sa suncem. Kao što su disali, tako su koračali.

Moramo što dalje na zapad, rekao je čovjek. To bješe davno. Ravnicom je tada još vladala suša, sunce pržilo zemlju. Ujutro bi lizali plastiku koju bi prethodno raširili u tu svhu, ostatak dana proveli beznadežno žedni. Žeđ koja nadjačava sve misli, žeđ od koje ti se pričinjavaju fontanice, koja ti u uši donosi zvuk kapanja česme. Preklinjali da padne kiša. Svaka izgovorena riječ imala je ukus zarđalog željeza. Dijete, dječak, bi palcem i kažiprstom uzeo kožu od podlaktice i povukao je. Koža bi se odigla i ostala tako, kao veoma zgužvan papir.

 Na sjeveru su ugledali oblake boje grafita, ali ovi im se nikada nisu približili.

 Pa ipak je jednog dana došla kiša.

 Prvo malo, nekoliko kapljica koje su pozdravili kao hljeb nasušni. Zaplesali su pod oblacima, svaka kap jedna molitva. Utalili žeđ. Palo je više kiše nego molitava. Sad su se molili za samo jedan suh dan,  noć koja im ne bi sasvim natopila odjeću. Dječakovo lice je gorjelo od groznice. Žena je nekoliko puta pomislila da ovaj neće dočekati jutro, ali bi svaki put ustao i nastavio put. Imao je jaku volju da bude uz one koji ostaju, uz one koji su se spasili.

Oni snovi s kojima je svako od njih pošao na put, oni su usahli i nestali. Ti snovi su bili različite veličine i težine, u jednima bi nastavili živjeti duže nego u drugima, ali su na koncu skoro svi iščeznuli. Sunce ih sparušilo, kiša isprala.

Dječak je na nebu vidio avione.  Očima slijedio njihov trag. Još nikad nije izbliza vidio avion, ali je znao za čudo o putnicima koji u jednom svijetu uđu, a u drugom izađu iz njega; u međuvremenu bi proteklo tek nekoliko sati. U njegovom planinskom selu avioni su se vidjeli kao tanke linije na nebu, ostavljajući za sobom bijele tragove. Jedan ujak je avionom otišao u Ameriku i nikad se više nije vratio. Kasnije su mu se pridružili tetka i pet rođaka.

Dječak je od čelične žice i drveta napravio avion, brat mu reče: “Kako može letjeti avion s propelerom i motorom na mlazni pogon?”

Pokušao mu je objasniti razne principe, ali je već neko vrijeme bio odustao, pošto to ni sam nije baš tačno znao.

Brat je ostao. Bio je slabe građe. Poslali su njega, mada je bio dvije godine mlađi. Smatrali su da je zgodan za prelazak. Ne avionom, neko zemljom. Novac za put nalazio mu se u vrhu cipela. Onaj par u kome je pošao od kuće davno se izlizao i nije više bio za upotrebu. Kad je neki čovjek umro u ravnici, dok ih je još bilo mnogo, uzeo je njegove cipele. Oprezno mu ih skinuo sa stopala, plašio se da mrtvac najednom ne otvori oči i počne da viče: “Lopove! Lopove!”

 Ali, čovjek je bio mrtav i tako je on postao vlasnik para velikih, prašnjavih adidas-patika. Jutro je osvanulo u prljavom svjetlu. Ponovo su pokrenuli ukočena tijela. Ujutro je pijesak bio težak i vlažan, trava ih se plela oko nogu.

