IZAĐI I BORI SE

Povezani članci

• Božica Jelušić: TOLSTOJANSTVO
• Božica Jelušić: Slovo o volji i nevolji
• Predstavljanje romana Nedžada Ibrahimovića “Inkapsulirana tijela” u Mostaru
• Božica Jelušić: CRKVA BEZ VRATA I TORNJEVA
• Video rad ‘Turning pointe’ umjetnice Arlete Ćehić osvojio drugo mjesto na Bienalu Mediterraneo Art Price 3 u Italiji
• Večeras druga PechaKucha Night

Ja cijeli život sanjam kako odlazim niz rijeku, starim parobrodom koji vozi sol i da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav, tanku cigaru i par mamuza od zlata, da sam Šejn, da sam Šejn.

Cijeli život sam mislio i sanjao slobodu, onu potpunu bez okova, bez ugovora i sponzorskih klauzula, slobodu kada ti kiša miluje lice, a ti si na Champs-Élysées sa gitarom kojoj nedostaju dva praga i jednim klaunom kojem se šminka razmazala niz lice.

Jer život uz granicu je opasan i tvrd, a moje ime od sada znači pravda, već čujem priču kako sa mnom jaše smrt, a ja jašem crven pored vatri na rubu grada.

Mislim da je potrebna određena hrabrost da čovjek sluša svoj unutrašnji glas, da se ravna po nekim bitnim mjerilima, da se ne da voditi svim mogućim mašinerijama, manipulacijama, vanjskim i unutrašnjim, kazat će mi Šejn dok izvodi trik s kartama i nisko paše revolvere. Šteta, razmišljam, što je moj Šejn sijed, no kada te pogleda tim ledeno plavim očima ne vidiš godine, već tisuće milja prerije i stotine obračuna u zadimljenim krčmama zapada.

Šteta je što ima toliko strepnje i straha pred budućnošću, razmišljam, tako valjda mora ciklički ići, sve se ravna po višim zakonima, koji imaju svoj ritam. Ali, izuzeci su uvijek mogući, imaš li hrabrosti biti izuzetak mladiću? Dok živim život koji nisam birao sam, o suhom vjetru s juga moja duša sanja, ja čujem buku stada, vidim u daljini grad, a tanka slika jave postaje sve tanja, imaš li hrabrosti biti Šejn mladiću?

Izađi i bori se

u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas
Izađi i bori se
Ulica je prazna, ali s prozora motre na nas
Izađi i bori se
Uzet ću ti život ako ostanes – uzimam čast.
Ustani i kreni, Stražari su otrovani, konji su spremni. Ustani i kreni, Magla se digla, vani zora rumeni.

Podigao sam pogled s njegovih čizama i pogledao Šejna ravno u oči. Šejna i njegovo izborano lice, lice na kojem jasno vidiš svu tugu umjetnika, sav tanin crnog vina i noći provedene na pariškim ulicama i besparicu i hladnoću i borbu sa svojim fantazmama, lice iskreno i hrabro koje je u dobrim i u zlim vremenima ustrajalo samo u svojoj umjetnosti ne pretvarajući je u laž, u obmanu, u opsjenu. Lice ni bogato ni slavno, ali lice Šejna, onog kojeg s prozora motre svi oni koje je život okovao strahom.

 Bojiš li se života mladiću?

Šejn pripaljuje tanku cigaretu i gleda me ispod oboda svog starog, zgužvanog stetsona. O da, bojim se života, i trebalo mi je hrabrosti da budem što želim, da budem slobodan, da radim što želim. Trebalo je vremena da shvatim da je bolje živjeti na ulici, ali živjeti kako je bog naumio da živiš. Raditi ono za što ti je dao u životu dar. Svirati prolaznicima? O da. Zašto ne? Zar muzika nije i za prolaznike. Ili samo za one koji kupe kartu? Mladiću. Potrebno je kisnuti. Potrebno se nadisati vjetra, potrebno je spavati na drumovima, pod mostovima, i biti sam i prognan, i biti ostavljen. Potrebno je biti osamljen mladiću. Negdje daleko u preriji zapaliti vatru. Pa plesati gol do svitanja.

Život.

Pričaj mi što te naučio život mladiću?

U životu znam jednu stvar, a ona je opora i gorka, ona je lice Šejna koje sjedi iza dubokih zastora u Utrechtu i prebire po žicama pitajući se isto pitanje nije li bilo pametnije uzeti te jebene ugovore, potpisati te sponzorske klauzule pa zatim kupiti dresove za svoju malonogometnu momčad “Utrecht Rangers” i spustiti se istim onim parobrodom niz rijeku sa tankom cigarom i par zlatnih mamuza?

I tada bi bio samo Šejn?

