IZLET

Izdvajamo

• Ako se igdje još može uživati u prostoru koji rađa velike ideje, ako se u takvu nepoznanicu može ući - onda je to pučina mora, što dalje od kopna - bliže zanosu. Na kopnu nemirna duša nema što da traži. Kopnom se hoda, nad pučinom se leti. Na dubokom moru, sada jednako kao odvajkada, može čovjek osjetiti koliko je širok duh koga je umjetnost odabrala za slugu.

Povezani članci

• Nikto nije palio svijeće, samo su palili Ferale
• Završen treći Internacionalni festival književnosti – Bookstan
• Večeras predstavljanje knjige ‘Kazalište krize’ Snježane Banović u Mostaru
• Vojislav Vujanović: Od naracije do lirskih kristala Emine Beho
• Otvorena strip izložba Sarajevski atentat 2914. povodom obilježavanja 100 godina Sarajevskog atentata
• Život u tranziciji

Početkom septembra Ahiles je sa sinom otputovao iz uvale; Krista je obećala: vratiće se u Hamburg kad u uvali minu blagoslovljeni dani miholjskog ljeta. Jedne blistave nedjelje, na poziv Arhipa Domijana, njih dvoje su otišli na svjetionik. Vedrina dana je otvorila vidik desno sve do Lovćena, lijevo se pružala oštra golet priobalja prema Porto Hendeku, njegove oštre oči nazrijele su iza pučine albanska brda pred Dračom. Arhipova barka, podno  svjetionika, mirovala je stegnuta bonacom. Na terasi, podno kule sa luminom, zatekli su starca gdje loži vatru za roštilj; kraj njega, na malenom taulinu bilo je nasloženo nekoliko boca vina, na rešetki su se caklile uredno položene škombre čekajući žar. (Kad zasjednu kod svjetioničara u zoru će pijani teturati kroz gustu noć, držeći se za ruke da ne slete u more, pjevušeći svako za se svoju serenadu.)

Čekajući da se riba ispeče Mavro el Greko se popeo do vrha kule sa polukružnim lećama. Oslonjen o topla gvozdena vratašca, gledao je sa te visine na pučinu. Misli:

Ako se igdje još može uživati u prostoru koji rađa velike ideje, ako se u takvu nepoznanicu može ući – onda je to pučina mora; što dalje od kopna – bliže zanosu. Na kopnu nemirna duša nema što da traži. Kopnom se hoda, nad pučinom se leti. Na dubokom moru, sada jednako kao odvajkada, može čovjek osjetiti koliko je širok duh koga je umjetnost odabrala za slugu. I dok plovi po pustinji vodenoj, gdje je jedini trag ushićenje koje treperi uz dobro usmjerenu krmu ka beskraju – sve je neizvjesnost. Bez te božanske skrivalice nema dobre umjetnosti. Okrene li kopnu, stane li uz kraj, glad za naslućenim (drhtava ruka nad bjelinom papira, prvi potez četke na praznom platnu, hitrina ruke koja se spušta da odsvira prvu liniju melodije) postaće dosada, a u dosadi nema tajanstva. Čovjek postane drvo, trup, polubiće koje se tumba i kotrlja drumovima, prašnjavim tlom. Umjetnost rađaju nemiri duha i tajanstvo. Obrne li čovjek pramac ka pučini, otme li se običnom brčkanju u plićacima, na početku je slasti novih potraga. Uvijek ima mogućnosti da se biće umjetnika vrati nepoznatom. Samo okreni kormilo od stijenja, obrni leđa zemlji ako smiješ – bićeš božansko dijete.

Tako je mislio slikar, a znao je da se vara. Da se vara bijela ptica sa kule svjetionika, sa kraja hridi Mandre, u želji da nađe smirenje. Dugo se traži nadahnuće, a kad ga osjetiš – čuvaj mu trag u srcu ubodom trna, napiši ga šifrom na papiru, grafitom gana kartonu pečatiraj, jer traje kraće od trena. Osvrnuo se još jednom na plavi beskraj, sklopio kapke da sakrije suze, pa se, omamljen mirisom ribe sa gradela, vratio uskim skalinama društvu koje ga je zvalo.

(iz romana MAVRO EL GREKO, “AntenaM”, 2023; za izdavača: Darko Šuković)