Ismet Smajlović: Turistička razglednica sa Akdeniza

Povezani članci

• ZAVIST I LJUBOMORA KAO NOĆNA MORA
• Olga Lalić-Krowicka: Kratke priče
• U Sarajevu otvorena izložba radova projekta “Actopolis – umjetnost djelovanja”
• Ruždija Ruso Sejdović: Dvije priče
• Lepi maniri u doba WikiLeaksa
• PROSTORI MAFIJE U KULTURI

Evo nas opet na turskom Sredozemnom, Bijelome moru, Akdenizu, a na Antalijskoj rivijeri. Prije skoro deceniju najprije upoznasmo Antaliju, tursku turističku prijestonicu i glavni i odgovorni grad rivijere, pa smo se prošloga ljeta, prezasićeni velegradskom bukom, sklonili u tihost Kemera, mjesta do kojeg se prije pedest i nešto godina moglo doći samo čamcem, danas grada i ljetovališta po mjeri čovjeka željnog predaha usred buke i bijesa života. A desetak dana već zamaklog juna bili smo se „nasukali“ nadomak Sidea, još jednog sredozemnog grada u đerdanu ljetovališta čija imena sve više postaju glasovita poput Bodruma, Alanje, Beleka, Tekirove i onih tamo dalje, na obali Egejskog mora, Kušadasija, Marmarisa. Razložno je priznati da ovi turizmopolisi osim milozvučnosti u imenima idu u red mjesta koja su uveliko na glasu po atraktivnosti, egzotičnosti, prepoznatljivosti poput Šarm el-Šeika, Kadiza, Funšala, Aresifea, Krfa, Drača, Palerma, Malage, Lisabona, Kazablanke, Palma de Majorke, koje je minulih godina, makar i nakratko, autor ove reportaže pohodio.

Ovojunsko ljetovanje bilo je u znaku upoznavanja sa dijelom mediteranske Turske koji osim već znanoga mora, ima i antičku historiju ugraviranu u ljetopis Sidea, te pohod ka rijeci i gradu Manavgat. Naravno, bilo je tu i praćenja kulturno-zabavnih programa u amfiteatru jednog tamošnjeg hotela, bilo kupanja, odmaranja, ljudovanja, isprobavanja specijaliteta, a kroz digestivni trakt propušten je bogme i koji koktel.

Ako je hotel bio stvoren za kloping, u šoping se išlo u tržne centre, koji su nađiđani duž puteva, te posijani po gradovima u unutrašnjosti. (I sad nam se ukazuju Waikiki, Koton, Mavi, koji su dušu dali da džep proglasi dan žalosti). Posjetili smo i razvikani vodopad rijeke Manavgat koja slazi s planine Taurus, ne opčinivši nas vele, jer naša Rakitnica, pa Plivski vodopad, Štrbački buk, pa Kravice bili su nam jedinica mjere za atraktivnost. Turski turizmolozi se kunu u Manavgat zato što su oskudni rijekama koje se ulijevaju u more, a one koje smo vidjeli u Antaliji i evo ovdje nisu to plahovite, planinske, modre nego nekako prigušene, sive rijeke.

Grad Side, nazvan po naru, jedan je od najpoznatijih antičkih polisa u Turskoj, kroz koji je protutnjalo 12 civilizacija, ostavši ponajviše znan po Apolonovom hramu i velikom rimskom amfiteatru, te gusarenju i kao trgovište afričkim robljem. Danas je to grad-miks starinskosti i ovovremenosti, a onaj dio uz more, sa spletom uličica, okićen ponajprije mnoštvom turističkih hodočasnika, pa arhaičnim kućama, dućanima i restoranima, bronzanim Ataturkom koji „stražari“ na ulazu u Side, uzor je pitomosti, besprijekorne urednosti, što, mora se priznati, nije uvijek u drugim mjestima, naročito onim kontinentalnim, kroz koje prohodismo.

