ENG
In memoriam: PODSJEĆANJE NA JEDNO REMEK–DJELO NADE ĐUREVSKE
Autor/ica 👤Vojislav Vujanović
Povezani članci
Foto: novovrijeme.ba
Širina njenog glasovnog registra je nesvakidašnja. U njegov raspon bi se mogle smjestititi, čini se, tri pune oktave. Ali u njenom glasu izvjesna rezonanca metalnog sjaja u kome se očituje neko neobično dostojanstvo i, istovremeno, neka uvučenost u sebe koja seže do sramežljivosti.
To je glas Ifigenije.
Ali i raspusni glas Fedrin.
Ali i glas Andromahin. Da, upravo njen. Glas majke.
I glas Kasandre, proročice.
Glas svih likova krajnje posvećenosti. Ova distinkcija bitno određuje njenu umjetnost.
Njena inspiracija je bila kumulativna, svodi se u samo zažareno jezgro, bez analitičkih zanosa. Razum je natkriljivao njenu maštu. Svoj lik je gradila metodom kondenzacije. Otuda je od svakog lika stvarala heroinu. Dah realističnog u njenoj umjetnosti je samo privid: dimenzije lika su uvijek šire no što to dozvoljava određena realistička projekcija.
Tragično je u biti njenog osjećanja. Kroz koprenu tragičnog ona nazire obzore ljudskog. Ali njeno osjećanje tragičkog nema svoje ishodište u poricanju vrijednosti života, života u čiji smisao duboko vjeruje i koji se, upravo i pročišćava kroz tragička iskušenja. Na žalost, sredina joj je pružala malo mogućnosti da ispolji sve osobenosti svog stvaralačkog agona. Igrala je repertoar u kome je samo djelomično mogla da iskoristi svoje mogućnosti.
U jednoj roli je ipak uspjela doći do svoga zenita. Bio je to lik Nađe u „Romanu o Londonu“ Miloša Crnjanskog u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
I pored sve invencije Crnjanskog, i ljubavi s kojom je vajao ovaj svoj lik, Nađa Nade Đurevske bila je nešto drugo: oslobodila ju je njene literarne fakture, umjesto relacije Lik – glumac, u kreativnu jednačinu Đurevska je uvela i treću komponentu – život, ali ne život kao pozdinu na kojoj se oslikao lik, ni kao kontrast u kome se odigravala jedna stvaralačka konstrukcija, život se javljao kao živa ligatura koja se ugrađivala između lika i njegove scenske kracije, kao uznos samog življenja. Nađa Nade Đurevske je u svakom trenutku bila jača od puke stvarnosti u čijem kalu se rastvarala njena egzistencija. Nada Đurevska ju je izbistravala upravo od toga, blistala je svojom samosviješću, poput smaragda, blistala čistotom i onda kada je zapadala u kranje beznađe. Kako je to uspijevala? Teško je na to odgovoriti. Ili: odgovor – Nada Đurevska nije plovila maticom filozofije Miloša Crnjanskog, ona je imala svoju vlastitu maticu – maticu životne uznesenosti koja je bila upravo suprotna filozofiji Crnjanskog i na toj suprotnosti je gradila ubjedljivost ovog lika, lika koji je, možda, više ličio na neki lik Crnjanskog iz njegovih „Seoba“ nego iz ovog romana apatrida i beskućnika. I sve je, istovremeno, izgledalo tako jednostavno, i tako puno, kao jezgrovite metafore ovog pjesnika.
Treba se sjetiti scene koja je, u cjelovitoj storiji, bila samo pasaž, scena kada Nada Đurevska sjedi za šivaćom mašinom. Bila je to scena čiste životnosti. Ali, istovremeno, toliko daleko od puke naturalnosti: gola životnost je bila podignuta na potenciju ekstrakta te životnosti, kao simbol, kao poetska metafora. No, isto tako, nije se gubila u apstrakcijama, u poetizacijama, lik je očuvavao svoj realitet koji se mogao gotovo fizički doživjeti. Bio je to i život, sam u sebi, i proživljavanje toga života, I bila je to Nađa Nade Đurevske u čijoj blistavosti je mogao uživati i sam Crnjanski. I bila je nadvladana i ona nesavladljiva prepreka: prenošenje ovog lika iz proznog u dramsko tkivo.
Bio je to zvjezdani trenutak u stvaralaštvu Nade Đurevske. Demonstracija svih njenih mogućnosti. Njena Nađa nije živjela samo svojim oglašavanjem, poput neke partiture, ona se razvodila širom glasovnog registra Nade Đurevske. Bio je to poetski govor, ali bez poetizacije, poezija dramskog govora.
Autor/ica 👤Vojislav Vujanović
