ISPOD ZVIJEZDA PADALICA

Povezani članci

• Netko drugi
• Smisao u naizgled besmislenom svijetu
• ODLAZE MI PRIJATELJI
• Srđa Pavlović: I u gori, istinu zbori!
• Intervju sa Kočom Popovićem iz 1989: “Milošević je običan BANKARSKI PACOV, zbog njega će biti krvi do kolena”
• Božica Jelušić: Pišem, pišem petnaest…

Semir Spahić

ISPOD ZVIJEZDA PADALICA

Zbirka priča i poneka pjesma

RECENZIJA

Esad BAJTAL

Dok im, upinjući se svim svojim snagama, ljudi zanosno streme (per aspera ad astra), dotle, same zvijezde, bešumno parajući nebesku pomrčinu, padaju na Zemlju. Na sceni je simptomatična dijalektika života – čak i zvjezdani uspon samo je zalet u ambis i beskraj kosmičke nigdine. Ni zemni hod čovjekov nije ništa drugačiji ni bolji. Nesvjesno, inercijom materije, težimo sopstvenom prahu iz koga smo, neznano kako i zašto – došli. Vraćamo se biću vlastitog nebića. Neumitnost kraja projektuje se kao fatalna i neizbježna alogičnost života za(s)palog u samodovoljnost ništavila Freudovog Thanatosa.

Kao dnevnik naknadnog sjećanja, Spahićeva zbirka priča Ispod zvijezda padalica (prožeta s ponekom nostalgično intoniranom pjesmom), kroz apsurdne slike rata i bezrazložne smrti nedužnih, potapa svog čitaoca u mračnu rezignaciju fatuma neumitnosti, izvan koga ostaju još samo snovi i nade osuđene na jalovost vlastitog neispunjenja. Pri tome, biva nam uskraćeno ćak i da naslutimo razloge te metafizičke bezrazložnosti, zmijski sklupčane u desemantiziran, značenjski ispražnjen pojam – Sudbine, o kojoj, makovski govoreći, samo nejasno slutimo:

„Malo znamo al’ je znano“.

Taj momenat spoznajnog vakuuma, sabran u jednoj Spahićevoj strofi (koja bi mogla figurirati kao simbolički motto cijele zbirke i njen poietički zaštitni znak), lakonski sabira u sebi svu neizrecivost ljudske zapitanosti koja, uprkos generacijski opetovanom htijenju, zauvijek ostaje bez istinski umirujućeg odgovora:

Mi jesmo tvorci svog nesavršenstva

Mi umna bića s vjerom u Sudbinu

Gajimo zlo nad grobom Blaženstva

I nikad nećemo spoznati Istinu

Ovu Odu ljudskom nesavršenstvu (kako se zove pjesma koja uokviruje gornju strofu), autor će iznova p(r)ozivati i varijacijski nijansirano prelamati kroz skoro svaku svoju priču, pa čak i onda kad one tematski (i naizgled), uzmiču svakom uzajamnom dodiru, poput one o mladencima i svadbi čiji šokantni kraj svjedoči o rasapu uma. Odnosno, kako bi to Lukač rekao, o – razaranju uma, kako čitaočevog, tako i onog akterskog, sred koga svatovski raskošno nakinđurena mlada, pada u ponor iracionalnog htijenja za koje razumnog objašnjenja nema. Ali ima logike neuhvatljive životne fenomenologije. Sve se odvija po scenariju onog pascalovskog  iracionalizma lakonski sažetog u iskaz gorke, vanobičajne i vanbontonske istine konkretnog dogoda: „Postoji logika srca o kojoj razum ništa ne zna“. Upravo zato, na kraju tog svadbenog kraha, Spahić svog čitaoca ostavlja u stavu osupnute nesabranosti, raspetog na križ one životne alogičnosti koja je iskustveno tu, a misaono daleko izvan i iznad svih jezičko pojmovnih mogućnosti, koje bi je mogle sabrati u bilo šta, pa makar i u crnu tačku, nekog, mastilom gorkog apsurda – ispisanog smisla.

Tu je i jednako neodgonetljiv udes nekog nesretnog Angolca koji, antički tragično, bježeći  od rata i smrti u svojoj zemlji, pada u njen zagrljaj ovdje, u Bosni, podlegavši joj prvih dana rata i odnijevši je u grob kao tajnu tajne kojoj se umaći ne može. Jer, ma šta činili, ljudi, zapravo, i ne znaju da “bježeći od smrti, udaraju za njom u potjeru“ (Demokrit). Ta neželjenost fantomskog kraja nalazi sebe u fatumskim zasadima božanski posredovane neizbježnosti, pred kojom nema – uteka ni spasa.

Brojni drugi paradoksi, uključujući i one bolnog roditeljstva, djetinjstva i mladosti, uz etički uzornu, i blochovsku uspravnu figuru uboge majke, koja (šutke i bez prijekora), prolazi kroz scile i haribde ljudske bezosjećajnosti onih kojima je darovala život, samo su simbolički posredovane nijanse Spahićeve crne, simptomatski porazne, zvjezdo-padalačke naracije.

Međutim, čisto metodološki gledano, zbirka svjedoči transmiterski funkcionalizirano biće autora na vlastitim stranicama, čineći ga spisateljski skoro odsutnim. Tačnije, znatiželjno-nijemim gledaocem i pukim svjedokom drame u kojoj život priča sam sebe. I o sebi. Glas života, kao opori jezik zbilje, ovdje se pretače u zbilju jezika koji nam se obraća sa periferije egzistencijalne nemuštosti, rezignirano se ogledajući u krivom ogledalu Sudbine, koja nas, poput vihorom raspršenog maslačka, raznosi nigdinom udesom bojenog besmisla bivanja.

Ta indirektna autentičnost, razumski nagađajućeg sricanja o neizrecivom, daje Spahićevom rukopisu pravo da se, knjiški sabran, zaogrne u korice pokušaja jednog svjedočećeg bdijenja. Bdijenja Čovjeka nadnijetog nad sobom samim; nad sudbinski vrištećim upitnicima životne apokalipse, pred kojom nema ni pravih pitanja, ni pravih odgovora. Upravo zato, i jedno i drugo, u svojoj epistemološkoj otvorenosti, ostavljeno je (u samopropitujući amanet) svakom pojedinačnom čitaocu ove opominjuće knjige.