Iva Hlavač: Frajer

Povezani članci

• SUICIDALNOST KOD MLADIH LJUDI – Kako prepoznati i spriječiti?
• Još jedan veliki uspjeh Balet Mostar Arabesque na svjetskoj sceni
• Nova izložba skulptura Arlete Ćehić u Parizu
• PULJIĆEVO POETSKO SLIKARSTVO I SLIKARSKA POEZIJA ili o umjetnosti autora Vinske mušice
• Boris Pavelić: Feral nas je naučio da se vrijedi boriti
• Uspjeh učenice Baletske škole Gračanica

Ljudi dolaze i odlaze. Kratko se zadržavaju, a onda putuju ka ostalim destinacijama. Popuše koju cigaretu, možda pojedu kiflu iz obližnje pekare i idu dalje. Nose ruksake, torbice, gitare, glomazne kofere i… male pse.

-Ne možeš s psom u autobus glupačo!- derem se, no ona se ne okreće.

Debela žena koja stoji kraj mene gleda me i križa se u sebi. Nosi prozirne vrećice salate i rotkvice, pa ih premješte iz ruke u ruku i pogledava u mom smjeru. Ne iz neke simpatije, već kako bi me prostrijelila pogledom tu i tamo. Nemam kulture i derem se dok držim polupraznu bocu piva.

Kao dečkić, imao sam viziju. Veliki, sjajni volan, mirisni borić ljubičaste boje koji se lagano njiše, a ja gledam ravno. Cesta dokle god ti pogled seže. A sa strane se pejzaž brzo izmjenjuje. Borove šume, njive, polja maka, plavo more i svijetlo smeđa pustinja. I cure kraj mene se izmjenjuju. Plave, crne, crvene, ljetne haljine i kratke hlačice. A sve gledaju u mene i smješkaju se. Gledaju u moje krasne, sjajne brkove i pripaljuju mi cigaretu dok vozim.  Najbliže tome, bio je posao šofera. 

 Međutim, u moju viziju nije se uklapao prerani otkaz zbog dvije-tri čašice visikija na pokojoj stanici. Kavu nisam volio, a morao sam nekako nadosipati gorivo za rutu kojom sam svaki dan išao i pogled koji se nije tako brzo izmjenjivao. Njive i seljaci s traktorima kopaju krumpir. Ili njive napunjene snijegom ili kiša od koje ništa ne vidiš pobogu.

Tako je jednog dana šef došao do mene dok sam, baš na ovom kolodvoru, u kavani prekoputa, nadosipao novu čašicu viskija. Sjeo je do mene za šank i naručio kavu sa šlagom. Stavio mi ruku na rame i objasnio kako stvari stoje, a ja se, jebiga, nisam previše ni bunio. Pio sam lagano dok mi je pričao kako mu je žao i kako to više nije u njegovoj moći. 

  Razbijam mu bocu viskija o glavu i on lagano pada sa stolice i koprca se na masnom podu kavane dok ga ja nastavljam cipelariti po glavi i stomaku i prsima. Vičem peder, peder. A onda nazdravim s konobarom i kočimo se od smijeha. Nisam zapravo to napravio i njegova je ruka još bila na mome ramenu, a konobar je odsutno prao čaše. Naposlijetku je ustao i lagano me udario po leđima: -Ajde, glavu gore, frajeru, bit ćeš ti dobro. Vidimo se, nazovem te svakako.- Bio je to zadnji put što sam ga vidio. Polako se gegao prema izlazu, a na šanku je ostala moja prazna čašica i njegova netaknuta kava sa šlagom.

-Gospođo.- gledam prema debeloj ženi koja još uvijek stoji blizu mene. Ne okreće se, pa ju zovnem glasnije. Polako okrene glavu i ljutito me pogleda. Držim ispruženu ruku u kojoj se cakli dugme.

-Gospođo, je li ovo vaše dugme?-

-Molim?-

-Hoću reći, jeste li možda izgubili dugme?-

-!?-

-Eto, dugme je ležalo pored vas, a primjetio sam kako vi imate slična dugmeta na vašoj haljini.-

-Ti ćeć mene zajebavat, prostak jedan.- izdere se i udalji se na drugu klupu zajedno s vrećicama punim salate i rotkvica.  Zaista više ne razumijem ljude. Ja bih htio da mi netko vrati ono što sam izgubio. Ljudi više ništa ne cjene. Postali smo potpuni stranci. Prije je to nekako bilo lakše. Tražiti pomoć i obratno.

