ENG
Kako oslobođeni jezik pospješuje i druge vrsti oslobađanja i daje komociju životu jedne mješovite sredine.
Crna Gora, posmatrano i sa te, polilingvističke prirode njene, ostaje primjer dobre prakse, ostaje joj blago da u svom državnom biću nosi više naroda, više religija, više jezika. Bar i Ulcinj mogu tome biti zahvalni primjeri. Prošetajmo malo vremenom.
Ne insistirajući uvijek na istorijskoj vjerodostojnosti, baveći se više navikama i običajima naroda ovog tla, koga su, ipak, više i sigurnije kroz vrijeme vodile strpljivost i pragma, nego socioistorijski pravci i politički interesi. Albanska, bošnjačka, muslimanska, hrvatska, srpska, crnogorska, pravoslavna, islamska i katolička populacija, zrelošću svojom, bile su često djelom ispred političkih tribuna. Narod je bio mudriji od svojih lokalnih vođa, svojim ukupnim ponašanjem jači od zlih iskušenja vremena, konkretnim trpljenjem uzvišeniji od mnogih političkih deklaracija i nacionalističkih proklamacija kojih su se ideologije razmahivale a sve tobože u ime naroda.
U Kučima su se do skora mogle čuti riječi ‘netko’ i ‘nitko’. Na sjeveru Crne Gore, među muslimanskim življem, lijepo zvuči prirodno miješanje ekavice i ijekavice, Srbin iz Risna govoriće hrvatskobokeljski, na Cetinju je ‘tisuća’ i ‘krijepost puka’ česta riječ, a Muslimani iznad Bara kunu sa ‘strelica te fištila’.
Oslušnite podgoričke muslimane Starovarošane: kakva je to simfonija starocrnogorskih sintagmi i fraza! Kad Albanac iz Tuza govori slovenskim jezikom, to pred vama govori Cetinjanin, a Srbin iz pljevaljskog okruga siplje turcizme i na svojoj krsnoj slavi, slovnim brojanicama islamskim škropi bez zazora pričešća svoja. Katunjani, i uopšte južni dio Crne Gore i cijelo Primorje upotrebljavaju čitav mali leksikon romanizama, talijanizama, naročito ‘neknjiževnog’ venecijanskog dijalekta.
Na kom se to dijalektu prepiru dva penzionera u hercegnovskoj gradskoj kafani: trebinjskim ili konavoskim? Rožaje i Gusinje ima u svom izražavanju na slovenskom jeziku mnoštvo albanizama, a turcizme i arabizme imaju i jedni i drugi i treći od tih naroda. Pučki govor Barana i Ulcinjana mogu ovoj temi biti zahvalni primjeri. Nesporna je činjenica da su ove prostore dominantno nastanjivali Albanci. Najprije, u prošlosti, kao katolička, potom dominantno islamska, dok su ortodoksnih zajednica bilo tek u tragovima. Danas se ovdje, pored albanskog, govori crnogorskim, srpskim, bosanskim i hrvatskim jezicima. U Titovo vrijeme taj se kvatrolingvus zvao srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik.
Osmanska uprava imala je, kad je u pitanju upotreba jezika, naizgled jednostavan recept: carska uprava i administracija na turskom; sudovi na turskom, ali sa uslugama tumača za puk ma kojim drugim jezikom, religijska procedura na arapskom i persijskom jeziku za islamiste, za katolike na latinskom i albanskom, a ako je tada bilo pravoslavnih Slavena (a jeste u zadnjim decenijama opstanka Otomana) na njihovom jeziku (obično je to bio iskvareni staroslavenski u molebanima priprostih popova).
Religijska i jezička autonomnost je dijelom poštovana. Geta su egzistirala, ali sa zadovoljavajućim stepenom prožimanja, surespekta i samorespekta među se. Narod se sporazumijevao po sili interesa: kome je kako trebalo, gotovo kako je ko htio. Turski zeman dopuštao je i praksu da domaći živalj svoje jezike i običaje umeće i u pojedine društvene konvencije pašaluka, izuzev u onima koji bi bili smetnja interesima carevine.
