Jovan Nikolaidis: BOJANA, lov

Povezani članci

• ZAŠTO IZ SVE SNAGE PODRŽAVAM SARAJEVSKU ZIMU?!
• Posljednji pozdrav Alešu Debeljaku
• Goran Sarić: Napad na neviđeno
• Faruk Hajdarević: Konačna katarza je stvar svakog segmenta društva
• Projekcija filmova s NAFF-a u Pavarotti centru
• Još devet dana traju prijave na Gitarijadu „Na putu za jug“

Foto: Pinterest

Nije to više ona rijeka od prije trideset godina, razigrana zelena voda koja ka pješčanom ušću nosi barku i dva prijatelja na njoj. Šljuke i divlje guske više ovamo ne slijeću, a kečigama bojanskim se odavno repa vidjeti ne može. Nema ni onih čestara na obalama iz kojih su u zimski sumrak, na jači udar vesla o vodu, ili naglo paljenje vanbrodskog motora, izlijetala jata utvi; sad su uz kraj, jedna do druge, nanizane drvene kućerine namah obogaćenih lopova crnogorskih, a naherena, sagnjila staništa posljednjih ribara stiješnjena između njih, čekaju svoj usud – gvozdene viljuške bagera da ih podignu i smrve, ospu u plićak pun limenki, plastičnih kesa i bačenih špriceva od narkomana. Ama, ni nebesa i oblaci, ni zrak i mirisi, ni vjetrovi i lišće, ni pjesma, ni zvuci sa malenih tranzistora, ničeg od ranije na toj vodi i uz vodu.

– Ni smijeha iz onih mjeseci pred rat, nad ovom lijenom vodom više nećemo čuti, Nathanijel. Ovdje smo da bismo odbolovali prošlost, je li tako?

– Da se sjetimo kako smo imali ono što nismo znali da cijenimo. Sad se varamo ribarenjem koje to nije, srkutom vina kakvo ne smijemo piti, sitnežom ribljim kakav smo nekad mačkama pred šape bacali… I nosimo, kostoboljom tvojom i kancerom mojim, te muklim udarima žučne kesice o naše strpljenje, čuđenje što smo još tu.

– Šta će nama noćas ova muka, Nathanijel, boga ti? Šta ima da dokažemo dolaskom na lovnu rutu iz mladosti?

– Znaš li ti šta je inat?

– Radi inata smo ovdje, je li?

– Radi njega, koji je, govorili su naši oci, i od Carigrada jači. Sebe da uvjerimo da nas još koji dan ima…

– Onda, hajde da spustimo šamadore, starino, a ti uzmi ta vesla i šijaj, šijaj…

U dva kočarenja od mosta do ušća, raspalom mrežom koju je Nathanijel izvukao iz bauna u svom podrumu, prijatelj i ja nalovili smo, pored gomile otpada, nekoliko šojzi, dva brancina kao stopala velika i desetak šnjureva. Vatru sam naložio ja, on očistio ribu. Sjeli smo pod tendu od ispletene trske; cvrčalo je ulje u tiganju nad plamenom koga je savijao noćni vjetar sa ponte. Mirisala je riba kao nekad, a vino smo nasilu pili, znajući da će nas kasnije, kad nas opije, radovati. Nathanijelovo lice lelujalo je pred mojim očima. On je govorio gledajući u žar.

O tome kako je uz vatru lakše ubiti samoću; sred šumetine, na kosinama planinskih goleti, u mraku pustinjskom, sa orkanima u duši, da se spaseš čamotinje u sebi i udara srca o suva prsa, potrebno je da naložiš oganj. I umah si kraj te igre svjetla poletniji, bolji… Onda mi kaza, naglo, kao da se lecnuo od neke oštre misli u sebi (njegove obrve nalegoše na bore nateklih kapaka, usne se iskriviše, i kao čovjek kome se nešto gadi, odsječno pređe nekoliko puta šakom po zraku), kako se grozi sve te pravne akrobatike Haga. Opet i opet, po evropjeski. Aktuelna suđenja ratnim zločincima nazivao je farsom, i, na njemu svojstven način, preporučivao kako bi on to ‘po kratkom postupku’. Metak, jarane, ma ko bio ako je zgriješio. A sav svijet vidi da su svi, i juče i danas – debelo zgriješili

– Vidiš li ti, moj novinarčiću, kamo sve to vodi kad se sudi po pravilima tog tvog liberalizma? Otegnuto, s pravnim uputima koji su dosadni i nefunkcionalni, teatralnom atmosferom i komičnim konfrontiranjem sudija i osuđenih. Hag ponajviše godi onima koji su najviše skrivili i onoj populaciji koja, nevaspitana i puna zloće, plješće Vučiću na svaku šuplju mudroliju…

Okrenuo se prema meni. Po licu mu je oganj sjenčio bore, dok su mu iz polumraka očiju vrcale suze, od nemoći, od žalosti, od bijesa na ljude i njihove zakone, od pomisli na sve te žrtve koje je pomeo vihor balkanskih trvljenja. Znao sam svog prijatelja i njegovo bolećivo srce, dušu njegovu široku kao more kad je bonaca. Nastavio je:

– Ljudska prava, deklaracije, Ujedinjene Nacije, haške varijacije, govna svjetska. Sve pretvoreno u zaštitu života i časti ratnih zločinaca. Kad na televizoru vidim tu sudnicu i suce u mantijama, očekujem da stražari, kad uvode osuđenika, unesu i pred njega stave tortu sa pobodenim svjećicama, poklon čudovištu, te da mu čestitaju rođendan, i da suci uokolo plješću, plješću. Haški sud postigao je suprotno od očekivanog. Umjesto da strogim, kratkim suđenjem, kod naroda porodi grižnju, Hag sa abnormalnom pažnjom naše ubojice obasjava romantičnom svjetlošću, svetačkim oreolom ih resi. Te hajduke, te monstrume, neshvatljivom pažnjom gotivi zbog onoga što je evidentno da su činili: satirali starce, žene i djecu. Ne sjećaš se ti Ninberga! Tamo se tada drugačije sudilo, a njemački narod je klekao, nijem od kajanja. Hag zlo pretvara u pohvalu idolopoklonstvu. Ikone paklenika su danas u haškoj sudnici, jer tako nalažu pravila demokratije: zna se da su zločinci, ali treba dokazati pravnim kurvarlucima da jesu zločinci – mora im se suditi, i oni su ljudi, a sudi im se prvenstveno stoga što su neljudi. Udara pesnicom po bokovnjaku i škrguće s ono malo preostalih zuba, psujući kao da reži. A onda, u po glasa, poče da pjevuši:

“Hoćemo li, vuci gorski, zapjevati crnogorski, i albanski, moja diko, da se čuje svekoliko!”