Ismet Smajlović: Mutnolovci

Povezani članci

• Strategija EU za Zapadni Balkan
• Performans i izložba “Mi smo novinarkE”
• VRATITE MI VJERU U LJUDE!
• U Japanu konferencije o jeziku i nacionalizmu
• Karta za rat košta 100 eura: Više od 210 građana BiH na ratištima u Siriji i Iraku
• ALMIN KAPLAN:TERORIZAM

Sve je promjenjivo, samo su lovci u mutnom konstanta u ljudskom društvu, zapravo njegovo naličje.

Piše: Ismet Smajlović

Gotovo je nevjerovatno kako mutnolovci ispoljavaju umijeće, „talenat“ u domišljanju i iznalaženju načina da žive na račun drugoga, parazitski da prolaze kroz život, da budu majstori prevare, opsjene. Dakako, oni uspijevaju tamo gdje su pripadnici ljudskog roda nevični prepoznavanju i „anesteziranju“ mutnolovaca, pa gotovo da je tačna ona primisao da zapravo i ne postoje prevaranti nego oni koji dozvole da budu prevareni.

Bezdušnost, dvoličnost, lukavstvo uma, vještina falsifikovanja stvarnosti, sklonost ka mimikriji-prikrivanju, svekoliki pehlivanluk, opčinjavanje drugog krupnim riječima, snishodljivost prema gospodarima – samo su neke od osobina ovog meštra nečasnog snalaženja. Još ako se sakrije iza kakve zvučne titule, funkcije, klana, dinastije, plemena, institucije, iza vješto selektiranih biografskih „referenci“, eto gotovo zagarantovanog uspješnog pohoda do željenog cilja – osvajanja nove pozicije u društvenoj hijerarhiji, nove akumulacije kapitala, novog imetka.

Zaposjedne tako čova (ili ga metnu) na neko komandno mjesto, izda zadatke svojim izvođačima radova, akumulira vlast, ukloni neuklanjene a sposobne i čestite ili ih prekomanduje što dalje od sebe, pa počne graditi svoju stambenu imperiju, sticati komplekse (ali državnog zemljišta!),  prekrajati rodoslov (sve dok ne dogura do pripadnika „ugledne ne radničke nego profiterske porodice“). I  kad umisli  da je „zacrtane“ ciljeve implementirao, jedva čeka da siđe sa vlasti kako bi u miru napravio inventuru ušićarenog, uvid u akumulaciju nečasno stečenog kapitala. Poslije, iz prikrajka, okružen slugama pokornim, takojevićima, beskičmanovićima, uživa u odumiranju statista života, fauliranju onih koji nisu skloni prevari, zloći, marifetlucima nego su odani radu, čestitosti, dobročinstvu, osmišljavanju života.

Silaskom sa javne scene mutnolovci se posvete  nekom od „hobija“, ponajprije deviznoj numizmatici, zluradoj igri „naljuti se, čovječe“, spletkarenju, “istraživanju“ tuđih biografija,  gastronomiji, čitanju crnih hronika sa istraživačkim tekstovima o malverzacijama  „tamo nekih drugih“.

Kukavičluk  tako iz Bosne otjerao čovu, koji se po dijasporičnom svijetu pravdao kako to „nije bio njegov rat“, malo namigivao Zapadu, malo Istoku, blagovremeno se zatekao u tuzemstvu kad se približio finiš rata. (Za mutnolovce je bilo bitno da su preduhitrili  one koji su se pripremali da napuste višegodišnje rovovanje). Onda, ti dobjeli, zaposjeli isturene, čelne kote vlasti, i, bezbeli, počeli akumulirati konvertibilke, zapovijedati, zanovijetati i  šta sve ne činiti, već  zaraženi parazitizmom.

Ulazili u Bosnu i Hercegovinu humanitarci: jedni s Istoka, drugi sa Zapada. Onima koji su dolazili iz Evrope, mutnolovci se dodvoravali, obezvređivali svoju vjeru, tradiciju, identitet, kleli se da su i oni, ko biva, evropejci, mada dotad nisu bili ni kročili iz neke svoje Mrduše Donje. Za to udvorništvo dozvoljavano im je da se druže sa „gospođom markom“ i  „mister dolarom“ ili  im je udijeljivan „honorar“ u obliku „ikara“, kompjutera iz kamenog doba informatike. Tako su između časti i  raščovječenja birali ovo potonje.

Prodajući „humanitarnu“, mijenjajući je za zlato (po receptu: „ja tebi donirano brašno  – ti meni hamajliju!“), mutnolovci-haramije su profitirali na ljudskoj nevolji, otvarajući, kad se razratilo, motele, barove, juvelirnice, prodavnice tehničke robe, obuće, e  da bismo  im povjerovali da  su oni vještiji, snalažljiviji  od nas,  a  ono, zna  se  – majstori beščašća.

Oni drugi, udvarači humanitarcima sa Istoka, brzopotezno su završavali „kurseve“ iz vjeronauke, podešavali izgled, odbošnjavali se, pritom, bez položenog ispita savjesti, kalkulantski previđajući da su imperativi života: neprekidno osvajanje znanja i vještina, posvećenost poslu, osmišljavanje ličnog i porodičnog  spokojstva, moralni jordamluk.

Mutnolovci se prepoznaju i po tome što su jedino dosljedni u – nedosljednosti. Mnogi  od njih su kolekcionari članskih karata raznih partija, odajući se da stranački prelazni rokovi nisu samo znak ideoloških mutacija nego da bi se ponajprije bilo bliže svježoj novčanoj infuziji koja bistri zatamnjeni um mutnolovaca. Džaba modrice na duši čestitih ljudi, još uvijek nezaliječene rane, uzalud obilje gladi, seobe svih vrsta, tuga što postepeno prelazi u  očaj, koji prijeti da postane jedno do agregatnih stanja duše čovjeka bosanskog.

A  sveobuhvatni „safari“ na lovce u mutnom nikako da počne.