ENG
Immanuel Kant: O navodnom pravu na laganje iz čovjekoljublja
Autor/ica
Povezani članci
U spisu Francuska, u godini 1797, šesti dio, broj 1: O političkim protivučincima, od Benjamina Constanta, na str. 123 sadržano je sljedeće:
”Običajno načelo: dužnost je reći istinu, kada bi se uzelo bezuvjetno i pojedinačno, onemogućilo bi svako društvo. Za to imamo dokaz u veoma neposrednim zaključcima koje je jedan njemački filozof izveo iz toga načela, koji ide dotle da tvrdi: da bi laž u odnosu na ubicu koji nas pita da li je naš prijatelj koga on progoni, u našoj kući našao utočište, bila zločin.”[1]
Francuski filozof na str. 124 opovrgava ovo načelo na sljedeći način:
”Dužnost je da se kaže istina. Pojam dužnosti neodvojiv je od pojma prava. Dužnost je ono što kod jednog bića odgovara pravima drugoga. Tamo gdje nema prava, nema ni dužnosti. Reći istinu jeste, dakle, dužnost; ali samo prema onome koji ima pravo na istinu. No, nijedan čovjek nema pravo na istinu koja škodi drugima.”
Proton pseudos (nesavladana predrasuda, prim. prev.) leži ovdje u stavu: Reći istinu jeste dužnost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu.
Najprije valja primijetiti da je izraz imati pravo na istinu riječ bez smisla. Naprotiv, mora se reći: čovjek ima pravo na svoju vlastitu istinoljubivost (veracitas), to jest na subjektivnu istinu u svojoj ličnosti. Jer objektivno imati pravo na neku istinu, reklo bi se toliko kao: o njegovoj volji ovisi, kao uopće kod Moga i Tvoga, da li neki dati stav treba da bude istinit ili lažan, što će tada pružiti neku čudnu logiku.
Prvo pitanje sada glasi: da li čovjek, u slučajevima kad odgovor sa Da ili Ne ne može da izbjegne, ima ovlaštenje (pravo) da bude neistinoljubiv. Drugo pitanje: nije li čak obavezan u izvjesnom iskazu, na koji ga primorava neopravdana prinuda, da bude neistinoljubiv, kako bi spriječio neko prijeteće zlodjelo prema sebi ili prema drugome?
Istinoljubivost u iskazima, koji se ne mogu zaobići, formalna je dužnost čovjeka prema svakome [2], makar njemu ili drugome odatle proizašla kakva velika šteta; pa iako onome koji me na nepravedan način primorava na iskaz ne činim nepravdu ako ga (taj iskaz) krivotvorim, ipak takvim krivotvorenjem, koje se zato (mada ne u smislu pravnika) također može nazvati laž, u najbitnijoj stvari dužnosti uopće činim nepravdu: to će reći, koliko je do mene, činim da iskazi (deklaracije) uopće nemaju uvjerenje, a time otpadaju i gube svoju snagu i sva prava koja se zasnivaju na ugovorima, što je nepravda koja se nanosi čovječanstvu uopće.
Dakle, laž definirana naprosto kao namjerno neistinita deklaracija u odnosu na nekog drugog čovjeka, ne treba dodatak da drugome mora škoditi, kao što pravnici zahtijevaju za svoju definiciju (mendacium est falsiloquium in praeiudicium alterius, lagati je govoriti lažne riječi koje škode drugome). Jer laž vazda šteti drugome – ako i ne drugom čovjeku, onda ipak čovječanstvu uopće, budući da izvorište prava čini neupotrebljivim.