Kad je jutro već bilo poodmaklo, dečko je pronašao nešto važno. Kutiju cigareta, dopola zarivenu u pijesak. Plastične kese su letjele stepom i zaustavljale se na niskom grmlju, ali ne i kutije s cigaretama, njih su ljudi bacali na zemlju da tamo ostanu ležati. Bilo je tu negdje, znači, još ljudi, možda su bili i ovdje, evo dokaz njihovog postojanja drži u ustima! Crvena slova marke western su izblijedila. Na unutrašnjoj strani celofana bilo je kapljica od kondenzacije. Možda će uskoro napokon naići na to dugo željeno selo, ili neki mali grad, iz daljine najavljen blještavozlatnim lukom neke crkvice. Stresao je pijesak s vlažne kutijice i stavio je u džep. U njemu je imao još stijenu u obliku polumjeseca i nož koji mu je dao brat. Brat ga je namotao čeličnom žicom, rđa je ostavila tačkaste tragove na oštrici. Dječak je noću čvrsto stezao nož. Drhteći od zadovoljstva zamišljao kako ga zabija u nečije srce.

Prsti su mu klizili po celofanu. Želio je da kaže ženi šta je našao, ali je zadržao jezik za zubima. To bi razbilo čaroliju. To je bio znak samo za njega. Ako bude šutio, djelovaće. Inače ne. Tada bi njegovom krivicom još vijekovima morali lutati ravnicom. Zato što nije znao držati jezik za zubima.

Vukao je noge po zemlji. Prostor kroz koji se se kretali bio je nepregledan. Pejsaž ispred i iza njih bio je potpuno isti, a ni ovaj zdesna nimalo se nije razlikovao od onog slijeva. Jedine smjernice u stepi bile su im nebo iznad glava i tlo pod nogama.

Tragovi za njima brzo su se brisali. Oni bjehu tek prolaznici, ne, ne ostavljaju oni za sobom ni tragove, ni sjećanja.

 Kad se dugajlija oko podneva proderao da vidi selo – “Kuće! Tamo! Selo! Selo!” – dječak se nije iznenadio. Bio je van sebe od radosti, ali se nije iznenadio.

 Potrčao je naprijed, tamo gdje je ovaj pokazivao drhtavom rukom. “Gdje?” viknuo je.

 “Tamo!”

 Dječak nije vidio ništa, ali je otrčao u tom pravcu. Dugajlija bi uvijek stvari ugledao prije svih, bio je rođena osmatračnica.

 Dječak je trčao, lebdio iznad pijeska. Evo odabranog, dječaka koga je Bog odabrao da ga prije svih obavijesti o njegovim namjerama.

Nije više osjećao ni glad, ni umor. Trava mu je šuštala pod nogama, pluća gorjela u prsima. Ugledao je prve kuće.

“Hej”, povikao je, da bi ljude tamo upozorio na njihov dolazak. “Hej, vi tamo!”

Selo je utonulo u ravnicu, okruglo i izlizano poput erodiranog kamenja. Potrčao je prema velikoj šupi. Njene grede su bile istrule, krov savijen poput leđa matorog konja. Dječak uleti u jedan sokačić između kuća, trava u njemu bila je iste visine kao u ravnici. Utrobom mu odjeknu nečujni vrisak, ali mu je mozak još uvijek odbijao da prihvati ono što je vidio – prazni, slijepi prozori, ulice obrasle korovom.

  Nigdje žive duše.

  “Halo?!” proderao se. “Ima li tamo ikoga?”Njegovo pitanje se odbilo od kuća napravljenih od gline i od drveta.

  “Gdje ste? ”

Navalio je na jedna labava vrata. Ulijetao u jednu kuću za drugom. Prazna, a ljudi otišli. U centru sela uleti u praznu bogomolju. Škrto svjetlo sa visokih prozora odavalo je pustošenje. Svete knjige bjehu pretvorene u pepeo i komadiće; ostaci stare vatre. Dječak se probio između nagorjelih klupa i ormara i uzverao na tabernakul.

Tu kleknu na koljena. Nagnu se naprijed s rukama ispred lica i zastenja poput ranjene životinje.

Tako su ga i pronašli.

Tomi Viringa (Tommy Wieringa, 1967) je poznati holandski prozni pisac i tv-ličnost. Najpoznatija djela su mu, pored romana “Ovo su imena”, za koga je dobio prestižnu Libris literatuurprijs, romani Joe Speedboot, Caesarion, Lijepa mlada žena i Sveta Rita.