Jasmin Hodžić: BOŽE SAČUVAJ!

Povezani članci

• Stečaj jednako smrt
• U literaturi ljubav, u životu mržnja
• Moj deda Čedomir u pet slika
• Potemkinovo šoping-selo u Mostaru
• Nermin Bise Inzku i Füleu: Ukoliko ne pomognete ljudima BiH, smatrat ćete se odgovornima
• ARMIJA BiH U HAAGU (4): “Moram tebe ubiti. Šta si te nacionalnosti, zašto si Hrvatica?”

Biće da, po svemu sudeći, slavni Krleža nije bio u pravu kada je rekao: „Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE“ – jer, pogolem broj stećaka ima recimo Armenija, ili pak          Azerbejdžan (i Armenija i Azerbejdžan učestvuju na Eurosongu, ne?). No, biće da je značaj kulture i umjetnosti bosanskih stećaka odavno prevazišao domet i granice same Evrope.

Najpoznatije i najznačajnije naše nekropole stećaka su nekropola „Radimlja“ i nekropola „Boljuni“, obje kod Stoca; prva poznata po likovnim ukrasima i pokojem natpisu, a druga kako po likovnim ukrasima, još više i kao nekropola s najviše natpisa, popularnih bosaničnih epitafa, koji su između ostalog bili velikim dijelom inspiracija našem pjesniku Maku Dizdaru da napiše Kameni spavač. Upravo je Mak slavu naše države pronio diljem sveg nam svijeta.

Hrvatski dom, hrvatska kultura!

Mnogo je razloga da se govori o spornim momentima u vezi jedne mostarske ustanove  za kulturu, utjelovljene u svima u Mostaru (a i šire!) dobro poznat Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača.

Šta je nekulturno u vezi ove ustanove za kulturu?

Dovoljno je pitati kakva je to ustanova za kulturu koja se već u samom  svom imenu pokazuje nekulturnom?

Evo samo jedan aspekt. Ili dva.

Bosanični tekst (stara bosanska ćirilica, bosančica/bosanica) kojim je valjda zarad autentičnosti veze s Herceg Stjepanom na ulazu u ovu ustanovu napisnao njegovo cijenjeno ime, pisao je neko nepismen.

Svaka potraga za autentičnim navela bi neupućenog barem na povelje koje je Herceg Stjepan pisao, a u kojima nalazimo sljedeće:

„Mi, gospodin, veliki vojvoda rusaga bosanskoga, i k tomu  Stjepan“, ili: „Mi, gospodin vojvoda Stjepan, milošću božijom veliki vojvoda rusaga bosanskoga“, itd. „Rusag bosanski“ je naziv za bosanski sabor, skupštinu ili parlament, ili pak naziv za cijelu bosansku državu.

Pomenuti izvodi iz Stjepanovih povelja (1435, i 1440.) u originalnom pismu i jeziku izgledaju ovako (posebno obratiti pažnju na pisanje imena „Stjepan“):

 Povelja iz 1435.

Povelja iz 1440.

Zarad ilustracije, dajem i fotografiju natpisa Stjepanovog imena na ulazu „Hrvatskog doma“:

  Stjepanovo ime na ulazu u Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača, Mostar, BiH

Natpis na „Hrvatskom domu“ za razliku od originalnog i pravopisno utemeljenog pisanja imena Stjepan kao „Stêpanь“(grafem S, grafem T, grafem JAT, grafem P, grafem A, grafem N, i poluglas), ima viška slova, ispuštajući iz vida ili znanja činjenicu o glasovnoj vrijednosti našem jeziku (našim jezicima) već dobro poznatog glasa „jat“!

Nije li ovo sramota za cijelu BiH, cijelu Evropu, cijeli svijet?!

Ništa manje sramotno nije to da se na ediciji „Pet stoljeća hrvatske književnosti (1960.)“ nalazi ikona čovjeka s uzdignutom rukom (stećak na Radimlji, Stolac, BiH).

Ništa manje sramotno nije to da je naša (Širokobriježanka) dr. Marinka Šimić, uposlenjem sa Staroslavenskog instituta iz Zagreba, govoreći o natpisima sa stećaka stolačkog kraja, natpise proglasila hrvatskim, a našu staru ćirilicu „hrvatskom ćirilicom“.

Ništa manje nije sramotan projekt „Aleje hrvatske ćirilice“, u (Marinkinom) Širokom Brijegu.

Ništa manje nije sramotna ideja da Mostar bude hrvatski!

Ništa manje nije sramotna ideja da se ove godine u Stocu, jednom proslavljenom bh. pjesniku (koji se u mostaru izučava na bh. književnosti) dodijeli nagrada „Hrvatski stećak“!!!

Srpska zemlja, srpsko junaštvo!

Jedno studijsko putovanje[1] vodi me u Ljubinje, tačnije, na Vlahoviće, selo ponad Ljubinja. Tamo se nalazi crkva sv. Lazara, ispred koje leži i nemal broj stećaka. Sama crkva je poznata po dva kružna natpisa, slična poznatijoj Humačkoj ploči, a koji su smješteni unutar, u podu crkve. Natpise je 1890. otkrio i publikovao Matija Bijelić, u Glasniku Zemaljskog muzeja, Sarajevo. Iako je M. Bijelić natpise imenovao „starobosanskim“, nerijetko se o njima, kao i o svim sličnim natpisima po BiH govori kao srpskim (a ovo posebno u aranžmanu iza kojeg stoji SANU).  Čak je u Vlahovićima i danas živo predanje da je smrtnik pod jednom pločom u crkvi u stvari srpski junak s Kosovskog boja.

Cijela stvar je totalni apsurd, s obzirom da se zna da je boj na Kosovu bio 1389., a da je naučna  javnost davno obaviještena kako su po svojim karakteristikama ovi natpisi datirani u petnaesti vijek (Vidjeti o tome radove Marka Vege, i sl.).

Ništa manje apsurdna nije tvrdnja da se na početku spomenutoj nekropoli „Boljuni“ nalazi natpis vojvode Vlatka Vukovića Kosače, koji je učestvovao u bici na Kosovu, i koji je prije toga kod Bileće porazio Osmanlije, s obzirom da i za natpis Vlatka Vukovića u Boljunima važi da je datiran u petnaesti vijek (Vidjeti o tome radove Esada Kurtovića, Marka Vege, i sl.).

Ništa manje apsurdna nije tvrdnja da su Turci rušili pravoslavna svetišta i bogomolje, kad (obrnuto od toga) imamo dokaze da su ih gradili. Dokaze imamo na pravoslavnim bogomoljama u Stocu i Mostaru.

Ništa manje nije apsurdan srpski mit o Kosovskom boju.

Ništa manje nije apsurdna činjenica da su oko crkve na Vlahovićima uništena 44 stećka, koja su ugrađena u zidove pravoslavnog groblja, i crkve. Za ilustraciju, pogledati moju fotografiju ulaza u dvorište pomenute crkve.

 Ulaz u dvorište crkve sv. Lazara, Vlahovići (Ljubinje, BiH)

Ništa manje nije apsurdna klauzula: „Srbi svi i svuda!“.

Dokle ide ovaj apsurd, a ovdje konkretno vezano za pomenutu crkvu na Vlahovićima, govori i svjedočenje jednog mještanina iz ovog sela, koji je u kazivanju za jednu privatnu televiziju nedavno pokazao i dokle sve ide širenje mita o srpskom junaštvu:

„Kad su krenuli u Hercegovački ustanak, 1875-te, ovdje je polagana zakletva. Kad se krenulo 1941. u oslobodilački rat, isto tako je ta ustanička četa ovdje položila zakletvu; pa čak i u ovom posljednjem ratu ovdje je bilo bogosluženje i zakletva naše brigade.“ (N. K., Vlahovići, Ljubinje).

Za ilustraciju pomenutog citata donosim dvije fotografije koje sam zabilježio u Vlahovićima (a odnose se na krov jedne kuće, pretvoren u srpsku zastavu, te na oznake bijelih orlova, koje vas prate putem!).

Srpska ratna obilježja, Vlahovići (Ljubinje, BiH)

                                                          Srpska zastava kao krov,  Vlahovići (Ljubinje, BiH)

Ne zaboravimo da se ovdje radi o nacionalnom spomeniku kulturne baštine BiH.

Ostaje nam još samo potegnuti onaj poznati Krležin jauk: „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture!“