No, ova dobrodušna laž može također postati kažnjivim slučajem (casus), prema građanskim zakonima; ali ono što pukim slučajem izmakne kažnjivosti, može se kao nepravo također osuditi prema spoljašnjim zakonima. Ako si, naime, upravo sada nekoga u bijegu s predumišljajem pomoću laži spriječio na djelu, tada si za sve posljedice koje bi odatle slijedile na pravni način odgovoran. Ako si, pak, strogo uzevši, ostao pri istini, onda ti javna pravednost ništa ne može; nepredviđena posljedica može biti koja mu drago. Ipak, moguće je, dakle, da se – nakon što si ubici, na pitanje da li je onaj koga on progoni kod kuće, pošteno odgovorio sa Da, a ovaj ipak neprimjetno izašao, kako ubici ne bi dopao šaka –čin ne dogodi. No, ako si lagao i rekao da on nije kod kuće i on je odista (premda ti toga nisi bio svjestan) i izišao, a ubica ga je u odlasku susreo i nad njim izvršio svoje djelo, tada s pravom možeš biti optužen kao vinovnik njegove smrti. Jer da si rekao istinu, ukoliko si je znao, ubica bi možda u potrazi za svojim neprijateljem od dotrčalih susjeda bio uhvaćen i čin bi bio spriječen. Ko dakle laže, koliko god dobrodušan on pri tome bio, mora odgovarati za posljedice laži i ispaštati za to, čak i pred građanskim sudom, ma koliko te posljedice bile nepredviđene; jer istinoljubivost je dužnost koja se mora smatrati osnovom svih dužnosti koje se imaju temeljiti na ugovoru, čiji zakon, ako se napravi čak i najmanja iznimka, biva poljuljan i beskoristan.
Sveta je, dakle, bezuvjetno važeća zapovijest uma, koja se ne da ograničiti nikakvim konvencijama: biti istinoljubiv (pošten) u svim izjavama.
Dobronamjerna je i, istovremeno, tačna primjedba gospodina Constanta o propisivanju takvih strogih načela koja se navodno gube u neizvodljivim idejama, a time i bivaju nedostojna. – ”Svaki put (kaže na str. 123 i dalje) kad se neko načelo, dokazano kao istinito, čini neprimjenljivim, to dolazi odatle što ne poznajemo posredno načelo koje sadržava sredstvo primjene.” On navodi (str. 121) učenje o jednakosti kao prvu kariku koja tvori društveni lanac: ”Da naime (str. 122) nijedan čovjek ne može biti vezan drukčije nego takvim zakonima čijem je obrazovanju sam doprinio. U nekom društvu stisnutom na uski prostor to se načelo može primijeniti na neposredan način, i ne treba nikakvog posrednog načela da bi ono postalo obično. No, u nekom veoma brojnom društvu mora se onome dodati jedno novo načelo koje ćemo ovdje navesti. To posredno načelo: da pojedinci obrazovanju zakona mogu pomoći ili u vlastitoj ličnosti ili pomoću zastupnika. Ko bi htio primijeniti prvo načelo na neko mnogobrojno društvo, a da pri tome za to ne uzme posredno načelo, neizbježno će dovesti do njegove propasti. No ta okolnost, što samo svjedoči o neznanju i nespretnosti zakonodavca, ništa neće dokazati protiv načela”. Na str. 125 on zaključuje ovako: ”Neko načelo primati kao istinito – od toga se ne smije dakle nikada odustati: makar se čini da odatle vreba opasnost.” (A ipak je dobri čovjek napustio samo bezuvjetno načelo istinoljubivosti, zbog opasnosti što ga ono nosi za društvo. Jer nije mogao da otkrije nikakvo posredno načelo koje bi služilo da se ta opasnost spriječi, i tu se odista nikakvo načelo ne da ugurati.)
Ako se imena ličnosti kako su ovdje navedena hoće zadržati, onda ”francuski filozof” zamjenjuje djelovanje kojim neko nekome drugome šteti (nocet) ukoliko istinu, čije priznanje ne može zaobići, kaže s onim djelovanjem kojim se drugome nanosi nepravda (laedit). Bio je to puki slučaj (casus) da je istinoljubivost iskaza naškodila stanovniku kuće, a ne slobodni čin (u jurističkom značenju). Jer iz njegovog prava da od nekoga drugoga traži da mu za korist treba da laže, slijedio bi zahtjev koji protivrječi svakoj zakonitosti. No, svaki čovjek ima ne samo pravo nego najstrožu dužnost prema istinoljubivosti u iskazima koje ne može zaobići, štetila ona njemu samom ili drugima. On sam, dakle, onome koji od toga trpi time zapravo ne čini štetu, nego nju prouzrokuje slučaj. Jer onaj u tome uopće nije slobodan da bira, zato što je istinoljubivost (ako jednom mora govoriti) bezuvjetna dužnost. – ”Njemački filozof”, prema tome, neće prihvatiti stav (str. 124): ”Reći istinu jeste dužnost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu” kao svoje načelo: prvo, zbog nejasne formulacije toga stava, budući da istina nije posjed na koji nekoga pravo ovlašćuje, ali se drugima može uskratiti; a zatim prvenstveno zato što dužnost istinoljubivosti (o kojoj je ovdje jedino riječ) ne pravi razliku između ličnosti prema kojima tu dužnost imamo, ili koje se također možemo odreći, nego zato što je to bezuvjetna dužnost koja važi u svim odnosima.