Uprava crnogorske kneževine nastavila je već ispostavljeni red-poštovanje religijske i nacionalne pripadnosti; slobodu izbora i očuvanje duhovnog naslijeđa barskog i ulcinjskog življa knjaz Nikola I sprovodio je postojano.
Prilike su donekle otežavala doseljavanja crnogorske sirotinje iz kamenih pustinja, koji su, nedugo nakon uspostave vlasti na novonastalim teritorijama proširene Crne Gore, naselili napuštena imanja raseljenika, turskog i albanskog stanovništva, koji se nisu pomirili sa novim poretkom. Taj novopridošli svijet, prirodno, nije znao, ili je znao sporadično albanski, dominantni jezik sredine. Nedugo potom, sila života i omama interesa, učinili su da i pridošlice usvoje jezik autohtone sredine, kao što je i autentično stanovništvo veoma brzo naučilo zvanični jezik nove države u kojoj su zatečeni. I tu se, i tada se, desio benigni paradoks čije restlove čujemo i danas.
Zajednički život i nevolje vremena zbližili su dva naroda i u jeziku. Albanski živalj udaljenijih sela, malog radijusa kretanja, nije imao potrebu da usvoji jezik došljaka. A i crnogorski doseljenici u samu varoš, činovnici, vojnici i žandarmi, relaksirani položajem, nisu u početku osjećali potrebu da brzo usvoje jezik domaćina.
Zato su varoški Albanci, bogati trgovački i zanatlijski sloj, slijedeći logiku profita i prosperiteta, bez kompleksa i lako usvojili slavenski jezik. Pravo je reći, oni su ga, kao frekventna populacija sa granice, već donekle bili i znali. I time su, pokazujući prema novopridošlima i korektnu lojalnost, koja im je brzo omogućila ulazak u administrativni sustav nove države i napredovanja u njoj, uticali na Crnogorce da i oni nauče albanski i da poštuju navike starosjedilaca.
Oba naroda učili su se multikulturalnosti na živim primjerima novog doba. Od tada do dana današnjeg, međusobna preplitanja, prijateljevanja, poslovanja, radovanja i tugovanja u istim sokacima, tvorili su valjan temelj multinacionalne, multikonfesionalne i multikulturalne snošljivosti i tolerancije. I Barani i Ulcinjani su juče, danas, a i sjutra će govoriti na sva tri jezika: albanskom, crnogorskom i srpskom.
Vremena smutnji su znala proizvesti i animozitete, ali se nikada nije stiglo do otvorenih sukoba, krvavih gloženja i rasističke mržnje – kakvima su se druge mješovite sredine u bliskoj prošlosti olako odavale.
Dug život jednih uz druge, živo iskustvo koegzistiranja više vjera, kultura i jezika, ostavili su nam interesantna duhovna bogatstva tih mješovitih zajednica.
Ta blagorodna specifičnost desila se i u upotrebi jezika naroda koji žive na teritoriji Bara i Ulcinja. Ne ulazeći u lingvistička detaljisanja, činjenica je da je vremenom ovdje dobijen mješoviti folklorni jezik, počesto rogobatan i arhaičan, no zvučan i simpatičan svakome ko ga sluša izoštrenim sluhom – ne treba biti jezički čistunac među one koji i ne haju osobito kako govore, ali paze što govore.
Mrkojevići i Gorana govore egzotičnom ekavskom varijantom koja je bogomdana i za etno-antropološka istraživanja, kao i za pseudolingvistička eksperimentisanja. Otkuda ekavica na ovim terenima? Otkuda diftonzi? Akcentuaciju lokalnog jezika Starog Bara, onih oko utvrde i pod utvrdom, njegovu muzikalnost osjetiće svaki stranac. Dvoglasje i fonetski kalamburi žitelja podrumijskih, turcizmi koji su stekli slavensku zvučnost, latinizmi koje lako i često ubacuju u svoja govorenja lokalni Abanci.
