Ismet Salahović: Vječni Hajrudinov kamen

Povezani članci

• Branko Mijić novinar godine
• Martinu Heideggeru je osamdeset godina
• Feral Tribune: Država uzvraća udarac
• Goran Sarić, izabrane pjesme
• Kultna pjesnička Tribina Jutro poezije (1/3)
• NOVA NAGRADA BH. REDITELJA DINE MUSTAFIĆA: Predstava “Dantonova smrt“ najbolja na Panalbanskom festivalu u Tirani

Foto: Arhiv

Onomad dobrih slika iz Mostara
Neretva, Dunja i kamen iz Mosta.
I “Don’t forget!” piše, kao da me kara
što napustih svoje, što s njima ne osta’.

I svaku noć, krišom, iz ladice svoje,
slika se izvuče, zatvorit’ se ne da.
Samo da odagna noćne more moje,
vrati me u javu, daljinama preda.

Na stropu titraju neke mile sjene,
bezbrojni oblici što ih vidjet’ želim.
Ne pomaže razum, mašta sama krene.
Po ko zna koji put ja se na jug selim.

A u mraku vidim dragu sliku, svetu.
Hajrudinov kamen opet na svom mjestu.
Bjelinu i svjetlost, dječ’ju siluetu.
Lebdi iznad rijeke u svom vječnom gestu.

Kakva je to sila što nam čuva duše,
Što sjećanje samo za ljepotu veze?
Ne da nakazama da nam život sruše,
crne misli tjera da u tamu bježe.

Znam, ljudska je snaga od njihove jača.
Oni život ruše bez tuge i srama.
Prekasno će shvatit’ da baš sve se plaća,
za godinu, za sto, svanut’ će i nama.

Ponovo će dječak, ustreptala oka,
sa kamena starog vinut’ se ka vodi.
Kliktat’ će u zraku, ponosan zbog skoka,
vječnu odu Mostu, sv’jetlu i slobodi.

Zbog tog’ ne dam srcu da tuzi i plače.
Nosim tvrdu vjeru u grad i u ljude.
Pravo na život od zločina jače,
svi će biti prozvani, pa šta kome bude.

Hajrudinov kamen, otrgnut iz Mosta,
tužilac će biti i sudija glavni.
Svjedok dušmanluku što za nama osta,
pravedan, bez mržnje kao zidar slavni.

Trondheim, juli 1995.