Ismet Smajlović: Knjiga nezaborava – monografija o Horu „Djevojke sa Neretve“

Povezani članci

• Promocija knjige prof. Slave Kukića: Vrijeme obnovljenog zavijanja nacionalnih truba
• Hrvoje Polan: I DANAS MI PRIJETE ZBOG FOTOGRAFIJA PLJAČKE U KNINU NAKON OLUJE
• Wisława Szymborska: KRAJ I POČETAK
• HOMOFOBNO NASILJE KAO POSEBAN VID VRŠNJAČKOG NASILJA
• Muzej mraka
• Tko je glasao za HDZ?

Djevojke sa Neretve s Titom – Foto screenshot you tube

Koncert Hora „Djevojke sa Neretve“, upriličen 6. avgusta povodom 55 godina od negovog osnivanja, bio je impresivan muzički događaj, koji će ostati zabilježen u kulturnom ljetopisu po sugestivnim vokalnim interpretacijama, profilisanom repertoaru, respektabilnom odzivu i otmjenosti članica, osmišljenoj organizaciji, uz prisustvo mnogobrojnih poštovalaca Hora i, zašto ne napisati, po  gostoprimstvu domaćina Konjica.

Uvertira koncertu bila je promocija monografije posvećene Horu, koja zaslužuje da bude opservirana jer su njeni priređivači uložili silan trud, uporstvo, sistematičnost, umijeće. Publikacija je izašla iz kreativne radionice uredničkog trojca Vladimir Boričić, Emina Beljajev i Sonja Sarić, saradnika Edine Gačanin-Pandža i Azre Hakalović-Odobašić, savjetnika Mirsada Pašovića, obrađivača fotografija Dragana Popovića-Pane, uz dizajn i grafičku pripremu Sonje Sarić i Vildane Stanišić-Keller, te dizajn omota Dragane Miladinović-Eic. Izdavač je sarajevski SIRIUS, koji je u tiražu od 400 primjeraka i odštampao publikaciju, a uz svesrdnu pomoć kompanije „Igman“, koja je u monografiji proglašena vizonarem, čiji je privredni život  započeo 1950. godine.

Monografija je luksuzno opremljena, kako i dolikuje onima koji su u fokusu knjige – članicama Hora. Publikacija, koja se može  imenovati i kao fotomonografija na 215 stranica, sa oko trista fotki i ostalih ilustrativnih fakata, doista i jeste svojevrsni album, čije fotke je vješto, strpljivo, predano oživljavao onaj gore spominjani Pana, koga „odaje“ Registar da je sa svojom djevojkom sa Neretve Amlom u švedskom Katrineholmu. U nizu tekstova, koji su svojevrsna tekstualna „intermeca“ između fotografija i ostale faktografije, ispisivana su svjedočenja, podsjećanja, impresije o pet i po decenija Hora, jednog od kulturnih amblema grada na Neretvi.

Publikacija se otvara skicom za portret Sergija Sergejeviča Beljajeva, osnivača, izumitelja „Djevojaka sa Neretve“, jedne od kultnih ličnosti horskog pjevanja u predratnoj Bosni i Hercegovini, vizionara, kako ga tituliraju priredivači publikacije. Onima kojima nije znano, valja napomenuti da je Beljajeva rat otjerao u svijet, u Njujork, u kome je 2016. godine iskoračio iz života u sjećanje i kulturnu historiju. Priređivači knjige, sve odreda Sergejevi, Serđini saradnici, kako ga s milošću nazivaju, revnosno, predano su ispisivali, dokumentovali storiju o njegovim „izuzetnim pedagoškim, muzičkim i organizacionim sposobnostima“, kako stoji poentirano na „izlazu“ iz knjige.

Slijedi prilog o Emini Hadžijusufović Beljajev, životnoj saputnici Sergijevoj, koja je četiri godine bila članica Hora, potom vodila tamburaški i harmonikaški orkestar, a koja je na ovu svetkovinu pjesme i drugovanja pristigla iz Njujorka, da bi i dirigovala Horom na koncertu, kome je, pjevajući sa još 120 članica iz četiri generacije, svoj „glasovni doprinos“ dala i kćer Marija-Marusja, stigavši u grad na Neretvi iz Londona.