Jesi li siguran mladiću?, upitao se pripaljujući mi tanku cigaretu. Zar bi glazba koju sviraš na toj gitari bez dva praga imala okus dunje? Zar bi imala miris paljevine automobila, miris prosjaka na stanici metroa i željeznih rukohvata starih sto godina? Mladiću? Zar bi ta muzika imala atmosferu bistroa s gospodom i boemima, s obaveznom svilenom maramom oko vrata? Baš kao u knjigama, gdje je trubač sa Seine svira dok počinje kiša, kiša koja našem tužnom klaunu koji ima dva groša u šeširu razmazuje šminku s lica?

Mladiću?

Kažeš slobodu si pronašao u stvaranju. Dakle na putu si kojim kroče samo pravedni.

Pođimo dakle mladiću i unajmimo cigane, unajmimo trubače i orkestar za venčanja i sprovode, obucimo fina odijela i uđimo u državne asocijacije, potpišimo ugovore, pregovore, razgovore i zaslužimo pljesak i ovacije na koncertima po iseljeničkim klubovima gdje nikoga nećemo oplemeniti svojom glazbom . No mladiću kada se zastor spusti, kada razmaženu šminku skinemo sa čela i pogledamo izborano lice u ogledalu vidjet ćemo istu sliku, istu čežnju za odlaskom, čežnju za starim parobrodom koji vozi sol; i čežnju za jednom nikada prežaljenom djevojkom koja je razumjela, koja je shvatila što znači biti Šejn, što znači biti onaj koji izlazi sam dok ga gledaju sa prozora.

Što znači biti onaj koji je jedini spreman boriti se za njenu čast.

Ali, izuzeci su uvijek mogući, imaš li hrabrosti biti izuzetak mladiću? Imaš li hrabrosti biti Šejn ili ćeš poput tisuća drugih proživjeti svoj život pod  dobro zabravljenim prozorima?

Ja vidim to u tebi, izađi i bori se.

Imaš u sebi čežnju s kojom se sporazumjevaju duše, imaš u sebi dovoljno muzike za Les Voutes u Parizu, imaš u sebi blues koji možeš čuti u starim vagonima koji putuju negdje na jug Amerike, imaš u sebi pobunu Šejna iz Utrechta koji je jednom pjevao da uradiš nešto za svoju savjest i da uzmeš stvar u svoje ruke.

Mladiću, živi svoj život potpun i neovisan, divan u svoj svojoj ljepoti uličnih svirača, klauna kojima se razmazuje šminka i dama koje prodaju svoje tijelo za šaku sitna novca. Imaš to u sebi momče samo trebaš potražiti odgovore u sebi. Jednom se jasno pogledati u ogledalo i kazati sam sebi voliš li više momče da te tapšu po ramenu, da ti kiša ne pada niz lice i šešir već da spavaš u toplim sobama, voliš li više ljude u odijelima ili prostitutke, voliš li momče da ti lice krase naslovnice ili si momče jedan od nas, jedan od onih kojima prodavačice naplaćuju kauciju za boce, jedan od onih koje nitko ne prepoznaje na ulici, jedan od nas  koji imaju samo jednu nikada ne prežaljenu ljubav i koji putuju niz rijeku svjesni da ih samo ona voli baš zbog toga što su takvi, a nikada je neće imati?

Onu zbog koje treba biti Šejn, onu zbog koje treba izaći sam dok te motre s prozora i u konačnici onu zbog koje treba prebirati po žicama iza debelih zastora negdje u Utrechtu, zbog koje treba samo čežnjom natapati pjesme da zna, da zna da je to zbog nje, jedne jedine u publici koja nije očekivala orkestar za venčanja i sprovode.

Tko od nas nije poželio jednom biti Šejn? 

Tko od nas jednom nije poželio slobodu, onu čistu punu čežnje, onu potpunu bez okova, bez ugovora i sponzorskih klauzula, slobodu kada ti kiša miluje lice, a ti si na Champs-Élysées sa gitarom kojoj nedostaju dva praga i jednim klaunom kojem se šminka razmazala niz lice.

Tko od nas nije poželio barem jednom biti takav umjetnik, takav ljubavnik i takav čovjek kao što je Šejn?

Za biti takav trebaš imati u sebi samo čisto srce.

I trebaš otkriti Šejna u sebi.

Trebaš imati par tankih cigareta i mamuze od zlata, trebaš imati dušu veću od ugovora s bilo kakvim vragom, onu u koju stane samo ona koja jedina u publici zna da si jednom izašao zbog nje sam dok su te gledali sa prozora i uzviknuo svima i cijelom svijetu:

Izađi i bori se

u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas
Izađi i bori se
Ulica je prazna, ali s prozora motre na nas
Izađi i bori se
Uzet ću ti život ako ostanes – uzimam čast.
Ustani i kreni, Stražari su otrovani, konji su spremni. Ustani i kreni, Magla se digla, vani zora rumeni.

Ustani i kreni, ona čeka na nas