Jovan Nikolaidis: PUTOVANJE NA MORE

Povezani članci

• Obeležen 70. rođendan Francuskog instituta u Srbiji
• MEMOARI JUGOSLAVENSKOG REVOLUCIONARA VICKA KRSTULOVIĆA: Deveta dalmatinska divizija
• Odrzan edukativni skup Zajednice Jugoslavena
• Teferička logika
• Crnogorska istraživačka novinarka ranjena u napadu
• Filistri, rezoneri, buntovnici

 foto: partizanskaknjiga

Njihovo bjekstvo otpočelo je sedmog maja devedeset druge, u sniježno jutro: bilo je napadalo preko noći i valjalo se pitati kako će i dokle stići sa starim automobilom na prednju vuču istočnonjemačke proizvodnje. Mislili su da tokom dana može sve da se otopi, ali su računali i na mogućnost novih padavina, naročito u brdima gdje ih je čekala veća etapa putovanja. Sjela je kraj njega kao mrtac, nevoljna za bilo što izuzev za radosnu misao da se sa djecom čula i da su oni dobro. Nije znala put kao što ni on nije smio da to prizna. Planirali su da prođu Trnovo i pređu Rogoj, da se preko Dobrog Polja uspnu do Kalinovika, pa zaobilazeći grad dohvate Uloga, a onda… bili su načuli da postoji dobro utaban makadam preko Zelengore kojim se može doći do asvalta na dionici Nevesinje-Gracko. Nadalje je njemu bio poznat put: od Bileće na Viluse do Nikšića, pa niz Bjelopavliće do Jezera i preko Crmnice do mora, novoj kući. Bio je, uostalom, to jedini slobodan i, govorilo se, siguran put. Na ostalim dionicama već se ratovalo. Pred barikadom na Kuli kezio se prema njima sa isturenim kalašnjikovim mobilisani rezervista: neobrijan, u preširokoj uniformi, nezakopčanih čizama punih blata koje je bilo naštrcalo i donje dijelove nogavica, lijevom rukom je pokazivao da stanu. Poslušali su ga, propisno, kraj ceste, „stani, jarane, čuješ li što ti velim, ne mogu za tobom dana trčati“, „stali smo, nego da ne smetamo ostalima na cesti,“ „kojim ostalima, bolan, kad niko ne kreće na put po ovom  kijametu (tako je Srbin rekao: kijamet), kud ste vi navrli?“ „djeci na more, kod babe otišli za Prvi maj, pa da ih vratimo dok je vremena“. I tu se pokazala ispravnom njihova odluka da u auto ne trpaju ništa od pokućstva (ostalo je sve u stanu: mašine za veš i suđe, plinski i elektro štednjak, muzički aparati u svakoj sobi, dva kompjutera, rijetke ploče i skupe knjige, puna vitrina suđa i escajga, pozlaćene tacne, mali uslužni kuhinjski aparati, maleni Grundigov tranzistor plaćen u Minhenu 450 maraka, sposoban da uhvati svaki zuj najmanje mušice na radio valovima svih frekvencija, kupila ga je ona za svog jedinog poslovnog putovanja u inostranstvo da bi on mogao, stavivši ga u džep na prsima, ka ode na planinarenje da čuje mediteranske stanice – smijao se i ljutio: toliko novca za ovolicki aparat, šaleći se da ga se može na Baščaršiji kupiti za deset maraka – dvadesetak slika sakupljanih polako i sa pažnjom, dva televizora i video rikorder lane nabavljeni iz Segedina voljom njihovog rođaka iz Subotice koji se bavio švercom i sve im to, jedno jutro, klackajući se vozom Novi Sad-Sarajevo, donio pred vrata, sav zadihan, Samsungov mali, za djecu, i veliki Philipsov za dnevnu sobu, i Sony video; ostao je ne više od sata, popio dva čaja i otišao na stanicu, tutnuvši djeci u znojne rukice po sto dolara, više ga vidjeli nisu jer je nedugo zatim odselio za Novi Zeland, ništa od njemu više nisu čuli, mada su ostali rođaci javljali da je dobro), tek donje rublje za dječake, kupaće gaćice i njen kostim, ljubičasti cvjetići na crnom poliakrilu, i kesa sa hranom, koju je srpski rezervista poderao bacajući spakovane sendviče svug po gepeku: „oružja, vidim, nejmate, možete, s bogom, dalje“; gledajući ga u retrovizoru obrisao je znoj sa čela i oko usta a ona je klela, ovakvu vojsku, sudbinu i krupne pahulje snijega koji se osuo, da bi im u srcu stezao zebnju a u grlu rađao osjećaj gušenja. Ipak su lako stigli do Trnova gdje su, ne od volje, primili u auto drugog rezervistu koji je, naoružan, stao nasred ceste, tražeći da ga prebace do Dobrog Polja gdje mu je komora i štab, tako je rekao. Većeg i krupnijeg čovjeka nisu dotad vidjeli, jedva se uvukao na prednje sjedište a ona prešla pozadi sva drhteći; drži kalašnjikov na krilu, tijesna uniforma mirisala je na vlažnu vunu i ovčije mlijeko; neobrijan, blatnih čizama, oko trideset godina, šake kao medvjede šape, obrastao sijedim dlakama na prsima koje su probijale sivu poderanu potkošulju, izazivao je u njima nelagodu dok nije progovorio. Imao je tih a visok glas, kratku rečenicu i namjeru da im se dopadne. Njegova vrijednost uskoro se pokazala na prevojima Rogoja koga ne bi mogli preći da nije bilo saputnikove beskrajne snage. Auto je brzo uletio u smetove i pridošlica je, dobrodušno i djetinje naivno, skinuo šinjel, podvukao se po auto, i na svojim plećima pomicao teški karavan na cestu. I tako iza svake okuke koju auto sa motorom na prednju vuču nije mogao da savlada, klizeći prema bankini ili uz kolodvor. Stajali su pored njega, promrzli, sa rukama u džepovima, ne želeći da smetaju dobrodušnom grmajliji, koji je, pušeći se kao vo u jarmu, sada neprekidno govorio. Govorio o svojoj majci, naopakoj ženi koja je rano ostala udova, njega jedinca ima, o trudnoj ženi koju je skoro doveo u kuću, malenu neomalterisanu jednospratnicu spojenu sa štalom i svinjcem, kućicu na osami, podno muslimanskog sela Zoranići, koji su mu mehlem komšije (baš tako je rekao: mehlem), a ovo što se dešava ne može na dobro izaći, ali on mora. Srbin je, jarani ga zovu, ne mereš se ne odazvat, i ako bude morao ubijaće, jer to je zadatak, koji se, je l tako? mora ispuniti, iako mu je žao, svakoga je njemu žao, naročito dobre muslimane sa kojima je mnogo kruva (baš tako kaza: kruva) zajedno pojeo, a koji će poparu brzo pokusat, čim su se dali zavest onom Aliji dušmaninu, koji, da je valj’o ne bi zatvora dop’o, pa sad nek vidi što je u Srbina sile… Bili su tronuti govorom prosta čovjeka koji je, pažljivo ih odgurkujući kad su mu smetali, sav u znaju, imao potrebu da ime se ispovijeda, tako da je do Dobrog Polja pred njih, ćutljive, bila odmotana biografija jedne patnje i dobrote, sa kojom je gotovo, kao što uvijek biva gotovo sa svakom sudbinom koja u pakao odlazi natovarena nesebičnošću i oskudicom. Nisu, naravno, nikada više mogli išta da čuju za njega, ali im je u budućnosti, kad im je pomen na srpsko mnogo puta ojadilo život, lik gorštaka iz Trnova pomagao da ne omrznu posve jedan suludi narod i njegove sebične vođe.