Smjestili smo se u hotelu iz čijeg naslova isijava sunce (sunis) i pretenciozna, haj’mo reći samoreklamerska odrednica „elita“. (Ako iko iz tours-agencija i pročita ovu opasku, pa se možda malkice rasrdi, autor ne mari za to, jer je kao i dosad putovao o svom grošu). Po bazenima i uz more uživalo je, čini se, hiljade duša, ponajviše slavenskih. Najbrojniji (i bećarski najraspoloženiji) bili su Rusi, nešto zapadnjaka, podosta Srbijanaca, sve više je Rumuna (jesu li u EU ili nisu!), bilo je i Albanaca, Turaka, i to onih sa sjevera, a među njih su se udjenule i na desetine Bosanaca i k tome još Hercegovaca.

Valja konačno reći da su Turci asovi turizma i njihova formula za pridobijanje turista za ljetovanje na moru (i morima, jer se osim na Sredozemnom, nalazi i na Egejskom, Crnom, Mramornom), drugdje je teško primjenjiva. Naime, oni imaju, kako bi se reklo, popularne cijene a elitnu uslugu, što malo ko, predan turizmu, umije da objedini. Iako autor nije iz turističkog esnafa, usuđuje se dati jednu od odgonetki takvog fenomena. Uspon u turizmu omogućilo je nicanje hotela na doskora praznim prostorima uz morsku obalu, pa raskošni hoteli (oko trista ih je, od kojih stotinjak sa pet zvjezdica)  gotovo da su mini-gradovi, umalo da ti, da se malo našalimo, zatreba kompas za snalaženje u labirintu objekata, okoliša. U zemljama sa turističkom tradicijom počesto su, zbog stiješnjenosti, vršena nadograđivanja, restauriranja, adaptiranja. Zašto ne napisati i ovo – nema ovdje balkanskih „specijaliteta“ tipa: skupoća, apartmanizacija, podozrivo mjerkanje gosta, ergo mrzovoljitis, nestašica vode, suncobrana, ležaljki, pa lift u kvaru, doziranje klimatizacije, „veta“ na minibar u sobi, pa maltretman na graničnim prelazima koji znaju potrajati koliko i dužina avio-leta od Sarajeva do Antalije, koji inače traje sat i 45 minuta.

Onda: sofra! Kako je Turska i poljoprivredna velesila koja samu sebe hrani, što diktira i povoljne cijene turističkih aranžmana, tako da su u hotelima prehrambeni „terminali“ na svakom koraku. (Čini se da izobilje ića i pića dobrano u dilemi dijetalce, a „kolekcionari kilograma“ u povratku su avion dodatno opteretili sa još barem pola tone). Kreneš li prema moru, presretnu te sladoledžija, pa roštiljdžija, fiš-„terminal“, a negdje u sredini iz đulistana viri restorančić imenovan po sufiji Rumiju-Mevlani, Mevlana pide, u kome  poslu predane žene i na temperaturi od 35 Celzija derviškim pokretima kao u mevlevijskom zikru, spravljaju pide (lepinje, turske pizze, gozleme, po naški đuzleme). (I Turcima je pjesnik poslužio da ga komercijalizuju. Sjetih se Muse Ćazima Ćatića koji je dospio na jednu našu novčanicu čijem bi se, da je živ, iznosu obradovao, jer se birvaktile nasirotovao. Tako se politički makijavelisti odužuju piscima, klanajujući im se tek kad dospiju s one strane života).