Monografija je ponajviše, kako to i treba, iskićena fotkama članica, snimcima sa turneja i koncerata Hora, a zabilježio je da ih je bilo dvije i po hiljade, imajući preko 400 pjesama na repertoaru. Pozornice su im bili glasoviti podijumi, pjevajući i ispod Nijagarinih vodopada, na planinskom vrhu Grimzel, ispod Prokletija. Pozornice su im bile i trgovi, palube brodova, bolnice, karaule, livade. Godine 1991. Beljajev je pisaćom mašinom zabilježio 390 mjesta koje je Hor pohodio, u kojima je pjevao. Boraveći i nastupajući u toliko mjesta  pa šta je „Djevojkama“ taj dio života bio nego – pokretni praznik. (Zasigurno im je, što bi njihov sugrađanin Zuko Džumhur rekao, bilo „malo očiju da sve to vide“). Valja navesti samo neka imena iz „geografije srca“ horistkinja: Ajdovščina, Atina, Bardača, Bazel, Beč, Bjelimići, Bon, Bradina, Bulatovići, Buna, Bukurešt, Burgas, Čobanovo Polje, Detroit, Donje Bare, Duboki Potok, Dubrovnik, Džepi, Erlangen, Eslingen, Filingen, Gajdobra, Gazivode, Grušča, Grmija, Gusinje, Halton Hils, Helsinki, Idbar, Ingolštat, Inač, Istanbul, Keln, Klinje, Kopenhagen, Krnjača, Kumrovec, Lijež, Lozana, Lucern, Mačkovac, Makljen, Milano, Minhen, Mrazište, Nevizdraci, Njujork, Opatija, Oslo, Ostrožac, Ovčari, Paprasko, Pariz, Piva, Ponikve, Portorož, Plužine, Promajna, Salcburg, Sent Galen, Srebrenica, Smetovi, Strasbur, Štokholm,Tihaljina, Tjentište, Toronto, Tutin, Varšava, Zmijanje, Ženeva. Kakav je ovo zvučni đerdan imena, kakva opoetizovana topografija! Kakav susret civilizacija, mentaliteta, kultura, prirodnih krasota šarenoga svijeta, zavičaja. I ne izgledale „Djevojke“ na onom koncertu od 6. avgusta onako uznosite, ustreptale, sa sjajem ljubopitljivosti u očima donesenim iz tridesetak bjelosvjetskih gradova u kojima su osmišljavale životne, radne biografije kojima se njihov zavičaj ponosi. (A jedna od „Djevojaka“, Slavojka Arnautović-Makrostergios, zapisa u monografiji da, živeći već tri decenije u Ludvisburgu, često odšeta do muzičke dvorane u kojoj je nastupala prije 43 godine i kao da začuje znane glasove).

Djevojke sa Neretve – Foto: Al Jazeera

Fotke udjenute u knjigu  zazivaju neka bivša vremena „Djevojaka“, kojima je svjedočio i ovaj autor, nekadašnji prosvjetar u konjičkoj Gimnaziji, u koju je po znanja dolazilo podosta horistkinja. Vraćajući se sa turneja, donosile su, dalo se to primijetiti, htijenja da se nauče i strani jezici, usvoje i drugi kulturni standardi, saznanja da je život  i negdje drugdje a ne samo tu gdje si  ponikao i obikao. Sklapajući ovaj tekst zapisivaču se učinio dragocjen dokument – „Spisak neophodnih stvari koje članice treba da ponesu na turneju“, među kojima i ove: najmanje jedan školski udžbenik, knjigu iz zadane školske lektire, te  rokovnik-svesku za putne pribilješke. Samjerimo li ovo sa današnjima vremenima,  prepoznat ćemo da uveliko živimo okruženi guglivojima i jutjubušama.

Uz monografiju je odštampan i Registar 320 članica i članova Hora, sa nekadašnjim i ovovremenim sličicama-portretima, te pokojim podatkom iz životopisa, koji kazuje da je veliki broj djevojaka posijan po svijetu. Tako su, da samo neke članice spomenemo, Spomenka u Nebraski, Elvira u Londonu, Alma u Halmstadu, Natalija, Aleksandra, Mika  i Mirsada u Čikagu, Gordana u Brisbejnu, Sanja u Kninu, Milica na Floridi, Zorica u Glamoču, Zijada u Filahu, Sonja na Oplencu, Ljiljana u Lucernu, Branka u Adelaidi, Žana i Esma u Oslu, Danijela u Turskoj, Amela u Ostendu, Nada u Kalgariju, dok  Mirsada živi u Feniksu, Fatima Puli, Munira Čačku, Dunja i Vesna Subotici, Mica Rimu, Željka u Barceloni, Nerma u Hanoveru, Sabina Sidneju, Maja Otavi, Aida Malmeu, Olivera u Horgenu, Vedrana  Johanesburgu, Mirela Frankfurtu, Indira Peruđi, Goca u Atini, Borka  Roterdamu. Od  kvinteta instrumentalista-harmonikaša Zdravko je u Njujorku, Davor Zagrebu, Franci na Korčuli, Dragan-Bosanac u Beogradu, a Emil je ostao vjeran svome Konjicu. Navedena su i imena 26 članica Hora, koje nisu među živima. Aktivnosti vezane za izradu Registra vodile su Edina Pandža i Sonja Sarić, koordinatori su bili Emina Beljajev i Vladimir Boričić, dok je tehnički dio obavio Dragan Popović.

Monografija se već našla u kućnim bibliotekama članica Hora koje su bile sudionice koncerta, a njeni priređivači se trude da dospije i do drugih horistkinja. Knjiga će biti i “pokretni spomenik” jer će putovati na daleke adrese, tamo gdje su dospijevale “Djevojke” da bi opet novim koncertima i novim druženjima produžavale život Horu, ispisujući nove stranice za neku novu knjigu nezaborava.