IZUDIN BAJROVIĆ I SUVREMENI SCENSKI RITAM

Povezani članci

• Marin Jurjević: POEZIJA I POLITIKA
• Pavle Stanišić: VIJEK
• “TO ŠTO TE NEMA, ČINI DA SI UVIJEK TU”
• SDP BiH Ilidža: Ne iznenađuje nas bahatost načelnika Memića
• Predstavom „Ljepotica i Zvijer“ pozorište lutaka Mostar pomaže sakupljanju sredstava za liječenje Dženana Huseinspahića
• Esad Bajtal: Nacionalisti kako ste dozvolili da vam nacije budu gladne?

Foto: NPS

Kao pedagog na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu on je ponajbolje progovarao, a i sad progovara, kroz produkte svoje autentične glumačke škole, jer većina njegovih negdanjih studenata su korifeji današnjega bosanskohercegovačkoga teatra.

Piše: Gradimir Gojer

Glumački habit koji u različitim scenskim prigodama navlači Izudin Bajrović, kliktaj je tragedskog ritma koji je moguć isključivo kad se steknu svi uvjeti da pozornička propulzivnost scenskog akta dobije onaj predznak koji zbori tragičnim ritmom i koji porađa zornu tragičku krivicu.

Bajrovićeva glumačka snaga oslanja se prije svega, na njegovo temeljno opserviranje literarnog dijela kao polazišta budućega kazališnog akta. Bajrović svoje dramske uloge ne pravi nikada iz prostora zrakopraznih odrednica, već sve kreće iz vrlo precizno postamentirane ovojnice, koju umjetnik stvara oko svake dramske situacije koja je proizišla iz elementarnog sukoba, u konkretnom dramskom tekstu.

Svojevrsne primjere trijumfa Bajrovićeve glumačke energije iskazati ću kroz njegove kreacije u predstavama U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce Abdulaha Sidrana, u režiji Elvira Juhića, Kraljevo Miroslava Krleže u adaptaciji i režiji Gradimira Gojera te Ričard Treći Vilijema Šekspira u režiji Gorčina Stojanovića. Tijekom trajanja kompletnog dramatskog sukoba osjeća se, iz replike u repliku, neka temeljna ljudska tuga, emanirana iz katarzičnosti situacija kroz koje prolaze likovi koje Bajrović tumači…

Gajeći, dobro mu poznati, jezički idiom, Bajrović svome liku u drami U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce uspijeva napraviti iznimno osjetljivu mjeru pozorničke ekspresije. Ta ekspresija dotiče, i to na rijetko osjetljivim mjestima, kad se i dramskoj teksturi mora ukazati stanoviti komički predah. Bolna mjesta u čovjekovom bivstvovanju uopće, a ne samo u konkretnim dramskim situacijama gotovo opsesivna su u traganju ovog umjetnika.

Iznimno složenu kreaciju Bajrović je ostvario ponirući svim slojevima čovjeka – mrtvaca, čovjeka koji dolazi sa mirogojskog grobišta na kraljevski sajam.

Taj njegov Janez u Krležinom Kraljevu građen je nevjerojatno interesantnim rasporedom ritmova. Smjenjuju se tu pasaži brzoga govora i sporih rečeničkih slapova, brzoga hoda i gotovo matematički preciziranog stilizma hodnih sporosti.

Bajrovićev Janez niti jednog trenutka nije niti liči na neku literarnu fikcionalnost, već u predstavi Kraljevo on izrasta u krupnu scensku figuru permanentnog zračenja jednog emotivnog tembra, koji pokazuje neugaslu žeđ za traganjem po najdubljim struništima čovjekove emocionalnosti. Tu Bajrović pokazuje da je njegova gluma bila i ostala produkt intelektualne, do kraja cerebralne angažiranosti teatarski osvještenog dijelatnika, koji upravo u uspostavi pravilnih scenskih ritmova dobiva gro svojih pozorničkih bitaka za konkretan teatarski lik!

Tumačeći svoga Ričarda, Bajrović je, uz suvereno vladanje tijelom, iskazao bogatstvo varijacija govorenja Šekspirovih versa, a može li, zapravo, biti veće rigoroze u scenskoj umjetnosti do li one u tumačenju Šekspirovog stihovlja??! Tu je Bajrović pokazao ritmičku kadencioniranost, u stihu, ali u isto doba i jedan zavidan smisao za raspored tišina i scenskih krikova…

Njegov je Ričard miran, ali on isijava zlo iz nekih (paradoks!) dalekih slojeva dobrodušnosti, ljudskosti, par excelance…

U dvije komorne predstave na maloj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo En face Bajrović će se iskazati kao majstor mjere u maloscenskoj kazališnoj ekspresiji.

U predstavama Ponoćna igra Dubravka Jelačića – Bužimskog i Gospođici Juliji Augusta Strinberga, a u obje imajući za partnerku odličnu Medihu Musliović, ostvariti će on prave trijumfe pozorničke preobrazbe na bajrovićevski način!

U Ponoćnoj igri glazbareći na tankoćutnim emotivnim vlatima Bajrović se iskazuje kao vladalac, i to superiorni vladalac u sferi stanke, koja u pravilu, nakon toga produkuje olujne vrhunce dramatičnosti.

U Gosođici Juliji, Bajrović je, zapravo, spiritus movens jedne trostavačno (Ona – On, On – Ona, Ona – Okoliš) gradirane dramatske situacije. Strindbergov tekst davao mu je dostatnoga povoda da pokaže rijetki suptilitet u tumačenju ponajtežih pasaža prijetvornosti, ironijskog odnosa i hinjenih prizorišta takozvane ljudske slabosti.

Izudin Bajrović je karakteristična pojava u sarajevskom i bh. teatru, po još jednoj nesvakodnevnoj odlici… On je, zasigurno, u recentnoj bh. teatarskoj produkciji živi primjer goleme etičnosti u teatru, a ta etičnost je i jedna od pretpostavki opstanka i bivstvovanja teatra u utrci sa nizom suvremenih medija!

Kao pedagog na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu on je ponajbolje progovarao, a i sad progovara, kroz produkte svoje autentične glumačke škole, jer većina njegovih negdanjih studenata su korifeji današnjega bosanskohercegovačkoga teatra.