Jedne večeri, dok sam vozi zadnju smjenu, na zadnjoj stanici je ušla žena sa cekerima i vrećicama. Na toj su stanici izašli i zadnji putnici. Ona je sjela na prvo sjedalo iza mene i uzdahnula stavljajući stvari na pod. Šutili smo neko vrijeme dok sam je pogledavao u retrovizoru.      Izgledala je vraški umorno. Odavali su je veliku kolutovi ispod očiju. Bila je malo jača. Ne debela, samo je imala malo jače noge i bokove, te ogromne grudi.

-Smeta li vam glazba?- pitao sam aludirajući na moju kasetu Azre koju sam pustio da lagano svira. Snimio sam je posebno za zadnje rute. Nekako mi je najviše odgovarao Johnnijev glas dok sam se probijao kroz mrak.

-Molim?- motor je bio glasan

-Glazba. Smeta vam? Ugasit ću ako želite.-

-Ne, ne. Baš mi odgovara.- rekla je umorno.

Tako smo nekako počeli razgovarati i kada smo stali na zadnjoj stanici gdje je ona izlazila, pozvao sam je na piće. Isprva se nećkala, ali ja sam znao da će naposlijetku prihvatiti. Pričala mi je o svojim problemima i ja sam pažljivo slušao. Popila je dosta, ali nije se toliko napila. Bila je to jaka žena, kažem vam. Od kada je ušla u moj autobus dobio sam poriv da joj pomognem. Nije me privlačila, jednostavno mi je bilo žao. Tako sam se osjećao gledajući je s tim cekerima i vrećicama podpodočnjacima .Otišli smo natrag u moj autobus i poševili se. Htio sam joj pomoći, zaista. Kasnije smo ležali na zadnjem sjedištu i pušili, gledali kroz prozor jedan te isti pejsaž, kako se lagano izmjenjuje. Nisam je više vidio poslije toga, ali sam se iskreno nadao da sam joj barem malo pomogao.

Debela žena ušla je u autobus. Popio sam pivo i bacio bocu u koš. Dan je lagano odmicao i šoferi su hodali uokolo s bijelim košuljama natopljenim znojem. Bili su to uglavnom novi šoferi, poneki stari, no nisu me prepoznavali. Iskreno, bio sam dosta zarastao i smršavio. Vjerovatno zbog toga. To je bio razlog.

Prije sam imao gomilu prijatelja. Jebote, bio sam frajerčina. Pojavim se u kafiću u gradu i svi me pozdravljaju, pitaju „Šta ćeš popit stari“ i „Jebote, pa di si ti, čekamo te“. Bio je to jedan od najpopularnijih kafića u gradu, a ja sam poznavao šefa. Bili smo veliki frendovi. On me uključivao u sve planove i kombinacije. Svi su me voljeli. Ooo, i ja sam volio njih. Cure su se ljepile po nama. A ti ih zajebeš, pa nikome ništa. Dolaze nove. Tebe nitko nikada nije zajebao. Ne bi se usudio. A one, one su htjele nas.

Spustila se noć i zadnji je vozač otišao, a putnici nisu više čekali. Ako su morali stići negdje, sada su već bili tamo, a ako su zakasnili na poslijednji autobus, stići će tamo sutra. Tu smo samo golubovi i ja. A i oni će polako na spavanje. Više nema mrvica uokolo, no neki od njih uporno kljucaju vlastiti izmet preko kojeg se kotrljaju zgužvani, masni papiri.

Sa zadnjim golubom krećem i ja. Lagano hodam do svoje zgrade. Palim svijetlo i tražim ključ. Unutra zjapi tišina mrak  Ulazim u kuhinjicu i vadim stari kruh iz ladice, te tvrdo kuhano jaje koje je ostalo od jutros, pa sjedam za kuhinjski stol nasuprot katrona ljepotice u prirodnoj veličini. Kada pojedem uzmem ishlapilo pivo iz hladnjaka i nazdravljam s njom. Ona me gleda i glupavo se smješka držeći desnu ruku na boku.

Kada sam bio klinac i živio s roditeljima, volio sam biti sam. Jedva sam čekao da odu na par dana. Osjećao sam se velikim. Skinuo bih se i po cjele dane hodao gol i pušio cigarete koje bi mama slučajno ostavila.

Sada se zamotam dekom i stavim karton ljepotice kraj sebe, uzmem cigaretu sa stola i zapalim. S njom nisi sam piše na kutiji. Prije je pisalo Hej frajeru zapali i bježi cestom dok ti cura pripaljuje, a veliki, sjajni brkovi se smiju beskonačnom putu pred tobom.