U Baru ćete čuti i pokoji germanizam, sintagmu koja je upila talijanske riječi čućete u govoru barskih staropristandžija. Ulcinjski Albanci govore iskvarenom skadarsko-malesijskom varijantom gegskog dijalekta. Ta jezik je kadšto tvrd, nema melodioznost albanskog jezika kakvim govore Tirana, Elbasan i Drač. Predugo odvojeni od matice, što voljno što nevoljno getoizirani, Ulcinjani nisu razvili književni jezik, a i danas ne haju osobito za pravopisom.
Često i bez zazora koriste turcizme i slavenizme. Nađu se u tom jeziku italijanizmi i pokoja grčka riječ, obilni su i šatro-izrazi. Ulcinjanin Albanac, izreći će pokoju crnogorsku riječ ili frazu, kao što će se u govoru Crnogoraca umetnuti riječi iz albanskog i turskog jezika. Dok relaksirano govore mještani će, mjereći što kažu ali ne mjereći kako kažu, miješati riječi oba jezika. Bez kompleksa i mjere, namah, sa i bez povoda, potvrđujući i tom neposrednosti volju da zajednički žive i rade.
Uprkos svem akademizmu onih kojima ova šarolikost smeta, ovakav surogat se u narodu neće susprezati. Uprkos nestandardu i očiglednoj lingvističkoj anomaliji, ljepota i živost ovakvih govorenja nadilazi norme. U ime vrela života koji nesmetano teče barskom i ulcinjskom teritorijom. Znamo da jezik spada u siguran društveni barometer čija temperaturna skala govori više od mnogih, navodno serioznih političkih analiza o budućnosti.
Takvo stanje ležernosti i tolerancije u jeziku (i ne samo u jeziku!) mjesnog življa ne ide na volju priučenim nacio-rodoljubnim partijama, a koje tranzicijsku perspektivu obremenjuju isključivošću. Projekti nacionalne čistoće ne uspijevaju osobito na ovim terenima. Naiđe taj val, zahuji vjetruština, polomi se nešto grana i uvrijedi se nešto življa, ali doba mira brzo sve prekrije kao topao plašt novonastalu teritoriju studi. Sve se brzo razmekša i izmiješa: hajde da radimo, stičemo i lakše život podnosimo! Stroga težnja politikanstva ka nacionalnoj čistoći bude prekrivena sjemenjem raznih trava, brzo proljeće nanese raznoliko cvijeće na ovu božju baštu.
Svakoj novouspostavljenoj demokratiji i slutnjama na otvoreno društvo pogoduje ovakva šarolikost naroda, vjera, kultura i jezika, oni jesu dobra praksa u društvima tranzicije. Do uspostave standarda, jednog dana i to će doći, neka se narodi do mile volje narazgovaraju šarenilom glasova i zvonom riječi zapjevaju komšije, pobratimi i kumovi, neka poteče neusiljen govor djece božje.
Politički čistunci, narodni tribuni, perjanice narodne, vođe i brigadiri narodne savjesti, navodna elita koja teži za krajnjim nacionalnim konstituisanjima onih koje navodno čuvaju i brane, neće se saglasiti sa stavovima pisca ovih redova.
Pitanje upotrebe jezika jeste ponajviše političko. Ali insistiranje na multikulturi, a ona, rekosmo, pokadšto živi i od jezičkih nedosljednosti u komunikaciji među narodima, garantovaće opstojnost života i zdravlje naroda.
Valjanije je lijepo učiniti nego lijepo reći. Svijet ove geografije govori međuse. Čemu da to bude uvijek pravilno, u stegama normi. Smatramo srećnim stanje da Barani i Ulcinjani ne govore pravilno svojim jezicima, ali zato najčešće mudro postupaju.
