Jovan Nikolaidis: VAISTINU, NADA IPAK POSTOJI

Izdvajamo

• On više neće brojati dane. Ona odavno ne bilježi događaje, vene i većinom ćuti. Sklapa se i bilježnica, umalo se jutros zakleo kako je više nikad otvoriti neće. Dozlogrdila im samota (u srcu oskudice buja bezvoljnost), očaj raste u oboma. Sve slabijeg zdravlja, sa depresijom kao plimom preko njihovih umornih duša, od ranog jutra do mrkline noći, nemirnog sna, isprani kao i krpetine na žici pod odrinom, sve više liče jedno drugom
• kretnjama, glasom. Njihove navike idu paralelno, da bi se, tražeći olakšanje, srele u lakom zagrljaju i u mekom poljupcu suvih usana. Ušteđevinu su potrošili. Ništa više kod njih nije sigurno osim jednoličnog protoka dana. Strpljivi pred narednim. Znaju kad sviće i kad umre dan, što će ih noću snaći - to znaju da otrpe. U mraku se hrvu mislima, svak na svojoj strani patnje: veza su im prsti na rukama kojima se dotiču, iz njih u tmici niče svjetlo: lumin ljubavi.

Povezani članci

• U ime svih žrtava fašizma poručujemo jasno i glasno: Smrt fašizmu!!!
• Pod motom „Show must go on“: BAKIR NAKAŠ VEČERAS OTVORIO 61. MESS
• Ovaj pakao uzmi sa sobom, moj prijatelju!
• U fokusu ovogodišnje dodjele Nobelove nagrade za mir
  HOĆE LI POMOĆI ILI ODNEMOĆI USPOSTAVI MIRA
• Grad okićen za ukop
• Upoznajte ansambl od sedam žena koji će dramu SEDAM čitati na pozorišnim scenama u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci

Hristos je ležao u grobu i čekao učenike
da dođu i podignu kamen,
da pomole glavu u tminu i pozovu ga.
I On će opet doći na svijet.
No, nitko nije dolazio pa ga je
uhvatila tuga i plakao je.

             Nikos Kazancakis, PISMO GREKU

Sav u zakrpama, žedan i gladan, Isus je pošao u Galileju i tamo gdje je pitao nađe kod sirotih tvrd odgovor: “Daju nam samo da bi nam uzeli, jer je život svakog čovjeka pun smrti, manjka duševnog mira svakom koji ne okaje počinjeno. Znamo da fariseji lažu, jer oni ne misle, već čine, a sin Božji ne čini već obećava. A nema mira bez kazne, ni za koga. Zato mi, ustvari, ne prihvatamo vjeru u Boga, ako ona nije sudija postupcima. Grijehe čini svako, bez njih ne postoji ni čovjek ni svetac. Da zabune ne bude – samo je Gospod bezgrješan, amin!”

Odjeven u bijelu halju, dotjeran i sit, vratio se Isus, sin Božji, iz Nazareta, i sigurno hodajući unazad odakle je i krenuo, obraćao se učenicima svojim: “Tovar koji nosim nije samo moj, i vaš je. Plačem odbačen jer sam i sȃm odbacivao. U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca-isposnika, kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete me ostaviti, a ja vâs neću nikada – svoj dug vama i obećanje Bogu plaćaću sam.”

A kad ode u Gestemaniju, uprkos prisustvu Petra, Jakova i Jovana, koje pozva da ne bude sam, Isusa savlada duboka samoća. Jer se naum Božji ostvaruje. Užas od slutnje na skoru smrt ne može pobijediti molitvom, neće ga mimoići ta ura. Jer je zlo života od olova teže. I on teret grijeha ljudskog nevoljno prihvati na pleća svoja.

On više neće brojati dane. Ona odavno ne bilježi događaje, vene i većinom ćuti. Sklapa se i bilježnica, umalo se jutros zakleo kako je više nikad otvoriti neće. Dozlogrdila im samota (u srcu oskudice buja bezvoljnost), očaj raste u oboma. Sve slabijeg zdravlja, sa depresijom kao plimom preko njihovih umornih duša, od ranog jutra do mrkline noći, nemirnog sna, isprani kao i krpetine na žici pod odrinom, sve više liče jedno drugom; kretnjama, glasom. Njihove navike idu paralelno, da bi se, tražeći olakšanje, srele u lakom zagrljaju i u mekom poljupcu suvih usana. Ušteđevinu su potrošili. Ništa više kod njih nije sigurno osim jednoličnog protoka dana. Strpljivi pred narednim. Znaju kad sviće i kad umre dan, što će ih noću snaći – to znaju da otrpe. U mraku se hrvu mislima, svak na svojoj strani patnje: veza su im prsti na rukama kojima se dotiču, iz njih u tmici niče svjetlo: lumin ljubavi. Sveli su svoje potrebe za hranom o malome, eto im nedjeljnog menija zakačenog komadićem selotejpa na poklopcu šporeta: komadići mesa s vremena na vrijeme, vezice zeleni, slatkiš bez koga ona ne može – reš ispečen patišpanj djetinjstva, sa marmeladom od grožđa u sredini, posut šećerom koga su u zamotanoj krpi gnječili u prah vrteći položenu bocu; čajevi ubrani po Bijeloj Gori i prostrti na posteljama u sobici, kriške povrća pod gazom suše se na vjetru, suhe smokve i orasi u papirnim kesicama, kore od narandži i sjemenke divljih krušaka sa Mandre. Pita sebe dok gleda njen profil, naslagane podvoljke na vratu: koliko će još da traje posljednja epizoda o izgnanicima? Kad su večeri vedre gledaju sa terase u zvijezde, ne bi li među njima spazili žmirkave najave još jednog bombardovanja po Zlu i Bezumlju, trag mlažnjaka po nebeskom kobaltu. A ni u valdinoškoj kasarni se više niko ne glȁsa: otišla četa na nove tajne zadatke, osula se horda Sedmog bataljona, u drugo se zlo umetnula, o jadu narod da zabave. Oni, po strani od pulsa svakodnevnog života kasabe, na tom brijegu, u srcu starog maslinjaka, tihuju. Kome je stalo do njihove ljutnje i ponosa! Ojutra lješkare, u deset krenu u kraću šetnju, od Viline Vode do Bašbuljuka. Porijetko kupi novine (da ne umre stara navika), podigne pošiljku u fahu, ona sprema obrok. Iza ručka ih sustigne nemoć. Nesvjestica i svjetlaci u očima. Legnu, čekajući da vrtoglavica mine.

Kyriaki. Probudio je pred zoru i rekao: “Završio sam rukopis romana “I tako svijet nasta slučajno’.” Ona kaže: “Neobičan naslov. Zar ti se ne čini da će, ako je već nastao slučajno, svijet propasti namjerno, sve je isplanirano da bude tako? Dobročinstva i samilost među ljudima dešavali su se davno, kad je život obilato darovao ljepotu i svemu davao smisao.” Dok baca na nju lencun savija se njena šesna figura, tupkaju intervali tišine, pisac pridržava tijelo žene, a ono se preko njegovih ruku savija kao gumeni lutak. To starost počinje danza macabre.