ENG
Jovan Nikolaidis: DABOGDA SE NE DOGODILO
Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis
Povezani članci
Red, Rad i Sigurnost? Der kleine Morgen!
Obnoć on razmišlja o nastalom stanju. Kadšto mu je smiješno sve što napiše, krhko je pero pisca i u dobima blagostanja. Slomljena dnevnim obavezama, skupljena tijela, u dnu trosjeda, ona čvrsto spava, ujednačeno diše, kao da mačka prede kraj njegovih nogu. Čita knjigu Daše Drndić “Umiranje u Torontu”. Više i ne pamti kako je došao do nje, kao što zna gdje se sada nalazi ta njegova drugarica. Drndić Daša, ponosna dama hrvatske i jugoslovenske književnosti spava, neumitno. Daša u knjizi pripovijeda kako je sa kćerkom iselila u Kanadu. Potresna hronika iseljenika. Piše: “Carinske formalnosti na aerodromu u Torontu zaista su formalne i sve se obavi ležerno i brzo. Nitko ništa ne pita, nitko ne otvara prtljagu. Kad smo prekoračili jednu crvenu crtu, službenik nam je rekao: Welcome home. Mi nismo rekle ništa. Što se tu moglo.”
Zatrese mu se tijelo, stegne ga u prsima, ridao bi da sebi olakša, ali on davi te neartikulisane glasove što stižu iz dubine njegovih grudi. S. se upravo meškolji, ruku polaže na njegova savijena koljena. Prestaje na čas sa čitanjem i miluje je po kosi. “Spavaj, spavaj”…
Vidi (krajičak vrha prozora) kako se dio nebesa, u sivilu zore, puni paperjastim oblacima, dok mu odlomci iz knjige osvjetljavaju tuđinu ledene zemlje u kojoj se muči i njihov mlađi sin. Anarholiberalizam? Toliko je puta sa A. raspravljao o globalizmu, surovom kapitalizmu i planetarnoj pošasti kapitala. O navodnom kraju istorije. Voajerima bankarstva, makroima kreditnih linija koje su opasale sav naš globus. Sve se uzburkalo u njegovoj glavi. Šapatom nastavlja da čita Dašin prijevod iz novele Džozefa Konrada “Under Western Eyes”. Nemoćna je socijaldemokratija za koju se on zalaže, suludo je umišljati da treba dići revoluciju. Bijesni anarhista u mladosti, umorni buntovnik u starosti, kome se kraj života ceri nakon svake nervozne misli o spasu – to je on danas. Za koga, s kim, što to sanjari provincijski literata, dok mu u ušima struže sve jači odjek populizma, davi mu šapat realnost. “U pravoj revoluciji – ne u običnoj smjeni dinastija, ili pri jednostavnim reformama institucija – u pravoj revoluciji, prvi redovi ne pripadaju najboljima. Krvave revolucije u samom početku dopadnu šaka plitkoumnim fanaticima i licemjernim tiranima. Kasnije na red dolaze sve moguće pretenciozne, intelektualne propalice. To su poglavari i vođe. Primjetit’ ćete da preskačem najobičnije bitange i prevarante. Pravedni i humani, oni sa skrupulama, nesebični i inteligentni, možda pokreću revolucije – ali se one od njih ubrzo odmeću. Takvi ne postaju vođe revolucije. Oni su žrtve: žrtve gnusobe, razočaranja, a često i kajanja. Groteskno iznevjerene nade, ideali svedeni na karikaturu – to je definicija revolucionarnog uspjeha. A svaka revolucija iznjedri srca koja takav uspjeh slama.”
Perspektiva ovih prostora nije najjasnija. Neće se prividnom demokratizacijom, pak voljom i nadom da se ona uspostavi, napravili temeljit posao: moguća sloboda biće pokriće za nove dominacije navodno reformisanih ideologa. Latentni sukobi u narednom desetljeću sigurno će se nastaviti u raznim oblicima – od terorističkih akcija, vjerskih kupleraja, mafijaških družina, podmetanja eksploziva tamo gdje od njega koristi nema, do naručenih ubistava, otmica i ucjena. Netrpeljivost će, nažalost, postati hronično stanje. Slijedi i dalje varijabilno uplitanje međunarodne zajednice (protektorat, dakle, još gori od onog u Bosni, ali i u dubokoj vezi s njim), nadzor nad svim interesnim tačkama diljem Balkana, sa malim otklonom u Crnoj Gori, onolikim koliki je bio i u željama da ih NATO ne bombarduje, a ovi su ipak udarali po njima u sve šesnaest. Maštarije o uspostavi novih državnih uređenja, nalik na bivša socijalistička, nastale na neugašenoj narodnoj gladi za opštom pravdom, poziv na rad, red i sigurnost plakatnog tipa, smušeni narodi Balkana, malo lijevo a više centar, na kraju neočekivan pomak udesno, rječiti kvazitribuni, tuberkulozna empatija kao mimikrija multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti. Istinske elitističke snage smijeniće glasnogovornici o socijalnoj pravdi, birokratizovani do sadizma, populisti koji jašu na magarcima, podruku sa korumpiranom mafijaškom vlasti koja kontroliše paralelne tokove novca. Jačaće, nauštrb činovničkom, policijski aparat. Veći dio “poslovnih ljudi” plesaće na oštroj ivici poluilegalnosti, nastojeći da je otupi, skrije plaštom patriotskih deklamacija. Nicaće preko noći ogromni distributivni centri bez inspekcijske kontrole, jer ih čuvaju plemena ili udružene porodice, od bankarstva do “bijele” trgovine. Njega to sjeća na poslijeratne godine iz prošlog stoljeća, četrdeset četvrta na četrdesetpetu, sve do četrdesetosme, na opise iz romana i dnevničkih zapisa Kurcia Malapartea. Komparacije su, gospodo, majka svakog znanja o društvu i životu nakon ratova. Učestaće migracije, i političke i ekonomske prirode, pad morala i opasnost življenja do nepojmljivih razmjera. Dekadentni oboli umirućeg civilnog društva, konstantno narastanje primitivizma, od religijskog do subkulturnog, površno znanje i prozaičnost. Dakle – nimalo veselo. Gdje je tu mjesto genijima, misionarima elitne kulture, svetim umjetnicima, narodnim prosvjetiteljima, naučnicima – odgovor na to takođe treba očekivati od gospodara novih sistema. Zajedno smo jači i u haosu.
Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis
