Irma Baralija: Obrazovanje za 21. vijek ili koliko je Bosna i Hercegovina daleko od Mauricijusa

Povezani članci

• Hrvatski intelektualci poručuju: Vratite Veležu stadion, Mostar bez Rođenih pod Bijelim Brijegom nije Mostar
• Plesna predstava ‘Shelter’ večeras u Sloveniji
• Mostarski redatelj Bobo Jeličić apsolutni je pobjednik 60. Pule
• Danas u Mostaru 448. skokovi sa Starog mosta i oproštaj dvije legende
• 2. DIO / Dobro jutro moja Bosno i Hercegovino – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!
• ‘ZLATNA VRATA’ SU BILA PRETIJESNA Viktor Ivančić: Jezik Robija K. bio je vrsta opozicije klasičnom idiomu Miljenka Smoje, Momčila Popadića ili Tome Bebića koji su za nas bili muzejski

Čak 80.000 ljudi je napustilo BiH samo prošle godine, vijest je koja je obišla sve medije u zadnjih par dana. Većina njih su mladi ljudi od 25 do 40 godina. Većina njih je otišla jer nisu mogli naći posao. Ovo je tekst koji nudi jedno od mogućih rješenja na pitanje kako vratiti one koji su otišli i kako zadržati one koji su još uvijek ovdje.

Piše: Irma Baralija

Bosna i Hercegovina je udaljena od Mauricijusa jedan dan ili jednu (svjetlosnu) godinu, zavisi. Od čega zavisi i zašto je uopšte važno da se zamislimo nad sobom, a u odnosu na Mauricijus, objasniću u nastavku teksta.

Mauricijus – mala ostrvska država smještena u Indijskom okeanu, oko 2.000 km udaljena od jugoistočne obale Afrike. Prozirna tirkizno zelena voda, božanstvene bijele koraljne plaže, delfini, kitovi, indijski fikusi, eukaliptusi, najbolji svjetski čajevi i rumovi i jako mnogo drugih nevjerovatnih stvari, mirisa i okusa koje ne možete ni zamisliti dok ih ne vidite i ne osjetite tamo. Tropski raj iliti Dženet, kako sam vidjela da je opisan na facebook „honeymoon“ slikama „najcool“ od sve djece naših lokalnih moćnika.

Za nas ostale, koji nismo dovoljno dobri da zaradimo (za) Dženet i osuđeni smo na čekanje u Bosni i Hercegovini (čekanje da se nešto promijeni, da bude bolje, da se riješi slučaj Sejdić – Finci, da Bakir Izetbegović otvori 100.000 radnih mjesta – kod nas ili u Njemačkoj, da se održe izbori u Mostaru itd.), dok čekamo, evo pitanja za razmišljanje:

Kako je Mauricijus, od jedne u nizu turističkih destinacija za fensi bračno putovanje izrastao u najkompetitivniju afričku ekonomiju?

Ako je vjerovati CNN-u, Mauricijus je prošle godine pretekao Južnoafričku Republiku i postao najkompetitivnija afrička ekonomija, što je rezultat napornog rada i dobrog upravljanja državom, kroz sve godine mirne i uspješne tranzicije te političke stabilnosti, zasnovane prije svega na fer i slobodnim izborima koji se redovno održavaju još od 1968. godine kada su se izborili za nezavisnost. Dakle, Mauricijus je jedna od najuspješnijih afričkih priča.

http://edition.cnn.com/2015/01/22/africa/mauritius-tropical-paradise-booming-economy/

Bosna i Hercegovina je pak jedna od najneuspješnijih evropskih priča, uprkos tirkizno zelenim vodama, jezerima, olimpijskim planinama, tvrđavama, historiji i kulturi. Mi nemamo političku stabilnost, mi nemamo sposobnu  vladu, a mi u Mostaru čak nemamo ni izbora, sem izbora da odemo.

I odlaze. Čak 80.000 ljudi je napustilo BiH samo prošle godine, vijest je koja je obišla sve medije u zadnjih par dana. Većina njih su mladi ljudi od 25 do 40 godina. Većina njih je otišla jer nisu mogli naći posao. Ovo je tekst koji nudi jedno od mogućih rješenja na pitanje kako vratiti one koji su otišli i kako zadržati one koji su još uvijek ovdje.

Nama treba Mauricijus, ili makar obrazovanje kao na Mauricijusu.

Naime, na Mauricijusu se trenutno dešava nešto što mnogi zovu revolucijom u obrazovanju. Vidjevši kako tradicionalni model obrazovanja ne može uspješno odgovoriti na izazove 21. vijeka, a pogotovo ne na izazove s kojima se susreće Afrika, koji su umnogome kompleksniji i složeniji ako imamo u vidu breme teške prošlosti ovog kontinenta, skupina afričkih intelektualaca i vizionara je odlučila pokrenuti projekat pod nazivom „The African Leadership University“.

Revolucionarni dio ove priče jeste što nema klasičnih predavanja ni nastave, studenti rade na konkretnim projektima i problemima, i to u 4 različita ciklusa, na početku prolaze kroz fazu otkrivanja koja su to znanja i vještine koja im nedostaju kako bi se uspješno bavili određenom temom, nakon toga individualno, na način koji njima najviše odgovara, istražuju i prikupljaju informacije, o čemu  kasnije razgovaraju sa vršnjacima, te također uče jedni od drugih, da bi onda sve zaključili četvrtom fazom u kojoj studenti, uz pomoć facilitatora i otvorenih diskusija, pokušavaju dobiti širu perspektivu te provjeriti primjenjivost i korisnost njihovog znanja u stvarnom svijetu, na konkretnim zadacima. Kao što vidimo, apsolutno nestaje i uloga profesora-predavača kakvu poznaje naš obrazovni sistem. Profesori imaju ulogu facilitatora, tj.  osobe koja olakšava i pomaže studentima u procesu rasprave o problemima ili temama, te shvatanju na koji način je njihovo znanje relevantno za stvarni svijet koji počinje nakon što se završe njihovi studentski dani.

Jedan od profesora Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru će od naredne godine biti dio ovog nevjerovatnog projekta na Mauricijusu. Dok se vozimo prema sarajevskom aerodoromu, ostavljajući iza sebe najljepši kanjon rijeke Neretve i sunce među vrhovima Prenja, razgovaramo o daljinama, o tome kako Sarajevo – Brisel ili Sarajevo – Port Louis samo dijele sati leta, a one teške i nezamislive daljine više nisu među gradovima nego među idejama i odlučnosti da se iste realizuju. Ideje su te koje prave razilku od onoga kako jeste do onoga kako može biti drugačije.

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini može biti drugačije. Ono ne mora biti sinonim za stranačke kadrove, štelu, zastarjelost planova i programa, beskorisnost i neupotrebljivost informacija koju su učenici i studenti primorani memorisati, kopiranje i krađu tuđih maturskih/seminarskih/diplomskih i drugih akademskih radova.

Kada bi Ministarstvo obrazovanja (bilo koje od njih 11, na bilo kojem nivou) ili pak Pedagoški zavod (bilo koji od njih koliko ih već ima, na bilo kojem nivou) napravilo objektivno i stručno  istraživanje (naglašavam objektivno i stručno jer u domaćim institucijama nedostaje takvih), po mojoj slobodnoj, profesorskoj procjeni, više od 90% ispitanika bi reklo da su u više navrata (a mnogi od njih i redovno) varali na ispitima/testovima/kontrolnim radovim itd. Kod nas je ŠVERC majka znanja i odgovor na obrazovni sistem kakav imamo.

Nama su ideje i kvalitativne promjene, u obrazovanju i inače u promišljanju, nužne. Do sada smo se najčešće bavili rekonstrukcijom vlada i fizičkih objekata, ponekad i školskih zgrada. Sada je vrijeme ne da obnovimo, nego da ponovno osmislimo i izgradimo jednan drugačiji obrazovni sistem, po uzoru na ovaj ranije opisani ili neki naš vlastiti – bolji, onaj zbog kojeg će se ostajati i vraćati, na čijim temeljima ćemo graditi sve ostalo. Jer sa ovog mjesta gdje smo danas, promišljajući ovako, a djelujući i gore, od svih destinacija, nama je dno najbliže, a o Mauricijusu samo možemo sanjati…