Da bi se sada od jedne metafizike prava (koja apstrahira od svih iskustvenih uvjeta) dospjelo do nekog načela politike (koja primjenjuje te pojmove na iskustvene slučajeve), i posredstvom ovoga do razrješenja jednog zadatka potonje, primjereno općem principu prava, filozof će postupiti na sljedeći način: 1) Postaviti aksiom, to jest apodiktički-izvjestan stav, koji proizlazi neposredno iz definicije spoljašnjeg prava (podudaranja slobode svakog pojedinca sa slobodom svakoga prema općem zakonu); 2) Izvesti postulat (spoljašnjeg javnog zakona, kao ujedinjenje volje svih prema načelu jednakosti, bez koje se sloboda svakoga ne može održati). 3) Zadati problem kako se može urediti da se u nekom, ma kako velikom, društvu ipak održava saglasnost u pogledu principa slobode i jednakosti (naime, posredstvom jednog reprezentativnog sistema); što će tada biti načelo politike, čija će priredba i naredba sadržavati sada dekrete, koji, izvedeni iz iskustvenog saznanja ljudi, smjeraju samo na mehanizam pravne uprave i kako se ovaj ima svrsishodno urediti. – Pravo se nikada ne mora prilagođavati politici, ali se politika, zacijelo, vazda mora prilagođavati pravu.
”Neko kao istinito priznato (ja dodajem: a priori priznato, dakle apodiktično) načelo ne mora se nikada napustiti”, kaže autor. Samo što se ovdje ne mora razumjeti opasnost da se naškodi, nego da se uopće čini nepravdu: što će se dogoditi ako dužnost istinoljubivosti, koja je potpuno bezuvjetna i u iskazima sačinjava najviši pravni uvjet, učini uvjetnom i podložnom još drugim obzirima; pa premda određenom laži zapravo nikome ne činim nepravdu, ipak povređujem princip prava u pogledu svih neizbježno nužnih iskaza uopće (formaliter, premda ne materialiter, činim nepravdu); što je mnogo gore nego prema bilo kome počiniti nepravednost, jer takav čin pretpostavlja ne baš uvijek neko načelo toga u subjektu.
Onaj ko već samo pitanje što mu ga upućuje drugi: da li će on u svom iskazu, koji upravo sada treba dati, biti istinoljubiv ili neće? ne prihvaća nevoljno zato što je time prema njemu ispoljena sumnja da bi on zacijelo mogao biti i lažljivac, nego za sebe moli odobrenje da se tek podsjeti na moguće iznimke, taj je već lažljivac (in potentia); jer on pokazuje da istinoljubivost ne priznaje kao dužnost samu po sebi, nego za sebe pridržava iznimke od pravila, koje po svojoj suštini ne dopušta nikakve iznimke, budući da ono time samo sebi protivrječi.
Sva pravno-praktička načela moraju sadržavati strogu istinu, a ovdje takozvana posredna načela mogu sadržavati samo bliže određenje svoje primjene na postojeće slučajeve (prema pravilima politike), no nikada ne i iznimke od njih; jer iznimke poništavaju općenitost, zbog koje ona jedino i nose ime načela.
(1797)
Immanuel Kant, Über ein vermeintes Recht aus Menschenliebe zu lügen, u: Immanuel Kant, Werke in zwölf Bänden. Band 8, Frankfurt am Main 1977.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Autor/ica
