ISPIRANJE
Povezani članci
- Pjesnikinja Dorta Jagić dobila nagradu u vrijednu 25 000 eura
- Promocija knjige “Djedova i majkina djeca” u Tuzli
- PET BERLINSKIH DANA
- IZLOŽBA PORTRETA UMJETNIKA MENSURA BEŠLAGIĆA
- Preminula je Ljubica Ostojić
- Direkcija Festivala MESS: MESS je bio, jeste i ostat će prostor slobode i umjetničke odgovornosti
Piše: Petar Fehir
Kažu da psi sliče svojim gospodarima.
Pudlasta gospođa, recimo, na plaži, s natapiranim žutim psićem čini jedan neodvojiv prizor.
Ili nakostriješeni buldogježastih obrva koji na kratko drži svog nabildanog šetača.
Razni šeferi “pljunuti su njihovi dvonožni prijatelji, a tankonogi hrtovi, nabadaju potpetice kao i njihove tankoćudne dame.
E, sad! Jel to psihologija il zoologija – ne znam.
I države, kažu, sliče svojim građanima.
Svojim činovnicima, čistačima i herojima.
Odvajkada se držalo one da ne valja zajebati čovjeka. Državu – ko jebe.
Prevari, utaji, podmiti – izdaj mjenicu bez pokrića, ne plati porez, “odloži” smeće pored koša, iskipaj zarđali frižider u najbliži šumarak, sipaj plavi dizel, “posudi” alat s posla.
Glasaj kontra! Ruši vladu što ne smanjuje administraciju! Štrajkaj kad je hoće smanjiti!
I kuće, nastambe – i one umiju sličiti svojim graditeljima.
Otvorene, s staklenim stijenama cijelom širinom, tri dimnjaka i dvije garaže. Ili zatvorene s dva mala prozora, omanje, koje ćemo poslije nadograđivati cijeloga života. Dvokatnice s boravkom od sto kvadarata . Da se nađe kad se djeca budu ženila, ili ne daj bože, netko umre.
(Znam jednoga što je u istom dvorištu sagradio dvije identične kuće, da ne kupuje još jedan plac. Jedini problem je što ni u jednoj nikada ni on ni itko negov neće živjeti.)
Projiciramo mi i na druge stvari. Vozila naprimjer. Ne kaže se bez vraga da automobili “kompenziraju” neke naše nedostatke, zamrle nam funkcije. Osobine i sklonosti.
Znate to…
Ipak ništa nije oslikalo naš karakter kao jedno keramičko čudovište.
Najnekorisnija stvar poslije zla čovjeka.
Bidè.
Ta se spodoba ugrađivala u gotovo svako kupatilo osamdesetih.
Svatko tko bi došao vidjeti novu kuću starog znanca primijetivši TO, izrazio bi glasno divljenje.
– O, pa i bidè imate – svaka čast!
Gazda bi stisnuo gumbić, špricnuo koji put i važno pogledao prisutne.
Tom bi se impresijom obično završavala priča o bideù i vratila ga kući, u finije francuske kupleraje s početka osamnaestog stoljeća.
Mi, valjda, navikli na ispiranje.