Put je, međutim, dalje krivudao, snijeg neprekidno padao, i putovanje bi zasigurno završilo tragično, da nisu, iznad Uloga, kao od boga poslane čuvare, naišli na policijski džip koji je, pun milicionara, još mješovitog sastava, vozio iza buldožera koji je krčio zavejanu džadu koja se zmijoliko žućkala po visoravni. Put od dvanaestak kilometara prešli su za tri i po sata, a na asvaltnu cestu sišli u prvi mrak, uznemireni crvenim žmirkanjem lampice za gorivo. Noć ih je zatekla na benzijskoj pumpi u Gacku koja je bila zatvorena. „Goriva nejma“, kvrgavi rukopis ćirilicom, i nada da će rezervoar biti milostiv do Bileće. Bio je milostiv, jer su i narednu zatvorenu pumpu zaobišli sa crvenim bljeskom u razgoračenim očima, nijemi sve vrijeme vožnje. Auto je stao nekoliko kilometara pred Viluse, pored grupice zamračenih kuća, okruženih lavežom nevidljivih pasa. Kucali su na mnoga vrata, iza kojih se čuo šum i šapat, ali im nisu otvarali. Iznenada, iz šupe uz cestu, kraj koje je njihov auto stao, upalilo se svjetlo, i na prag je izašla starica, gledajući u njih bez riječi. Iza nje je stajao mladić pitajući ih što traže. Benzin? Nema benzina. Ona je, milim staloženim glasom koji je molio, dirnula mladića i on je rekao starici da ih propusti u kuću. Unutra su zatekli još dvije žene srednjih godina, djevojku i dvije bebe, obje u starinskim kolijevkama, ufašane i u snu. Sjeli su među gorštačku porodicu pričajući im svoje namjere. Popili čaj. Odbili ponuđeno jelo. Prihvatili pet litara mješavine koja je mladiću ostala od motorne pile (“pa nama mješavina i treba, vozimo vartburg“, nasmijala se bistra pogleda, nudeći novac starici), zahvalili se i upalivši brundavu mašinu, krenuli punim gasom dalje. U Nikšiću su od švercera kupili gorivo, pet maraka za litar, napunili rezervoar, i krenuli iza ponoći nizbrdo prema moru.

(Iz romana: I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO)