|
Učenje
Sve piše kad se znaju slova.
Sve je vidljivo kad se izoštri pogled.
Sve je čujno naćule li se uši.
Sve je jasno zaborave li se želje.
Sve je moguće prekoračiti
zna li se hodati.
Ono što se ne zna,
o čemu se pojma nema,
može se naučiti.
Dođe vrijeme za to.
Sa tišinom pučine
namreškane dodirima vesala
okovanih galijota
nikad ne zaboravljaju majke i očeve
kamen i travu na kojima su prohodali
njihovim mišićima bride uspomene
na životu ih održava san o nemogućem
još samo jednom stati na mjesto početka
zubi im cvokoću od pohlepe
za prvim zalogajem brašna kuhanog u mlijeku
tijelo žene zaleglo je u maštu
čekaju sirenu iz plavetnih drhtaja
izgubili su nadjenuto im ime
naučili šutjeti, sjediti, brojiti,
pomicati samo ruke na tijelu od gvožđa
živoga.
Sa zastrašujućim urlicima svjetine
nagurane uz kamen uokolo krvave arene
dok kliče drugima misleći da je slobodna
a gladijatori joj povremeno mahnu, naklone se,
pozdrave vladara, rašire ruke, odluče
žrtvovati sebe za koga nepoznatoga,
i sa kletvom se prepustiti zvijerima,
kraj je blizu svima, i njemu i njima,
zašto bi bio važan tren već zaboravljen.
Sve je naučeno, slijedi podsjećanje.
Bivanje
Nîti godinama smotavanog klupka
rastanjene,
naša, prilijepljena za krilo galeba,
zakačila se za plutajuću oazu
nevidljivog oceana.
U kojoj nas
na površini
održava samo jednostavno bivanje
u maglovitoj membrani,
između onih što su nas rodili
i onih što ih mi ne rodismo.
I dok teturamo između njih,
noći se, preskačući dane,
prebacuju sa strane dobitnika
na stranu gubitnika
prelijevajući crnilom uspjehe i neuspjehe
naše i nečije dobro i loše
zaboravljene pohvale i nečujne kritike,
pokušavajući rasvijetliti
jedva vidljivi trag
postojanja.
Dozivanje
Na drugoj strani svemira,
predaleko od mora,
razlila se presušena rijeka.
Majka rijekom šalje poruku.
Zna da njene vode
uplivavaju u neko drugo more.
Na blatnjavoj obali,
zarasloj u zukve i žalosne vrbe,
doziva svoju djecu,
odraslu i ozbiljnu,
odjednom nejaku u velikom,
tuđem svijetu.
U kojem bi se kćeri trebale osjećati
sigurnije i zaštićenije
nego tu gdje su rođene,
propuzavale i prohodavale,
isplakivale prve zube,
šarale po Bukvaru,
šetale po Velikom
školskom atlasu
Učila – Mladost – Zagreb
XVII izdanje, plavih korica,
za globus nije bilo novca,
kemijske formule ispisivale ćirilicom,
ponosne što znaju još jedno pismo,
prve mandarine brale na Brijunima,
a onda na nogometnom igralištu
najavljivale dolazak Štafete mladosti,
kasnile kući, fasovale batine,
lomile naočale, prale prozore,
danima vrtile longplejku Beatlesa,
pravile faširane šnicle s rižom,
prijetile da će zauvijek pobjeći,
mazale usne krep-papirom crvenim,
dobivale injekcije za jačanje,
naticale od upaljenog zuba,
padale sa previsokog bicikla,
i živjele, živjele,
sve dok njihovo
nisu počeli svojatati nečiji.
Ne zna, majka, ali zna.
Nešto se loše događa.
Njeni dozivi nemaju odgovora.
Etna
|