Onaj koji ovo piše nije mogao odoljeti jelima i slasticama koji su mu prizivali djetinjstvo, ono od prije šest decenija. Susret sa bjelančevinama i vitaminima započinjao bi tarhanom corbasi, a zaslađivao rahvanijom, sutlijašem, bezbeli i kadaifom, tulumbicama, halvom, sve zaobilazeći švarcvald i reform-tortu. Unutrašnji organi nisu mogli eskivirati dinje, lubenice, taze ubrane, pa med-medljiku iz saća, koji zapisivača nagna da sazna da je oko dvjesta hiljada porodica okrenuto pčelarstvu, čineći Tursku jednom od najmoćnijih pčelarskih zemalja u svijetu. Autor se držao kulinarske „bese“ da u svakoj zemlji koju posjeti treba isprobati barem neki specijalitet, pa tako bi i ovdje. Helem, u ustima ostade ukus čerkeskog sira, crnomorske ribe hamsi, mesa od deve, škampi…

A pićovnik? Među turistima kao da je malo ko rođen u znaku vodolije, nego je mnogima razrjeđivač jagnjetini bilo pivo (pivoljerosi kažu da „efes pilsen“ nije čemu), na maliganskoj top-listi nisu teška pića nego kokteli. Najtraženiji je mojito ili mohito, kubanski izum, koji se sastoji od limuna, svježe mente, koja kap bijelog ruma (havana, malibu i tako to), mrveni smeđeg šećera, mineralne vode i eto – osvježenja na visokim temperaturama. Ovdašnji šanksonjeri u niz koktela „preko veze“ ubacuju vodku, ne bi li se tako dodvorili meraklijama iz domovine visokog votkostaja.

Koja li lektira bi? Osim što smo raspoznavali staze, lica, predjele, zagledali se u orijentalna lica gradova, uz more i bazene u rukama su viđane i knjige, što je ovog zapisivača zaradovalo. Podsjetilo ga je, baš kao onda kad smo neke godine hodili Izmirom, na onu scenu iz  Ivine „Proklete avlije“ kada sejmeni u zindan ubacuju fra-Petra  a on se, udvojen, spušta do Ćamil-efendije ugledavši uz njega knjigu, sinuvši mu primisao da bi ovaj sapatnik mogao biti pitomiji od drugih „stanovnika“ Deposita u Smirni, današnjem Izmiru. Nego, učena i mudra Slavenka Drakulić i roman joj „Dora i Minotaur“ bili su mi, kako se to danas veli, konekcija na Gutenbergovu galaksiju. Dočitavanje djela o meštru Pikasu i Theodori Markovitch, započeto uz more, uz Akdeniz, bit će nastavljeno u jednom cerovom gaju nadnesenom nad Jablaničko jezero.

„Obilazeći“ Internet, na portalu NoviKonjic naletio sam na foto-kritiku o rupama ispred konjičkih solitera i odmah mi se sjaj Mediterana ugasi u očima. Tako nam je to: čim iskoračiš malo dalje iz centra, koji je dotjeran, uglancan, susretneš se sa  zapuštenošću baš kao i u drugim balkanskim zemljama; pa evo i u ovom dijelu Turske: pređeš li kapije elitnog hotela i kreneš u unutrašnjost, naletiš na iskrpljene puteve, naherene dućane, nenjegovanu egzotičnu vegetaciju. Sa takvom neobaveznošću sretali smo se i u Albaniji, Egiptu, Maroku, nekim italijanskim i francuskim lučkim gradovima. Ali, raduje da tako nije svugdje. Evo, recimo, Norveška, pa zašto ne i Slovenija, kojima je cilj da i periferija bude centar. Tamo gdje građani odbijaju da budu podanici, ne dozvoljavajući da vlast bude njihov gospodar nego servis im, život nije tiha jeza, nije svakodnevna jadikovka nego osmišljeno ovozemaljsko bitisanje.

Tako udžbenički i zluradi stereotipi o Turskoj kao tamnom vilajetu baš kao i o Albaniji, koji smo pohodili prije desetak godina, iščile kad se znatiželjnik susretne sa ovim zemljama. Zato i nije začudno što se oni koji su željni putovanja i odmaranja zapućuju u  Tursku, gdje ih čekaju egzotičnost podneblja, topla i čista mora, cijene aranžmana koje nisu ucjene, otvorenost spram putnika-namjernika, uslužnost, komoditet, neizvještačenost, naprosto turizam po mjeri čovjeka koji se ne zaklanja iza pseudoaristokratizma, prenemaganja, džetseterizma.