Jelena Svilar: Vozi li i našu kulturu firma ‘Krstić i sin’?

Povezani članci

• Ne boj se oče!       
• Svi gosti Sarajevo Film Festivala
• Prikazivanje dokumentarnog filma “Budućnost hrane” u Banjaluci
• Preminula kompozitorka Isidora Žebeljan
• Hvala ti, Mišo, na angažiranju, hrabrosti, pronošenju istine!
• Treći Fažana Media Fest

Procjenivši valjda konačno da umjetnost nema nikakve veze s ratom i nacionalnom netrpeljivošću, u posljednje vrijeme svakih nekoliko mjeseci državna nam dalekovidnica sramežljivo, bez previše pompe i najava, podastre poneki filmski klasik nastao u produkcijskoj radionici bivše nam države. Najčešće se radi o ratnim filmovima koji su se u Jugoslaviji snimali kao na traci, diktatom države, no prošloga četvrtka pripustiše nam redateljski prvijenac Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”, film za kojega je malo reći da ima kultni status.

Često proglašavana najboljim jugoslavenskim filmom svih vremena, ova genijalna, gotovo stripovska crnovalna tragikomedija apsurda jedna je od onih koje se bez problema mogu pogledati stotinu puta i svaki puta u njoj otkriti nešto novo, nešto što vam je promaklo u prethodnom gledanju, poput recimo babe u crnom o kojoj je već bilo spomena na Ravno do dna.

O faktografiji ovog genijalnog filma nema potrebe previše pisati, jer se o njemu zna sve, a ako netko slučajno ne zna da je scenarij za njega napisao Dušan Kovačević, a prepoznatljivu muziku Voki Kostić, lako može izguglati željene podatke. Glumci su također i više nego poznate njuške jugoslavenske kinematografije i bez problema ih se može pronaći na internetu. No postoji jedan lik u filmu o kojem se puno ne zna i rijetko ga se spominje, iako je možda upravo on razlog zbog kojeg je film toliko prepoznatljiv, a svakako je osnovni razlog koji ovaj klasik svrstava u filmove ceste.

Autobus firme ‘Krstić i sin’ – plakat filma ‘Ko to tamo peva’

Riječ je, pogađate, o čuvenom autobusu firme Krstić i sin, onom u kojem se odvija radnja gotovo cijelog filma, koji s ostalim likovima, kako bi se narodski reklo, prolazi sito i rešeto, biva propucan, vožen u rikverc, pretvoren u pečenjaru, da bi na kraju završio uništen u bombardiranju, zajedno sa svim ostalim putnicima, izuzev dva Cigana koji kataklizmu preživljavaju da bi je opjevali.

Autobus je u “Ko to tamo peva”, barem sam ga osobno tako doživjela, personifikacija bivše države. Rasklimana su to multipraktična i multikulturna kolica, pokrivena patinom koja označava uglavnom turobnu povijest, u koja je natrpana sva sila raznih likova: mladi i stari, ratni veterani, špijuni, bolesnici, degenerici, zabavljači, popovi i manjine, svi se oni drndaju u njemu iako im je zajednička samo činjenica da putuju istom rutom i voze se prema istom odredištu, nesigurnoj ratnoj budućnosti

No nije ovaj autobus važan samo zato što je glumio u Šijanovom prvijencu. Ono što ga čini većom filmskom zvijezdom od mnogih glumaca koji danas igraju samo u sapunicama, a o filmovima samo sanjaju, činjenica je da je na set “Ko to tamo peva” stigao ravno sa snimanja filma “Doviđenja u sljedećem ratu” Žike Pavlovića, gdje je iskorišten u sceni s konvojem vozila, a još prije toga bio je zvijezda jednog također kultnog, a u modernoj hrvatskoj povijesti praktički zaboravljenog filma Lordana Zafranovića, “Okupaciji u 26 slika”. Hoće li mlade generacije ikada vidjeti taj film i ostale filmove iz velike filmografske povijesti Jugoslavije, teško je reći, no to je tema o kojoj nema prevelike vajde pisati, budući da ovisi o dobroj volji vodstva javne televizijske kuće koja u svojoj arhivi, od očiju javnosti kojoj je namijenjena, ljubomorno čuva sva ona djela kojima se dičila nekad velika filmska nacija.

Razlog zbog kojih uopće navodim filmografiju u kojoj je čuveni autobus zaigrao tužan je i sumoran. Ovaj divni oldtimer, naime, već je desetljećima smješten u nekad grandioznom Jadran filmu, a otkako je hrvatski eter sistematski zatrovan sapunicama koje se mahom snimaju u ovim studijima, protjeran je s ostalim vozilima iz hangara u kojemu je čuvan, pa već godinama leži u dvorištu, zaboravljen, na kiši, snijegu, vjetru, suncu i ostalim prirodnim elementima koji uspješno kataliziraju njegovo propadanje. Patina koja ga je nekada činila toliko šarmantnim sada je samo simbol dezintegracije, ne samo države čija je filmska zvijezda nekoć bio, već i kulture u ovom postmodernom, tranzicijskom društvu u kojemu vrijednost ima samo ono što se može unovčiti, a kultura to već dugo nažalost nije.

Pa iako svakih nekoliko godina pukne priča o tome kako će se Krstić-trans preurediti i konzervirati ne bi li postao turistička atrakcija, svakim je danom sve jasnije da se to neće dogoditi. Je li u pitanju namjerno zanemarivanje važnoga kulturnog artefakta ili tek nerazumijevanje važnosti njegova postojanja, u konačnici je potpuno svejedno. Važno je jedino to da autobus koji je simbolizirao jednu tužnu, trulu državu, i danas simbolizira istu. Samo što se ova danas zove drukčijim imenom.

A autobus leži u dvorištu ruiniranog diva, sam, tužan, neispravan, zaboravljen…

Tekst uz dozvolu autorice prenosimo sa portala Ravno Do Dna